Sve za Marilyn

Sve za Marilyn

Jelena Čarija, Klonirana, Studentski centar, Zagreb, 2003.

Suprotno slici koja je u kulturnoj javnosti stvorena monopolnim djelovanjem popularnih magazina i dnevnika, čiju su percepciju prečesto slijedili i tzv. ozbiljni časopisi i novine, hrvatska proza s kraja devedesetih i početka nultih godina umnogome je poetički i kreativno kaskala za suvremenom joj hrvatskom poezijom. Takozvana stvarnosna proza nikad se nije dovinula do kvalitativnih postignuća stvarnosne poezije jednog Drage Glamuzine ili Tatjane Gromača u njezinim najboljim pjesmama, dok su neki senzibiliteti i svjetovi kojih se dotaklo aktualno hrvatsko pjesništvo za aktualne hrvatske prozaike ostali gotovo posve netaknuto područje.

Nasuprot silnoj promociji koju je dobilo engelsovsko poimanje realizma u romanima Jurice Pavičića, ili solidni humorni mainstream Ante Tomića odnosno blagi pomak u grotesku Zorana Ferića, najsvežiji prozni uratci mlađih hrvatskih prozaika, poput stilski superiornoga Mjesta na kojem ćemo provesti noćRomana Simića ili Kiše Rade Jarka, koji su napravili nadasve dobrodošao pomak u prostor udaljenih svjetova, prethodno osvojen od najosebujnih protagonista mlađe hrvatske pjesničke scene, ostali su recepcijski marginalizirani. Poetički prostor koji su tzv. intermedijalni pjesnici sredinom i potkraj devedesetih prokrčili dobio je još jednoga proznog sljedbenika u debitantskom romanu Jelene Čarija, autorice rođene 1980. u Splitu, studentice (filmske) produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Priča o neopisivo moćnom

Klonirana se nadovezuje na kvantitativno vrlo tanku, ali kreativno potentnu liniju aktualnoga hrvatskog pjesništva (nazivanu i filmskom poezijom), koja se izravno referira na izdanke popularne kulture, napose filma, iskazujući istovremenu fasciniranost njome, ali i određeni (ironijski) pomak, nipošto ne zazirući od ’elitnijih’ postupaka poput npr. metatekstualnosti. Jelena Čarija smislila je priču o neopisivo moćnu holivudskom producentu Stevenu Petersonu, istovremeno i uglednom režiseru, koji je dao klonirati svoju neprežaljenu ljubav Marilyn Monroe, a onda to dijete-klona, nazvana Norma Jean, podvrgnuo seksualnom zlostavljanju.

Nečekivani pomak dogodi se kad shvatimo da priča romana odgovara scenariju nadobudnih mladih Hrvatica Jelene Čarija i njezine sestre blizanke Helene, koje je za pisanje scenarija nadahnuo duh Marilyn Monroe, kako bi razotkrio Petersonovu psihoseksualnu devijaciju i spasio malu Normu Jean. Peterson, koji je zapravo pravi krivac za ubojstvo Kennedyja, šalje plaćenog ubojicu da likvidira sestre, no on zabunom ubije druge dvije bliznake, najbolje prijateljice sestara Čarija, što će njima dati priliku da ipak plasiraju svoj scenarij u Hollywood i obogate se, ali ne prije no što ih vlastiti roditelji smjeste u umobolnicu...

Priča filma kao da je preuzeta iz roto-romana čija se neobuzdana maštovitost može realizirati samo u prostoru trivijale, i to je dakako vrlo svjestan camp-postupak autorice. Određeni je problem međutim dominantna zamagljenost odnosno propusnost granice između trivijalne domene i kampovskog pomaka: dojam je da se Jelena Čarija toliko zaigrala trivijalnim slojem djela da joj je jednostavno bilo žao napraviti izrazitiji pomak od njega (ako ne računamo autoreferencijalni iskorak, u nešto blažem obliku međutim poznat već u Agathe Christie), što i jest i nije slabost romana.

Stotinjak stranica prekratko

Neupitni njegov nedostatak svakako jest pad fabularne elaboracije u posljednjoj trećini i neefektan rasplet gotovo po načelu deus ex machina (bez obzira što je taj deus, u obliku Marilinkina duha, dramaturški bio pripremljen); kad se prepustila nesputanom fabuliranju po receptu trivijale, za roman bi bilo bolje da je autorica takav pristup dosljedno razvijala do svršetka, pri čemu stotinjak stranica više ne bi bilo opterećenje nego dobitak. Problem je i povremena odveć eksplicitna kritičnost/angažiranost: Petersona se tako izravno i osuđivalački naziva psihopatom (takva nesofisiticiranost Nabokovu je u Loliti bila nezamisliva), a kloniranje se, na tragu razmišljanja Nadežde Čačinovič o pornografiji, pokušava dezavuirati povezivanjem s pedofilijom. Usprkos prigovorima, Klonirana je nadasve dobrodošao roman. Stilskom suverenošću, ugođajem i pripovjednim umijećem nadmašuje većinu hrvatske suvremene prozne proizvodnje, a tematskim iskorakom i provokativnošću (ne zazire od opisa Petersonovih seksualnih odnosa sa šestogodišnjom Normom Jean) svjetlosnim je godinama od preokupacija iste. Spoj Luna kralja ponoći, Stephena Kinga, Wesa Cravena, Charlieja Kaufmana, Breta Eastona Ellisa, Michela Houellebecqa i tko zna koga još, debitantski uradak mlade autorice navještaj je nadasve zanimljiva spisateljskog, a možda i filmskog opusa.

Damir Radić