Sva lica ljubavi

Sva lica ljubavi

»Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine. A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa. Čak ni naše vrline.« Davno napisane Balzacove riječi, kojih se može prisjetiti pažljiviji slušatelj nove kolekcije pjesama Arsena Dedića pod naslovom Imena žena, ocrtavaju tek dio zamršena odnosa muškarca i žene, odnosno ljubavi.

Posve logično, u slijedu nekih Arsenovih opusa s prijelaza tisućljeća, u kojima se susreću neke stare i neke nove kompozicije, tvoreći potpuno nov kontekst trenutka u kojem se umjetnik nalazi, ovo je skup skladbi, nastalih u razdoblju između 1966. i ove godine, kojima zreli autor analizira neke od najintimnijih životnih epizoda.

Album započinje sa četiri skladbe u kojima Arsen promišlja o ljubavi prema ženama iz najintimnijeg dijela osobe. Samo površan slušatelj, koji ne poznaje glazbeni opus umjetnika, očekivat će ovdje jednostavne odnose. Uzvišena majčinska ljubav u skladbi Majka hrabrost, uz lijepe (»ko lanterna u noći«) i nostalgične (»moja nježna mladost«) stihove, donosi i one o »tužnoj radosti«. Sandra, o ljubavi prema kćeri, iznosi kajanje (»slao sam ti ljubav svoju, neuredno, brzojavno«), dok Lu, nježni izraz ljubavi prema unučici, završava otrovno stvarnim pogledom na žene (»premala da sazna što je iza zida, ali bit će jednom sposobna da izda«). U Gabrijeli svijetlom je bojom oslikan anđeoski lik, doduše u tamnome okružju — jedini koji u cjelokupnom opusu donosi tako teško ostvarljiv domet istinske ljubavi (»nešto ima što je dijeli, ja ću vidjeti njen tajni znak«).

Okus prvih poljubaca

Ljubavi — stvarne, žuđene, nesuđene, stare, neostvarene, teške, izgubljene, neuspjele, slučajne, čekane, sretne, neuzvraćene, kratkotrajne, tužne, nađene i ljubavi, tko još zna kakve, koje vladaju ovim našim svijetom neodređenih susreta, isprepleću se ostatkom ove kolekcije koji započinje nostalgijom »slatkih boja zavičaja« i »okusom prvih poljubaca« Djevojke iz moga kraja. Vječni kaos složenih ljubavnih odnosa ovdje je obilježen pravim, posuđenim ili maskiranim imenima — Ines, Una, Tamara, Vera, Irena, Milena, Marija, Ana, Iva... Kora Potočnik, ingeniozni recitativ i vjerojatno, uz Gabrijelu, najjači broj albuma, donosi možda ključne stihove — »zbog nje su moje ljubavi stvari, a ona je opet ideja koja je uzela više negoli je smjela«.

Pjesme koje su, kako je na omotu napisao autor, »skromna posveta ženama koje su mi pokazivale put«, zapravo su snažna autorova kronika koja, kao i mnogo puta u Arsenovu slučaju, ima neku čudnu odliku da duboko prodire i u intimu svakoga slušatelja.

Na kraju svega ostaje dojam svojevrsne mješavine nostalgije i kompleksnosti ljubavnog odnosa, koja uza svu ljepotu stihova i zanimljivost glazbe i interpretacije, nešto poput varljivo lijepe teme Laure iz TV-serije U registraturi — završne skladbe opusa u izvedbi Matije Dedića, zapravo daje kovačićevsku sliku života koju je jedan književni kritičar nazvao »kobnim redom slučajnih egzistencija«.

Velimir Cindrić