Strah od konkurencije

Strah od konkurencije

Hrvatska se muči s očito još prisutnom isključivošću u nečijim svijestima, što je ovih dana pokazala u dva intervjua i Gordana Vnuk, koja se obrušila na osnivanje novoga međunarodnog festivala glavne struje svjetskog kazališta, koji bi trebao zaživjeti na jesen u Zagrebu

Godine 1987. njemački student Mathias Rust malim zrakoplovom sletio je na moskovski Crveni trg, time ukazao na slabost sovjetske protuzračne obrane i, kažu, ubrzao perestrojku. U to doba kao reakciju na Memorandum SANU ljubljanski časopis »Nova revija« objavljuje priloge za slovenski nacionalni program, Milošević urla na Kosovu »nitko ne sme da vas bije« i prosvjedima Srba protiv Albanaca koristi se za vlastite ciljeve. U predvečerje burnih vremena u Zagrebu se održava Univerzijada i u sklopu nje proglašava petomilijarditi Zemljanin, tek rođeni Zagrepčanin Matija Gašpar. Slušamo Haustor, Leb i sol, Leibach, odlazimo u Kulušić, Lap i Jabuku. Gordana Vnuk uz pomoć Branka Brezovca, Darka Putaka, Nele Čović i Mladena Ivekovića pokreče Eurokaz, festival novoga kazališta koji dovodi grupe o kojima smo samo slušali ili za njih nismo ni čuli jer su strana gostovanja bila rijetkost.

Rosas, La Furas dels Baus, Corsetti i drugi te atmosfera oko Univerzijade Zagreb su učinili prividom metropole. Dobra klupska i glazbena scena, dovoljan sloj mladih i obrazovanih urbanih ljudi, jaki studentski listovi i njihova pristojna upućenost o recentnim zbivanjima ponajprije u glazbi i filmu i zapravo svojevrsna atmosfera gladi za novim informacijama Eurokazu je stvorila temelj opstanka. I dok su iduće godine Univerzijadini Mitshubishiji nestali u privatnim garažama, festival se vratio.

Bilo pa prošlo

Derevo, Živadinov, Soc. Raffaello Sanzio i ostali pokazivali su predstave koje su na drukčiji način otvarali teatar visokoj tehnologiji, plesu, likovnosti, drugim medijima, tijelu i glumi samoj. Dobio je protivnike i zagovarače. Između ostalih uz njegovu viziju stajali su i teorijski je promišljali i Ivica Buljan, tada kritičar »Studenskog lista« i Vladimir Stojsavljević koji se uključio u organizaciju i novinsku službu.

Osamnaest godina poslije Sovjetski Savez raspao se, Milošević je u Haagu, Slovenija je pred vratima Europske unije, Eurokaz je izgubio na svježini i provokativnosti, a Hrvatska se muči s tranzicijskim boljkama i borbama unutar same sebe, kao i s očito još prisutnom isključivošću u nečijim svijestima, što je ovih dana pokazala u dva intervjua i Gordana Vnuk, koja se obrušila na osnivanje novoga međunarodnog festivala glavne struje svjetskog kazališta, koji bi trebao zaživjeti na jesen u Zagrebu. Riječ je o festivalu koji bi trebao dovesti neka imena koja su obilježila kazalište druge polovice 20. stoljeća, Nekrošiusa, Lapagea, Nadja i Ostermeiera, o čijim smo predstavama doznavali iz treće ruke ili se o njima informirali na osnovi videoisječaka, a tek su ih malobrojni sretnici imali prilike vidjeti.

Osnivačica Eurokaza okomila se na novi festival proglasivši ga nepotrebnim, snobovskim i neoriginalnim, ali i na njegove organizatore, iste one koji su prije stajali uz Eurokaz jer su u njemu prepoznali žar i svježinu drukčijega, Ivicu Buljana i Dubravku Vrgoč kao selektore te Vladimira Stojsavljevića, sada pročelnika za kulturu Grada Zagreba, koji financira budući festival. Svoje prijašnje pristaše naziva izdajicama, kao da je riječ o otpadnicima neke opskurne političke stranke (što bi im tek radila da je formalno na vlasti, Sibir možda?) te predlaže da se taj novac bolje uloži u njezin, koji je, priznajmo, za razliku od mnogih godina prije, kad nije imao ni kancelariju, danas ipak više financijski simpatiziran (osamsto tisuća kuna od grada i tristo od Ministarstva kulture). No čini se da bijes ne sijeva samo zbog novca.

Modernost to sam ja

Vnukova je uvijek voljela naglašavati svoju mesijansku i prosvjetiteljsku ulogu u deprovincijalizaciji našega malog dvorišta, militantno i isključivo relativizirati sve što ne odgovara njezinu ukusu i nositi natpis modernost to sam ja. One koji su se usudili kritizirati njezin koncept prozivala bi kritičarskim natražnjacima bez potrebne teorijske aparature da pišu o eurokaškim predstavama. Sada je njezino leno ugroženo i ona reagira bijesom lavice što brani svoje mladunče iako je ono u međuvremenu odraslo pa mu je i dlaka izgubila sjaj.

Nitko ne spori da je Eurokaz upravo osobnošću Gordane Vnuk koja je svoje avangardno buntovništvo iskoristila za kreaciju vrijednoga festivala, pokrio bitan segment kazališne umjetnosti, doveo nam predstave redatelja koji su započeli kao alternativa pa postali glavna struja poput Stanislasa Nordeya (koji ove godine režira na Avignonu, festivalu koji ona tako prezire), Achima Freyera, Ivana Staneva, Jana Fabrea, upoznala nas s rubnim kazališnim grupama i strujanjima u japanskom, flamanskom, talijanskom ili američkom kazalištu. Iako najžešće napadan, Eurokaz sa Ronom Athiyjem i prizorima eksplicitnoga muškog seksa, američkom porno-zvijezdom Annie Sprinkle ili Frankom B. puštačem krvi do iznemoglosti bio je, ma što netko mislio o tome, zanimljiva informacija o rubnom američkom kazalištu, koje ima pristalice i teoretičare u prestižnom časopisu »TDR«. Mnoge stvari bez Eurokaza ne bismo vidjeli, on je stvorio svoju vjernu publiku i teoretičare s kojima je nastao vrijedan časopis »Frakcija«. No isto tako festival se često koristio neupućenošću publike i glađu za informacijama da bi joj potmetnuo podgrijan koncept, šmirantske predstave zaodjenute u mudre teorijske definicije te opetovano dovodio neke grupa (stari znanci, rekla bi ona) koje nisu zaslužile ni prvo gostovanje.

Drukčija nadahnuća

Posljednjih godina zapaža se i relativno mlak prijem čak i vjerne publike i bliska mu kazališnog establishmenta. I dok je u Zagrebu vladao festival Gordane Vnuk, ostali smo prikraćeni za mainstream-predstave vrhunskih redateljskih imena, no to što Eurokaz nije imao konkurenciju nije njegova krivica i problem. Kulturni autizam počele su popunjavati Dubrovačke ljetne igre dovođenjem prvo Nekrošiusa pa ove godine i Brooka, a onda i budući rujanski festival. Bit će to još jedan, kako se to lijepo kaže, prozor u svijet koji ničim ne ugrožava postojanje Eurokaza i njegovu koncepciju, ako takva još postoji.

Eurokaz ionako živi od neprilagođenosti i nekonvencionalnosti, pa mu ocvali redatelji, kako ih Gordana Vnuk naziva, ne bi trebali smetati. Drukčija kazališna nadahnuća samo bi mogla biti poticaj eurokaškoj agresivnosti, koja regresivno tone u izolacionizam. Revolucionari, uči nas povijest, često su se pretvarali u komesare i zastupnike totalitarne moći. Mnogo je vode proteklo ovih osamnaest godina ispod mosta pa valjda možemo biti spremni na vrijeme u kojem neće samo jedan imati licenciju za dobre ideje, projekte i nove perspektive.

Gordana Ostović