Slike svakidašnje

Ne bih o tome ni mislio, da odjednom nisam ugledao slike koje mi vise u radnoj sobi i s kojima stalno živim. I premda slučajno stigle na zidove mojih raznih radnih soba, uvijek su bile tu; od jedne do druge selile su se sa mnom kao komadi ukrasa za pustoš golih zidova, pa odjednom sebi kažem: slučajne poput ljudi koje si u životu susreo, one nisu nimalo slučajne

Prvo smo, kažu, živjeli u civilizaciji strojeva. Hvala na pozornosti, u njoj živimo i danas. Potom, rekli su nam da živimo u elektroničkoj civilizaciji. Nema dvojbe: mobiteli stalno zvone, na koncertima, po crkvama, jednako kao i na vrhu Kleka, a i ovaj tekst piše se na zaslonu računala. Sve to, nadalje, obuhvaća civilizacija slike, u kojoj već jako dugo živimo. Od stripa preko filma do televizije živimo u toj slikovitoj civilizaciji, a misli se pritom, naravno, na pomične slike. Neprestano nam promiču pred očima, stalno nam određuju stvarnost i reakcije, nešto zadržimo, većinu propuštamo kao vodu kroz sito, ali, eto, trajno živimo u nekakvim civilizacijama s raznoraznim temeljnim naglascima već prema modi, pa kad to sve preživimo, valjda nam ostane i nešto sa čime živimo.

»I svega toga ne bi bilo«... kako već glasi riječ, možda ne bih o tome ni mislio, da odjednom nisam ugledao slike koje mi vise u radnoj sobi i s kojima stalno živim. To su dvije serigrafije, jedan izvorni crtež i tri plakata. Okružuju me kao i vas vaše slike, baš svaki dan: zaboravljamo na njih, ne posvećujemo im više ni naglo bačena pogleda — jer to nisu pomične, nego statične slike. Ali, dođe dan kad ih naglo opet vidimo, prisjećamo se njihove ljudske i likovne povijesti, gledamo im smisao, uranjamo ih u kontekst u kojem su nastale — valjda je došao dan kad nam iznova počinju govoriti. I premda slučajno stigle na zidove mojih raznih radnih soba, uvijek su bile tu; od jedne do druge selile su se sa mnom kao komadi ukrasa za pustoš golih zidova, pa odjednom sebi kažem: slučajne poput ljudi koje si u životu susreo, one nisu nimalo slučajne. One su, upravo poput tih navodno slučajnih ljudi, već stvarni dio tvog identiteta. One su tvoja kultura, upravo poput knjiga što ih držiš na policama. Njihova je glavna vrijednost u tome što su dar, dobra želja nekih ljudi koji su ih pružili posve dezinteresirano i nesebično.

Prožetost strojevima

Ivo Friščić: serigrafija iz neke njegove davne mape Strojevi. Njegov slučajni, na brzinu umotani prijateljski dar nakon otvaranja važne izložbe njegovih slika u Galeriji Forum u Teslinoj ulici u Zagrebu. Činila mi se sporednom, a tek danas kao da ju pravo vidim. Geometrijska apstrakcija, ali ne uglata: likovni joj je temelj kružnica, krivulja, oblost, unatoč prepoznatljivosti zupčanika i ostalog što krasi strojeve. Već desetljećima privlači mi pogled, a nikako nisam znao dokučiti zašto. Htijući oslikati našu već nepovratnu prožetost strojevima, Friščić je napravio čvrstu kompoziciju koja se doima kao da je od odbačenih dijelova nekoga generatora, recimo, ali ona, pak, u sebi ima nešto blago i muzikalno, reklo bi se gotovo nešto od starinskih slika. I kao slijepac koji odjednom progleda, naglo shvaćam zašto: skladna uravnoteženost ploha i savršena koloristička usklađenost duguju svoje djelovanje onome drevnom kompozicijskom triku zanata, zlatnom rezu: na toj Friščićevoj serigrafiji svatko bi se bez pol muke, gotovo školski, mogao naučiti što je to glazbenost zlatnoga reza. Odjednom mi slika postaje toliko draga, da je ne dam više nikom: apsolutno modernistička, danas mi djeluje poput kakve stare klasične sonate. Iza nje nazirem lice već pokojnoga znanca.

Odmah do nje visi mi posve različito djelo: Miroslav Šutej. Njegova uopće prva serigrafija u boji, pokusni otisak. Sjećam se kako sam mu to bio gotovo oteo ispod ruke, s ponosom mi je pokazivao njezinu tada apsolutnu suvremenost i bunio se da nije do kraja dobro izvedena. Na njoj je kao neki znanstveni dijagramski prikaz onoga što se događa kad se bombardiranjem jedne čestice razbijaju atomi u reaktoru. Sedam kugli probija se kroz dva zida, izbijajući pritom iz njih niz sličnih, manjih, strašno radosnih raznobojnih kuglica. Slika se i zove Bum-bum! Ali Šutej ne bi bio umjetnik, kad u tom njegovu ozbiljnom osjećaju vremena ne bi ostala zauvijek zabilježena i ona njegova vječna razigranost, prskanje veselja; logika oblika, uz točno odgovarajuće boje. Na toj slici neprestano se nešto događa, a Šutej mi je ionako oduvijek zvonio kao kakav Mozartov allegro: neuništivo veselje invencije i moći obnavljanja. Što starija, ta serigrafija čini mi se vrednijom

Stariti sa slikom

A pod sljedećom slikom na mom zidu — Bože moj, koga sve nisam pod njom upoznao! Sjedili su ispod nje — pa svi, od Drage Ivaniševića i Šime Vučetića do Seada Begovića i mlađih, sjedili su i Šoljan i Slamnig na usputnoj ćakuli, sjedili su pisci, profesori, pjesnici i prevoditelji, glumci i redatelji, raznoliki intelektualci i slučajni namjernici, svi koji su u redakciju donosili rukopise; jednog dana i neki slavonski seljak koji je nekomu uspio izdiktirati pedesetak tipkanih stranica vlastitih dokaza o tome kako je svijet sav nastao iz nafte i silom je htio svijetu to objaviti!

Oton Gliha, dakle, jedan njegov crtež krčkih Gromača iz 1968. Flomaster. Golemi format za crtež, 70 x 50, na listu šeleshamera, nastao jedne jako vesele noći u njegovu atelijeru u Križanićevoj ulici: uzeo je u ruku četiri debele pisaljke s trokutastim filcom: crnim za kamen, terakotom za zemlju, plavim za more i sivozelenim za raslinje. Sa sva četiri u šaci, odjednom je u roku od petnaestak minuta, kao kakav stari talijanski fa presto, udarajući po papiru, sačinio konstrukciju koja je toliko organski zatvorena, logična i cjelovita da joj se ne može ništa ni uzeti ni dodati. Danas su na toj slici već izblijedjele boje: ostala je samo crna uz terakotu, zemlja i kamen — ali sad se još bolje vidi njezina logika. U roku od sljedećega sata, sve uz priču i vino, sačinio je još četiri takva crteža u pravom napadaju tehničke virtuoznosti i sve to smjesta raspoklanjao prijateljima. Ta slika tako dobro stari sa mnom, a i vama želim takvu.

S jednog plakata već dugo gledam jedno lice — to je Dživo Gundulić, čovjek beskrajno blaga pogleda. Na velikom formatu ponovljen je onaj portret iz samostana Male braće u Dubrovniku. Nadimak mu je bio Mačica, jer da je bio pitome i mirne ćudi... a držim ga i gledam zbog snage mnogih njegovih stihova: ništa tu, uvjeravam vas, nije ni staro ni prošlo, ni arhiv ni prašina:

Slavne gospodje i kraljice,

kih liposti još se hvale,

zlatne kose, drago lice,

ljuven pogled ke su imale —

što me, naposljetku, dovodi do jednog ženskog portreta iz 17. stoljeća

Vrijedna petog pogleda

Na njemu je jedna mlada, otmjenija kurtizana, tako kažu; slika pripada holandskom majstoru — pa svi je znate, gledali ste je nalijepljenu po ulicama kao jedan od plakata za Mimarinu zbirku. Ma, sigurno ste je vidjeli, tek niste je pogledali. A vrijedi i trećeg i petog pogleda. Iz tamne svile koja ju obvija, pojavljuje se tek jedno golo rame, tek napol obnažene grudi. Sve je ostalo skriveno, zagonetno, puno slutnje. Onaj koji je slikao njezine ruke znao je što je s rukama radio Leonardo, a što Bronzino. Glavno je, međutim, njeno lice. Tek malo razmaknute usne kao da će sad progovoriti, a tamne oči nezadrživo vuku k sebi, ljudski tople i neizmjerno umirujuće. Nije ona neka velika ljepotica, prije izgleda onako obično, normalno. Ali na toj slici nema ništa od današnje žestoke polupornografske ponude: ona pripada erosu koji barata dušom.

Jer — ispalo je tako, da ona mene gleda, a ne ja nju. Uđem li u radnu sobu zbog nečeg zlovoljan — što na poslu svima kadšto biva, njezino oko i rame smjesta me umiruju. Ako joj, slučajno, dobacim prijekoran pogled, ona me odmah razoružava osmijehom na usnama: no, daj, svijet nije tako crn, pogledaj me! Uglavnom, malo-pomalo, počeo sam s njom razgovarati kao da smo već dugo skupa: predbacujemo si, prepiremo se na sitno, potom zaglađujemo stvari, a ona ionako uvijek pobjeđuje. Nemate vi pojma kako ona mene dobro razumije! Kako uvijek u pravo vrijeme govori ono što treba! Kako me samo voli! Bludnica, kažu? Pa što: ako i jest, ta se razumije u svoj zanat. Iz 17. stoljeća? Koješta, ni govora, pa maloprije sam s njom razgovarao...