Školsko natjecanje u programima

Školsko natjecanje u programima

Nema još živahna odnosa DHK — HDP (jer HDP još nije zaživio), nego postoji odnos DHK — FAK! Tako bi se, recimo, mogla otvoriti tema — treba li jedan Međunarodni festival poezije u prostorijama DHK organizirati kao osnovnoškolsku priredbu u kojoj čovjek za čovjekom recitira stihove ili bi jedan književni susret trebao biti medijski napuhan u diskoteci i medijima, pa makar lik bio katkada važniji od djela? Na tom odnosu — klasični štih DHK-a i kavanski zanos FAK-a leži cijeli pluralizam hrvatske kulturne scene

Nakon godišnje skupštine Društva hrvatskih književnika, održane 28. lipnja, koja je, izbjegavajući svaki spomen na skandale, školski iznijela svoje planove i programe, moglo bi biti da su ratne sjekire pokopane, ali dva su tabora ostala suprotstavljena. Čini se da je uvodnik Velimira Viskovića, predsjednika novosnovanog Hrvatskog društva pisaca, u tek pokrenutoj »Književnoj republici«, u kojem je DHK imenovao fašistoidnom udrugom koja prezire i lijevo orijentirane i mlađahne po idejama (fakovce), označio kulminaciju sukoba nakon kojega, s obzirom da je svaki govor mržnje iscrpljen, slijedi umor ili zatišje. Čak je i Ante Matić na početku skupštine DHK odustao od svoje žalbe zbog izbacivanja iz DHK nakon lanjskih skandala. DHK je odlučilo u javnost nastupiti veoma klasično, bez pozadinskih parola, s mikrofonom u koji će se izgovarati objektivna izvješća o radu. Došlo je vrijeme da se dvije udruge natječu u programima. DHK ide i dalje svojim tradicionalnim putem, a Hrvatsko društvo pisaca još traži svoj put. Pa, zapravo, još nema nikakve konkurencije! Unatoč svježim idejama koje je HDP pustilo na nedavnom izvještajnom plenumu u javnost, još ne vidimo pravu utakmicu na živoj kulturnoj sceni. Jedan od prvih poteza HDP-a nije se pokazao dobrim — prvi broj »Književne republike«, (podsjetimo — uredništvo »Republike« čiji je izdavač DHK, otišlo je u novo književno društvo, pa je nastao i novi časopis), nije pokazao ništa novo u odnosu na »Republiku«, osim boje papira. Najave novoga, pluralistički orijentirana društva trebale su se ostvariti u nekom pravom vizualnom i koncepcijskom pomaku, koji bi HDP-u odmah dao novu legitimaciju za novu hrvatsku kulturu. Nadajmo se da će neke druge ideje HDP-a, na primjer, ideja organizacije velikoga međunarodnog skupa pisaca, proći zapaženije u javnosti, zaigranije, s više osvježavajućih začina.

Lirski DHK, medijski HDP, kavanski FAK

Dakle, slijedi natjecanje u radu, u programima. Skupština DHK protekla je kao nabrajanje svih aktivnosti Društva u protekloj godini, koje su pokazale, prema riječima dopredsjednika DHK Anđelka Novakovića, više od planiranog i ranije ostvarenog (predstavljeno je stotinjak knjiga, na brojnim susretima sudjelovalo je oko osamsto sudionika, održana su 24 književna susreta, dodijeljene su 23 nagrade itd.). Naime, navedena izvješća o mnogim redovnim i drugim susretima DHK (od manifestacije Dobrojutro more u Podstrani, preko Zagrebačkih književnih razgovora, Dana hrvatske knjige u Splitu, itd., do međunarodnih manifestacija kao što je Međunarodni festival poezije, časopisa »Most«, »Republika«, Knjižnice DHK itd.), imala su za svrhu osporiti medijski rasplamsavanu priču o DHK kao retrogradnoj ili centralističkoj instituciji, čiji su autori današnji predstavnici konkurentskoga HDP-a. I plenum Hrvatskoga društva pisaca koji je održan prije nekoliko mjeseci u prostorijama KIC-a bilo je također školsko iznošenje budućega plana i programa, pa je tako predsjednik društva Velimir Visković istaknuo da će Hrvatsko društvo pisaca (koje je tek nedavno dobilo neuređene prostorije za upravu društva u Basaričekovoj ulici) raditi na međunarodnoj suradnji, koja već započinje projektom razmjene stipendija s francuskim kulturnim vlastima, što će omogućiti izabranim članovima društva da jednom godišnje odu na tromjesečnu edukaciju i duhovnu rekreaciju. Hrvatsko društvo pisaca najavljuje, uz dosadašnje izdavačke djelatnosti — »Književnu republiku«, »Europski glasnik« i skorašnju »Internacionalnu reviju«, kao i pokretanje časopisa i biblioteke mladih pisaca, što je, kako naglašava Visković, važno s obzirom na činjenicu da je novo društvo okupilo sve što vrijedi od pisaca mlađe i srednje generacije. O vrijednostima — o tom potom! Već male biografije svjetskih klasika u književnim leksikonima pokazuju da klasici u većini slučajeva nisu bili miljenici masmedijske kulture, nego individue koje su obično hodale prečacima, mimo trendova na avenijama. No, to je tema za posebne rasprave.

U planu je, kaže Visković, i organiziranje međunarodnoga skupa pisaca u suradnji s PEN-om, osnivanje posebnog fonda koji bi se sustavno bavio strategijom prevođenja hrvatskih pisaca, slično slovenskom Trubarijevu skladu.

Opreka DHK-u nije HDP, nego FAK!

Mnogo je nabrajanja proteklog i potvrđenog od strane DHK i budućeg i još neviđenog od strane HDP. Kako se HDP još nije stigao profilirati, osim što ima jasni popis članova (Ivo Banac, Vlaho Bogišić, Ivo Brešan, Branimir Donat, Slavenka Drakulić, Aleksandar Flaker, Miljenko Jergović itd.), čini se da su živa konkurencija DHK-u jedino fakovci, koji uvode potpun novi tip prezentacije knjige i pisca. Dakle, nema još živahna odnosa DHK — HDP (jer HDP još nije zaživio), nego postoji odnos DHK — FAK! Tako bi se, recimo, mogla otvoriti tema — treba li jedan Međunarodni festival poezije u prostorijama DHK organizirati kao osnovnoškolsku priredbu u kojoj čovjek za čovjekom recitira stihove ili bi jedan književni susret trebao biti medijski napuhan u diskoteci i medijima, pa makar lik bio katkada važniji od djela? Na tom odnosu — klasični štih DHK i kavanski zanos FAK-a leži cijeli pluralizam hrvatske kulturne scene. Imamo lirski zanos DHK i urbani zanos FAK-a, gostovanja stranih pisaca u akademskom stilu (Brucknera, Finkielkrauta) i gostovanja stranaca u underground imageu (npr. Barryja Gifforda u klubu Gjuro II) itd. Imamo opreku jedne udruge i jednog pokreta, kad govorimo o skupnom, vidljivom (ne o pojedincima), i to je sve. HDP je tek rođen, još nije prohodao u javnosti i tek ćemo vidjeti hoće li on smisliti štogod treće.

Tko je dobio manje novca?

Osim što se sada tiho, civilizirano, natječu u programima, DHK i HDP iskazuju i svoju samosvojnost, bitku izvan okrilja vlasti. Tako je na skupštini DHK istaknuto da je Društvo od Ministarstva kulture nije još dobilo mnoge odgovore o financiranju programa koji su prijavljeni na natječaj. Za sada je DHK-u odobreno 750 000 kn za hladni pogon (prijavljeno je 900 000 kn), za Zagrebačke književne razgovore odobreno je 100 000 kn od strane Ministarstva, a od Grada 170 000 kn (predloženo je 356 000 kn), za književne tribine predloženo je 300 000 kn, od čega je Minstarstvo odobrilo 50 000 kn, a Grad 30 000 kn. Odgovor za financiranje većine manifestacija i drugih djelatnosti još nije stigao. S druge strane, Velimir Visković tvrdi da su sredstva za HDP, dodijeljena od Ministarstva kulture, pet puta manja nego sredstva dodijeljena za rad DHK. Tako Visković navodi da je HDP za hladni pogon dobio svega 150 000 kuna. Časopisi »Republika« i »Književna republika« dobili su jednake iznose — po 250 000 kuna, što je jedva dovoljno za isplatu honorara, pa su upomoć priskočili drugi izdavači — Školska knjiga (koja pomaže »Republici«) i »Profil International« (koji daje financijsku potporu »Književnoj republici«).

Utakmica za pisce

No, umjesto natjecanja u programima, najvažnija je za ulazak u prvu ligu utakmica koja nastoji baciti loptu (kunu) u koš (džep) hrvatskoga pisca. Naime, dosadašnja naklapanja o egzistenciji pisaca okrunio je lijepim i možda najkorisnijim govorom na skupštini DHK Hrvoje Hitrec. Podsjetio je da u sadašnjem zakonu o autorskim pravima postoji odredba o najnižem honoraru, bez obzira na broj prodanih primjeraka. Takva odredba ne postoji ni u kakvu sklopljenom ugovoru s nakladnicima, što znači da nakladnici uporno krše zakon, a ako i stave tu odredbu, ne zna se što ona znači u kunama, objasnio je Hitrec. A o toj svoti trebaju se, istaknuo je, dogovarati Društvo kojem pripada pisac i nakladnik. Hitrec je spomenuo i prijedlog DHK-a, istaknut i na važnom skupu u DHK, koji je okupio zajednice nakladnika i druge institucije koje se bave autorskim pravom — minimalni honorar od 2800 kn netto za autorski arak izvornoga proznog teksta. No, to je ostao samo prijedlog, nemio nakladnicima. Četrdesetak milijuna kuna koje država izdvaja za nakladništvo ostalo je, naglasio je Hitrec, izvan obzora hrvatskoga književnika. A prijedlog da Ministarstvo kulture godišnje stipendira neke književnike, kako bi se pokazala osjetljivost za egistencijalne probleme pisaca, osobito slobodnjaka, Hitrec je nazvao farsom, još jednim pokazateljem ove tragikomične vlasti. »Dobit ćemo dakle stipendiste, kao da su književnici studenti, ili prije državne pisce, kao što mnogi u novom društvu i jesu, samo što to još nije i novčano formalizirano.« Hitrec, naglasivši da književnik treba biti dostojno plaćen za svoje djelo, istaknuo je iznova da plaćati treba nakladnik, i to na temelju narudžbe. Kazao je, naime, da bi nakladnik trebao svakom književniku isplatiti akontaciju u visini koja književniku omogućuje egistenciju za vrijeme pisanja, a ta bi se akontacija onda oduzimala od honorara.

Što znače najbolji pisci mlađe generacije?

Možda će ta tema najbolje pokazati sposobnost književnih društava i otkriti pobjednika. Stil rada DHK uopće nije razlog za buntovništvo. Zašto ne bi DHK radio u klasičnijem štihu, zar bi urbana avangarda koja niče odasvud, katkada i poput ludih gljiva, trebala preplaviti sve? I tko su ti zanemareni suvremeni književnici kojima DHK nije otvorio vrata? Ako ćemo iskreno, rijetko je koji književnik iz redova DHK ušao sa cijelom flotom obožavatelja u medijske vode kao Zoran Ferić. Pisci se snalaze na razne načine, i izvan udruga. Sada će netko opet ponoviti fraze o nekim državnim piscima iz redova DHK. Ali danas postoji nešto možda jošupadljivije — medijski pisci koji možda i nehotično na ovom našem malom tržištu izguravaju samozatajnije autore. Ima takvih autora koji šute među svojim koricama, koji nisu dobili ni zasluženu recenziju (novinari često ne otkrivaju, oni ponavljaju već otkriveno), a kamoli kolumnu, u kojima će pisati nešto, eto, da ispune prostor, rezerviran za popularne. Na primjer, među koricama novoprimljenih članova u DHK — Dunje Kalilić ili Anice Gjerek ima mnogo više literarnosti nego u knjigama novinarski vješta pisca Ante Tomića. Ali, o navedenim autoricama, povučenijeg stila, ne piše se mnogo. No, u njihovu slučaju knjige su pametnije od autora, dok je na medijskoj sceni često obrnuto.

Sjetimo se mnogih paradoksa — na predavanja Baudelairea dolazilo je nekoliko ljudi, Joyce je jedva našao izdavača, Ujević je odbacio i nadrealizam i dadaizam u ime svoje Samoće itd. itd., ali ti autori nisu bili retrogradni zbog svoga osobenjaštva, retrogadno je bilo njihovo vrijeme. Vidjet ćemo što će ostaviti za sobom svi napadači na retrogradno Društvo hrvatskih književnika. Ima, doduše, onih koji vole suvišan patos, no ima i onih koji najviše vole top-liste koje ispaljuju nove zvijezde kao iz topa! No, treba još vidjeti kolikoga je dometa ispaljena kugla. Ništa nas ne smije iznenaditi, kako lijepo poručuje Ante Tomić.

Lada Žigo

Hrvoje Hitrec, književnik

Idiotska strategija

Smiješna zamisao o stipendistima iz istoga je lonca kao i idiotska strategija kulturnog razvitka RH, a da je idiotska, dokazat ću vam ovim citatom iz srategije: »Hrvatski je identitet izvorno zamišljen u krugu jezikoslovaca, književnika, klerika, koji su bili poneseni romantičkim uvjerenjem o upravljačkoj moći velikih ideja.«

Dakle, imamo posla s idiotima, uz to sklonim razaranju, te je već u toj Strategiji naviješteno stvaranje usporedne udruge, čemu se nije pristupilo odmah, u nadi da će priležnici ove nelegitimne vlasti uspjeti osvojiti vlast u (pod navodnicima) DHK. Nisu uspjeli. I zato su otišli, ne zbog poetika i estetika, ne zbog žanrovskog ili rodovskog identificiranja, nego iz politikantskih razloga. Neka im bude sa srećom, premda je nesretna okolnost da će uskoro izgubiti pokrovitelje i naći se u vodi do grla. Tako će proći svaka strukovna udruga koju utemeljuje država, što je u demokraciji nezamislivo i sramotno.

A mi, gospođe i gospodo, pripadamo književnom društvu starom 103 godine, društvu čiji su članovi bili svi važniji hrvatski književnici koji su stvarali svršetkom 19. stoljeća i u 20. stoljeću. Budimo ponosni na tu tradiciju, radimo i dalje mirno, jer mi smo književna matica, a mutne rukavce čeka žalosna sudbina.

Anđelko Novaković, dopredsjednik DHK

Taj Visković

U startnom dvobroju novopokrenute »Književne republike« glavni i odgovorni urednik Velimir Visković (predsjednik nove udruge pisaca, glavni urednik jedne privatne izdavačke kuće, član Vijeća za knjigu i nakladništvo, potpredsjednik Hrvatskoga centra PEN-a itd. itd.) potpisao je, vjerovali vi to ili ne, i ovakvu rečenicu/optužnicu/potjernicu: »U devedesetim godinama uprava se Društva permanentno svrstavala na stranu rigidnih, fašistoidnih političkih struja u hrvatskom društvu.« Pročitajte, molim vas, ovo još jednom i prevedite na suvremeni hrvatski jezik: dakle, od samog rađanja Hrvatske u krvi i suzama i protiv silnika, odnosno, od definitivnog urušavanja Jugoslavije, cjelokupnim hrvatskim društvom galopiraju i fašistoidne političke struje! O, Bože jedini, o jadne li Hrvatske!

Taj isti Visković, glasnogovornik i čelnik nove udruge pisaca, u već spomenutom uvodniku, ustvrdio je, između ostaloga, da se na prošlogodišnjoj skupštini DHK-a »veći dio članova Uprave, uključujući i predsjednika«, pridružio napadaču koji je vrijeđao Sibilu Petlevski i Velimira Viskovića. Eto vam, dragi moji, još jedne stopostotne laži i Viskovićeve izmišljotine s politikantskim konotacijama. No, zapitajmo se: kojim, kakvim i čijim to ciljevima služe ovakve laži i insinuacije?

Zašto pojedinci iz nove udruge, kao i pojedini mediji i novinari — koji tako sladostrasno i odano pljuckaju po DHK-u, kontinuirano svaki pojednačni istup (iza kojeg ni u jednom trenutku nije stalo ni jedno mjerodavno tjelo DHK) poistovjećuje sa cjelokupnim Društvom hrvatskiih književnika? I pritom u zavidnom postotku prešućuju tako bogate programe, projekte i susrete — sveukupne aktivnosti Društva hrvatskih književnika.

Božidar Petrač, književnik

Lijevo-desno, crveno-crno

Poštujem različitosti, pa i mogućnosti usporednoga supostojanja dvaju, triju ili više sličnih, a ipak različitih udruga. Ipak, unatoč različitim poetičkim, estetskim, svjetonazorskim, ideološkim i idejnim svjetovima, smatram da do te i takve podjele nije trebalo doći. Tim više što će se ubuduće, bez obzira na kakvoću programa tih društava, nadam se, ravnomjerno dijeliti financijska sredstva, te će to štetiti i jednom i drugom društvu. Što se, pak, međusobne konkurencije tiče, ne mogu vjerovati da će se ta dva društva bitno razlikovati i da će njihova buduća nastojanja prijelomno utjecati na književni i kulturni život naše zemlje. Slobodan sam vjerovati da će doskora izblijedjeti strastvenost, netolerantnost, grube riječi i jezik mržnje, o kojem svi vole govoriti, zaboravljajući pritom da ga revno i zdušno sami uporebljavaju... Dakako, treba odustati od podjela lijevo — desno, crveno — crno, a prihvaćati vrijednosti koje nipošto ne smiju ići protiv dostojanstva ljudske osobe i njezinih temeljnih prava, pa i prava na različitu estetski vjerodostojnu i artikuliranu riječ. Radije neka bude kreativna živost!

Borivoj Radaković, književnik

Staromodno i glupo

Na žalost, obje su te inicijative neupotrebljive — jedna je staromodna, druga je glupa.

Prijedlog na kojem već duže vrijeme inzistira g. Hrvoje Hitrec... Ha, previše to sliči na nekadašnje SIZ-ove. Isplaćivanje prosječnog mjesečnog osobnog dohotka za autorski arak nije funkcioniralo ni u ono vrijeme. A danas smo u kapitalizmu, zar ne? Tko će natjerati izdavača da plati, recimo, 3000 kuna po arku i da se odrekne svoje zarade? Ako on plati samo dio, tko će nadomjestiti razliku? Osim toga, izdavači više ne obračunavaju cijenu knjige, pa time i vrijednost honorara prema broju i cijeni arka i kartica. Svejedno je ima li knjiga 10 ili 13 araka. Izračunaju lijepo troškove za tisuću primjeraka knjige, odrede cijenu i kažu — gospon/gospođo pisac, uzet ćemo papir taj i taj, format taj i taj, meki uvez, knjiga će koštati 100 kuna, vi ćete dobiti 6-8 posto od prodaje, a to vam je 6-8 tisuća kuna brutto! Naravno, ako se proda cijela naklada. Broj araka tu je nebitan. Ruka ruci!

Ministarstvo g. Antuna Vujića, pak, nije do sada donijelo nikakvo sistemsko rješenje osim jednoga, u nevjerojatnom spoju socijalizma i kapitalizma — materijalno je podupiralo izdavačku djelatnost, a to znači da je beskreditno financiralo jednu granu male privrede (!), odnosno, preciznije — jedan dio branše u kojem se nametnuo krug prijatelja. Taj krug prijatelja neopreznom ministru, koji očito o knjigama i piscima nema vremena razmišljati, sada podastire bravuru koja vonja po feudalizmu i s njom prijedlog o stipendiranju malog broja pisaca — da bi se mogli posvetiti književnosti! Kako desetoro plaćenih može značiti sistemsko rješenje? Ili treba biti naivan i strpljivo čekati jer — svi će jednoga dana doći na red? To isto Ministarstvo nakon što je besmislenim otkupom knjiga za knjižnice bez roka zadrške razbilo tržište, a pisci ovise samo o njemu, sada bi pisce dovelo u položaj da prosjače, da se međusobno mrze, da budu podložni i ponizni i da slučajno ne ugrizu ruku koja ih hrani. Osobno ću reći: ne zanima me milostinja, hoću samo pravo da svojim radom zaradim za normalan život. Uz ovakvo stanje stvari, normalan život ne bi jamčilo ni 6 knjiga godišnje. G. Vujić je svojevremeno rekao da mu ne pada na pamet ustanovljivati godišnju nagradu u vrijednosti od deset tisuća maraka za književnost, a odjednom bi postao darežljiv i desetorim bi piscima dao po deset tisuća eura godišnje na neviđeno! Taj novac dolazi valjda od velike uskrate davanja za slobodne umjetnike.

I dalje se čudim da mali broj pravnika u nas specijalizira autorska prava, da se nitko ne odvažuje osnovati (barem) 2–3 autorske agencije za književnike, od čega (barem) jednu za inozemstvo — ovo potonje se upravo proguruje na mala vrata kao moguća pri-državna institucija i opet neće funkcionirati kako spada...

Agencija bi se brinula o copyrightu, pregovarala s izdavačima, određivala cijenu rukopisa, vrijednost koju autoru treba isplatiti za potpis ugovora, rokove za isplatu, pratila bi jesu li izdavači doista otisnuli onoliko primjeraka koliko su rekli, nalazi li se knjiga u knjižarama u cijeloj Hrvatskoj, priječila bi da se knjiga već sutradan po objavljivanju nađe u knjižnicama itd. Uz ovo potonje — besmisleno je ako knjiga brzo ulazi u knjižnice, tada ona više ne funkcionira na tržištu. Sam izdavač za nekoliko stotina otkupljenih primjeraka dobiva svoj novac, više ga sudbina knjige ne zanima, a pisac koji živi od postotka od prodaje može se lijepo slikati. Tek kad budemo imali autorske agencije moći ćemo razgovarati i o boljem rješavanju statusa pisca i knjige u Hrvatskoj. Stoga mi je jasno da nikome u Ministarstvu i nije stalo do poticanja agencija, izrade precizne primjene zakona o autorskim pravima i, pogotovo, potpune zaštite autora. Jadna smo zemlja ako umjesto sistemskih rješenja trebamo ovisiti o milostinji!

Velimir Visković, predsjednik HDP

Vrijeme za autore

Preko predstavnika koji su uključeni u sferu kreiranja kulturne politike, započeli smo niz akcija koje bi trebale popraviti položaj autora. Budući da su dosadašnja nastojanja, ponajprije Ministarstva kulture, bila usmjerena na poboljšanje položaja nakladnika, sada je vrijeme da i autori budu zaštićeni i materijalno stimulirani. To se vidi i po određenim mjerama koje predlaže Ministarstvo kulture o stipendiranju autora, a nadamo se da ćemo uspjeti progurati i ideju o godišnjoj valorizaciji književne produkcije koja bi omogućila da pedesetak nauspješnijih knjiga svake godine bude dodatno financijski nagrađeno.