Rebus za gledatelje

Rebus za gledatelje

S Eurokazom može se boriti samo prihvaćanjem programske eklektičnosti kao zatvorenoga sustava gdje poveznicu traži sam gledatelj

Nakon odgledanog 17. Eurokaza, koji je i ove godine uzdrmao Zagreb, svaki pokušaj usustavljivanja šarolika programa koji obuhvaća australski novi cirkus, domaću kazališnu avangardu i neoavangardu, kinesko disidentsko kazalište i ostatke njemačkih i talijanskih radikala osuđen je na neuspjeh. Ipak, treba pokušati.

Umjetno prilagođavanje smjernicama, kojih je nekoliko i ove godine ponudila Gordana Vnuk u nedostatku sveobuhvatne tematske odrednice festivala, možda treba ići drugim putem. Ne onim Putovima k novom teatru u hrvatskom teatru kojim se pokušao baviti okrugli stol, također jedna od oscilirajućih tradicija Eurokaza, već prihvaćanjem programske eklektičnosti kao zatvorenoga sustava, gdje poveznicu traži sam gledatelj. Ovogodišnji Eurokaz, čini se, ponudio je dvije takve — prva je pretprodukcijska situacija gotovo svake od ponuđenih i odigranih predstava, a druga gotovo dekadentni retrošarm ovogodišnje selekcije. Obje su, dakako, nepotpune i sasvim arbitrarne.

Australska neobaveznost

Pod takozvanom pretpredstavljačkom situacijom, koja uvjetuje velik dio ovogodišnjega programa Eurokaza, nalaze se produkcijske uvjetovanosti, autorske i izvođačke želje i potrebe, nerijetko i poetike, koje bitno označuju i u retrospekciji kontekstualiziraju ono izvedeno na pozornici, kakva god i gdje god ona bila. Pod etiketom novoga cirkusa, iako je naznaka sličnih postupaka bilo i među gostima prošlih Eurokaza, jedna od podgrupa ovogodišnjeg programa bile su dvije australske kompanije: Acrobat i The Happy Sideshow. Novocirkuski Australci bili su prije različiti nego slični, jer riječ je o dvama potpuno suprotnim izrazima, koji tek inicijalno nalikuju jedan drugomu. Dok je prvo australsko gostovanje pokazalo čistu, gotovo sportsku stranu cirkusa u fizičkoj spremnosti i jednostavnoj posvećenosti ne samo tom poslu nego i filozofiji, pa možda i religiji pripadajućega načina života, ovi drugi Australci upravo su sve to izbjegli. The Happy Sideshow, što je istodobno i ime kompanije i naziv predstave i tematska odrednica, nije ništa drugo nego dobra zabava, na trenutke jeftina, ali time još zabavnija. Iako u pozadini spremnosti Acrobata leži vjerojatno jednako vježbe i utrošenog vremena, The Happy Sideshow računaju i na drugo — vlastite osobnosti izravno uključene u spektakl.

Za razliku od Acrobata, koji su klauneriju tek pripustili u svoj nastup, The Happy Sideshow funkcioniraju kao klaunerija od početka do kraja i zapravo više nalikuju modelima prave cirkuske predstave, koja komunicira s publikom. Najavljivanje točaka, skandiranje parole »Things just get better!«, nekoliko naučenih hrvatskih riječi i jeftina show-koreografija naveli su publiku da zaboravi eventualni novokazališni kontekst i prepusti se zabavi. Probijanje jezika čavlima, stavljanje ruke u klopku za krupnu divljač ili gutanje neonske žarulje koja onda svijetli kroz grkljan izvođača, i ta se točka duhovito zove Redneck, što je igra riječi s korijenima u kolonijalnom vicu o razlici jogurta i Australije (Jogurt nakon nekog vremena razvije kulturu!), i nije toliko skandalozna kako se očekivalo od suvremene varijante sideshowa, dijela tradicionalnoga cirkusa gdje su pravo ulaza imali samo odrasli. Pokušaj popularizacije Eurokaza cirkusom, dakle, u potpunosti je uspio.

Grubi realizam

Naprotiv, priča o kompaniji Living Dance Studio iz Kine govori više i jače, iako u njihovoj predstavi nije bilo toliko zadivljujućih detalja. I u njih je važna pozadina priče, ono što se ne vidi, ali bitno određuje ono što se vidi. Riječ je o grupi koja je usred totalitarne društvene organizacije odlučila progovoriti o jednostavnoj stvari, koja se Zapadu nakon, recimo, Vagininih monologa može učiniti na prvi pogled nevažnom. No, iz poraznih svjedočanstava o stanju zdravstvene njege trudnica i rodilja, Living Dance Studio stvorio je predstavu koja govori o cijelom društvu.

Neovisni filmaš Wu Wenguang i njegova životna partnerica Wen Hui, znakovita nadimka majka kineskog modernog plesa, ne razlikuju se od poznatijih istočnoeuropskih ili sovjetskih disidenata, kao što ni njihova predstava ne otkriva velike nego svakodnevne istine, no njihovo vrijeme tek dolazi. Hui i Wenguang, s nekoliko izvođačica, pokazali su slike života, nimalo spektakularne i nimalo zabavne ispovijedi žena i majki koje obavljaju najobičnije svakodnevne poslove. Grubi realizam, koji stoji u podlozi na trenutke čak poetično-plesnog Izvješća o rađanju, ne treba tražiti u scenskom događanju, nego u namjeri, a pomalo i sudbini, njegovih autora.

Izostanak razumijevanja

Sličan postupak, s manje bolnom i manje angažiranom temom, imaju i domaći autori, redateljsko-scenarističko-dramaturški tim Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Nakon uspjeha i brojnih gostovanja njihovih zagrebačkih predstava, koje je upravo s Eurokaza pokupila programatorsko-producentska ekipa velikih europskih festivala, rezultirala je ponudom suradnje sa Schauspielhaushannover, gdje su Jelčić-Rajković s njemačkim ansamblom napravili predstavu Heimspiel ili Igra na domaćem terenu. Postupak toga tandema svodi se na posebnu metodu rada s glumcima, gdje kroz improvizacijski razgovor od donesenog materijala glumačkih osobnosti nastaju likovi, koji se u probama povezuju u priču, usporenu ili nesigurnu.

Ipak, nedostatak gostujuće predstave u odnosu na prethodne uratke Nataše Rajković i Bobe Jelčića leži u nepostojanju zajedničkog konteksta: u Teatru &TD bilo je zanimljivo gledati glumce koji to i jesu i nisu u trenutku izvedbe i napokon čuti nekazališni jezik u jednako nekazališnim situacijama, gdje se takozvane male priče sele iz privatnog u javno. S njemačkim glumcima, nažalost, izostala je komponenta razumijevanja, ključna za ne samo prisniji nego bilo kakav odnos. Pomaknuta granica kazališta u ovom se slučaju ipak premalo pomaknula, jer ni izvođači nisu bili sigurni koliko daleko mogu ili trebaju ići u izlaženju iz predstavljačke i ulaženju u suigračku poziciju.

Promjena konteksta u središtu je i koprodukcijske mreže kazališne tvornice Kampnagel, koju u Hamburgu u slobodno vrijeme, dakle kad nije osnivačica, umjetnička voditeljica i selektorica Eurokaza, vodi Gordana Vnuk. Prvi rezultat tog niza koprodukcija europskih neovisnih grupa i institucionalnih kazališta s područja Istočne Europe projekt je poznatih gostiju Eurokaza, njemačke grupe Showcase Beat Le Mot i Narodnog teatra iz Bitole. Predstava Život Cezara povezala je perpetuirajuće kotrljanje vlasti u Shakespeareovu Juliju Cezaru i Gravesovu romanu Ja, Klaudije, referirajući se na nepotrošivost koncepta tiranije, koji jednako funkcionira u bilo kojem povijesno-društvenom okruženju. Dodatna poruka te istodobno travestije i farse glasi »Vlast je seksi!«, ukoliko u rasutom sklopu predstave, koja izgleda kao da improvizacije proživljava u trenutku izvedbe, izravne poruke uopće treba tražiti.

Samo ekstremna sredstva

U sklopu domaće selekcije, koja ove godine u svjetlu hrvatske novokazališne tradicije supostavlja takozvane Teatre Akcije i Frakcije, ili s jedne strane Brezovca i Indoša, a s druge Bad Co. i donekle slovenskog redatelja Tomija Janežiča, princip pozadinske priče također nije bez uporišta. Očigledan primjer je Damir Bartol Indoš, koji svoje teme naziva zasluženima jer svaka od njih proizlazi iz njemu svakodnevne i uglavnom opresivne situacije. Međutim, upravo zbog nekonfliktnosti onoga što tematizira predstava Školski autobus, i zbog umiješanosti djece u samu izvedbu, posljednja predstava Indoševe Kuće ekstremnog glazbenog kazališta čak i nakon postpremijernih prepravki ne ostavlja toliko snažan dojam kao njegovi ostali radovi. To ipak ne umanjuje snagu njegova nastupa, kad fizičkom napregnutošću na granici fizičke i mentalne boli, a ponekad i preko nje, šalje pacifističke poruke, koje izražajnost postižu, i tu je Indoš u pravu, samo ekstremnim sredstvima putem pošiljatelja čija posvećenost graniči s mazohizmom.

I Bad Co. ponešto su promijenili Rebro kao zeleni zidovi od premijere, no njihova je predstava ionako work-in-progress, koji je prvobitno bio antiratni pamflet unutar utamničenoga konteksta represije, da bi se na Eurokazu razlio u ekstemporiranje o prostoru izvedbe, napuštenoj tvornici Endi i izlišnosti igranja izlišne predstave, koja je takva postala ispuhavanjem ratne napetosti. Predstava se tako razvija u novim smjerovima, ali u njezinoj osnovi čita se ono zbog čega i ona ulazi u kompleks pozadinske priče — Bad Co., naime, i izrijekom funkcionira kao izvedbeni stroj iznutra povezan prijateljsko-obiteljskim vezama koje izbijaju na površinu predstave.

Drugu, retro poveznicu predstava na ovogodišnjem Eurokazu najočitije otvara Branko Brezovec režijom predstave Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera u ZKM-u. Stalni gost, a zapravo pridruženi član organizacijskog tima festivala, u moderne kanone scenske freske ugradio je postmodernu ironiju konstruirajući hrvatski kazališni odgovor na film Moulin Rouge mjuziklom sastavljenim od uspješnica domaće estrade. Takav, uvjetno nazvan, retrošik nudi i angažiranost kineske predstave i posvećenost australskih akrobata, a pomalo i stilizaciju talijanske grupe Motus, koja je na Eurokazu pokazala poigravanje kazališnim i videomedijem, u predstavi Dvokrevetne sobe, i kvaziambijentalnošću, igranjem Genetove drame Splendid’s u hotelskoj sobi.

Drukčiji prozor

Tako izvan dominantnih struja ovogodišnjeg Eurokaza, ali na tragu nekih starijih tema, ostaje predstava Dnevnik Raskoljnikova riječkoga HNK u režiji Tomija Janežiča. Riječ je o još jednom, ali daleko uspješnijem, pokušaju drukčijeg rada unutar institucija. Nažalost, model po kojem je nastala ta obrada Dostojevskog rijetkost je u domaćem kazalištu.

Zato i Eurokaz ostaje samo drukčiji prozor u svijet svjetskog kazališta, ograničen oscilacijama stavova selektorice i već cijepljen od pokušaja jačeg utjecaja na širu hrvatsku scenu, iako Jelčić-Rajković ovog ljeta rade u Dubrovniku, a za Janežiča otimaju se zagrebačka kazališta. Ipak, uza sve to treba reći da se s predstava Eurokaza i ove godine odlazilo, ali je, recimo, na nedavnom gostovanju Drame SNG-a zagrebački HNK od početka bio upravo neugodno prazan. Toliko, na primjer, o odnosu mainstreama i alternative, i o željama zagrebačke publike, kao argument svim Eurokazovim lutanjima unatoč.

Igor Ružić