Prva linija obrane

Prva linija obrane

Svaka je knjiga na određeni način portret svoga autora, pa tako i ova koja otkriva dvije bitne Radovanove kvalitete — neupitni strukovni moral i nesvakidašnju građansku hrabrost

Među množinom iznimnih osobina Radovana Ivančevića posebno cijenim njegovo uvijek dosljedno ispunjavanje danih obećanja, čemu je dokaz i profesorova najnovija knjiga, koju, još mirisnu od tiskarske boje, upravo imam pred sobom. Naime, prema autorovoj najavi s prošlogodišnja predstavljanja prve knjige Za Zagreb (suprotiva mnogim), u relativno kratku roku — za okolnosti i prilike u hrvatskom izdavaštvu, objavljen je njezin nastavak — istoga naslova, formata i opsega i s istom fotografijom Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnosti na naslovnici, samo u negativu, čime je zaokružen impresivan opus Ivančevićeva četrdesetogodišnjega bavljenja zagrebačkim temama i problemima — fascinantan brojem napisa, ali još više širinom interesa i obrađenih tema.

Iako je cijela plejada povjesničara umjetnosti istodobno tumačila i valorizirala zagrebački urbani krajolik, nitko to nije činio tako učestalo, s toliko strasti i javnog angažmana poput Ivančevića. Valja odmah istaknuti da je na oko tisuću stranica u objema knjigama posvećenim Zagrebu otisnut samo dio onoga što je on pisao i govorio o svome gradu. Pobornik i vrstan poznavatelj zakonitosti javnoga komuniciranja, Ivančević se koristi svakom prigodom i raznim medijima kako bi progovorio o zagrebačkom urbanizmu i arhitekturi, spomenicima i ambijentima, ulicama i trgovima, ljudima i stvarateljima, vrućim temama i trajnim vrijednostima, uvijek zagovarajući istinu, bez dlake na jeziku i fige u džepu. Time dosljedno u praksi provodi svoje shvaćanje angažiranoga djelovanja intelektualca u vlastitom gradu, »koji se osjeća pozvanim i odgovornim da u okviru svojih znanstvenih kompetencija djeluje kritički prosudbeno i praktički konstruktivno među sugrađanima«.

Sedam tematskih krugova

U svojim tekstovima, bez obzira bila riječ o znanstvenim raspravama ili novinskim polemikama, Ivančević je uvijek jasan, jezgrovit i sadržajan. Za provjeru te tvrdnje dovoljan je samo pogled na naslovnicu. Manirom istinskoga majstora pera autor u naslovu knjige Za Zagreb vješto sažima njezin sadržaj, te manifestno iskazuje svoj afirmativan i angažiran pristup u pitanjima urbane kulture grada, koju brani beskompromisno i argumentirano, ne po kuloarima i kavanskim zakucima, nego istupima u javnosti, što mu je priskrbilo simpatije i odobravanja struke i građana, ali i brojne (moćne) neprijatelje, zbog čega i podnaslov suprotiva mnogim.

Nastavljajući se strukturalno na prvu knjigu, tekstovi u drugoj grupirani su u sedam tematskih krugova: u Kultu spomenika sabrane su pojedinačne analize i načelne rasprave, Polemike obuhvaćaju one opsežnije i kraće, žarke i mlake, Dijalog donosi priloge popularizacije tema povijesti umjetnosti i kulture, u poglavlju Rat autor podnosi račun javnosti za djelovanje u doba rata, Hommage govori o Babiću, Krleži, nekim istaknutim suvremenicima i sugrađanima manje znanim široj javnosti, U potrazi za izgubljenim vremenom i minulim radom donosi neke neostvarene ideje za Zagreb, a O autoru je sažetak u obliku intervjua.

Svaka je knjiga na određeni način portret svoga autora, pa tako i ova koja otkriva dvije bitne Radovanove kvalitete — neupitni strukovni moral i nesvakidašnju građansku hrabrost. Obje dolaze osobito do izražaja u maestralnim polemikama sakupljenim u, meni najdražem, istoimenom poglavlju gdje su objavljene i one opsežnije poput obrane autorskoga prava arhitekta u slučaju Tomislavova doma, polemika oko Mimarine kolekcije te antologijska zahvala na pohvali u slučaju obnove Medvedgrada, kao i niz manjih u kojima oštro prosvjeduje protiv uništavanja urbane supstancije.

Bez kalkulacija

Kao prema definiciji intelektualca, Ivančević o svemu ima osobno mišljenje i pripada onoj vrsti, tako rijetkoj na ovim prostorima, koja se usuđuje svoje mišljenje javno i izreći. U raznim spornim, često i politički škakljivim, situacijama i drugi su bili, po svom znanju, kompetentnosti i ukusu, pozvani reagirati, no jedino je Ivančević uvijek istupao javno i bez kalkulacija. Jer po njemu je dužnost i pravo kritičara da u javnosti svjedoči istinu, i to odmah, iskreno i bez ostatka. Dosljedno djelovanje u skladu s izrečenom maksimom promoviralo ga je u svojevrsnu savjest struke što čuva njezin moralni dignitet i spašava obraz grada.

Iako slovi kao naš vodeći povjesničar umjetnosti i neprijeporni autoritet u temama o kojima piše, Ivančević u svom pristupu nije isključiv, nego uvijek spreman na dijalog, ali dijalog argumentima, pri čemu za njega ne postoje »posebni, ponekad veoma različiti kriteriji za ’nas’ (kulturnu i intelektualnu elitu) i ’njih’ (građanstvo i puk)«. Zato njegovi tekstovi, iako znanstveno utemeljeni, nisu hermetični, nego lako razumljivi svima. Dopunjeni duhovitim digresijama, biografskim detaljima i naknadnim komentarima pitko su štivo što se s užitkom čita i gleda. Jer u obje je knjige, slijedom autorove teze o nužnoj sintezi riječi i slike, izbalansiran odnos teksta i ilustracija, a izbor majstorske fotografije Mladena Grčevića za naslovnicu posveta je svim zagrebačkim fotografima, koji su s »istom strašću, ljubavlju, znanjem i umijećem« tumačili zagrebačku arhitekturu kao i povjesničari umjetnosti.

Obrana urbanog prostora

Treba istaknuti da Ivančevićev ustrajni angažman za Zagreb nije tek uzaludna borba s vjetrenjačama, o čemu svjedoči izvojevana pobjeda u nastojanjima za povrat Meštrovićeva paviljona njegovim pravim vlasnicima — hrvatskim umjetnicima, i obnova arhitekture Doma vraćanjem u izvorno stanje, što je po Ivančeviću jedini pravi odgovor na agresiju u urbanom prostoru.

Na kraju još nešto o sadržaju knjige. Pozornim čitanjem i uz malo imaginacije iz autorovih se tekstova mogu razabrati obrisi jednog drugačijeg Zagreba, grada visoke urbane kulture što osvaja neodoljivom zavodljivošću mjesta, grada živoga organizma koji u neizbježnim promjenama poštuje baštinjene vrijednosti, grada jedinstvene poetike reda, a ne organiziranoga kaosa, grada sazdana na energiji, strasti i kreativnosti svojih stanovnika, stoga dajem svoj glas za takav Zagreb.

Vinko Penezić