Premještanje povijesti

Premještanje povijesti

Miljenko Jergović, Buick Rivera, Durieux, Zagreb, 2002.

Književnik i novinar Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) ovih je dana, ubrzo nakon primitka talijanske nagrade Grinzane Cavour 2003 za knjigu ulančanih priča Mama Leone, ovjenčan i prestižnom godišnjom nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa, i to za roman Buick Rivera, odnosno za novelu, na što upućuje podnaslovni proširak. Slobodu žanrovskog određenja ove proze u ovom trenutku ostavimo širokom smislu strukturalnih tumačenja proznih tipova kao nešto zasad manje važno. Jer, po različitim čitalačkim zaključcima, riječ je o kontroverznu autoru koji umije podići pučanstvo na noge svojim polemičkopublicističkim istupima, ali i kao beletrist. Kulturna i ina javnost stoga mu ne postavlja laička, nego strateška pitanja: Je li on hrvatski pisac, bosanski, sarajevski ili zagrebački — ponekad i s figom u džepu.

Po književnim temama on je sarajevski pisac, odnosno bosanski, što svjedoči i posljednja knjiga. Svoju dvojnu i dvojbenu pripadnost dvjema književnim tradicijama on će dodatno zamrsiti. Naime, kada ga prozovu jugonostalgičarem, on će sam sebe predstaviti kao austrougarskoga nostalgičara. Po svemu sudeći, za hrvatske matičare u prosudbi njegove spisateljske kvalitete nisu toliko važna Jergovićeva političko-ideološka natezanja sa suvremenicima, nego im je važan njegov literarni prinos suvremenoj hrvatskoj književnosti, odnosno njegov istinski doprinos o vremenu, o čemu svjedoči i primitak ove već sedme po redu nagrade dodijeljene mu u nas i u inozemstvu. Bez obzira na prosvjede koji se mogu čuti ovih dana, glede uručenja nagrade Jergoviću, djelatnici Matice hrvatske kao da nam poručuju da ih isključivo zanima književno zdravlje, a ne usputni animoziteti i konvencionalno niske norme procjenjivanja. Može se stoga reći da je Jergović, kao literat, i nadalje zaštićen u toplu krilu cenzorskih kodeksa, pa eto i najeminentnijih kulturnih ustanova kao što je Matica hrvatska.

Susret u emigraciji

Posve zaokupljen Bosnom, držeći se njezine sadržajne jezgre (enigme i margine teksta ne zanimaju ga) Jergović je kritičan prema ideologemima društvene zbilje i nelicemjeran prema povjesnici posljednjega desetljeća, naravski uz pripomenak da se zasad tek rijetki autori usuđuju problematizirati nesporazume i usude između Hrvata i Srba, jer su uglavnom zatvoreni u svom fikcionalnom svijetu. Naime, radnja Buick Rivere smještena je u sjevernoameričke prostore, a ispunjena je susretom i sukobom dvaju zemljaka, i to srpskog izbjeglice iz Bosne Vuke Šalipure, vjerojatno ratnog zločinca, i na drugoj strani muslimanskog emigranta Hasana Hujdura. Kao dobar poznavalac bosanske životne amblematike, Jergović prati njihovu integraciju u američko društvo, ali i gotovo istovjetne razloge za obostranu ljubav i mržnju. Kao pisac on će zastupati oderana bića (posljednjim ratom, naravno) kojima po svaku cijenu treba nadomjestiti iznutra i izvana uništene granice. Možda otuda potječe onaj pridjevak nostalgičar. Pritom on pronalazi mnogo razloga za bivanje na ovome svijetu, a također i u Bosni, gdje se povijest stalno premješta, ali ne i njezin zemljovid. Stoga se razlozi piščeva iskustva ne razilaze s promjenama u domovini aktera.

Nižući ritualne analogije mita o zemlji dobrih i nahvao Bosanaca, na kraju nam otkriva bogatstvo i jalovost zemljice Bosne, koja pati od neizlječive bolesti, a to je magija privlačnosti njezinih rijeka i stabala života, svetkovina roda i njihovih kavgi te apoteoze njezina djevičanstva i ljudske naravi. Sve je to osuđeno da odjednom propadne u mrtvu močvaru inata i imaginarne pravde. Jergović nije razmaženi literarni mozak, iako mjestimice miješa poetsko i činjenično, primjerice pri motivima povratnoga djetinjstva Hujdura i Šalipure te kada se osvrće na američku paranoju od muslimana, koju ovaj drugi spretno koristi protiv Hasana, a to je ujedno i završnica te proze.

Klanje — radovanje

Uopće se može reći da je autor sklon Hasanu Hujduru koji je svjetskiji lik i pokazuje intelektualnu širinu (boravi već dvadesetak godina u Americi) i kao da je, iako s distance, svjesniji ratne pustoši i strahotnih zbivanja. Vuko je bistri narodski čovjek proizišao iz rata, bivši šofer, a Hasan je filmski redatelj. Vuko na kraju potvori Hasana kao muslimanskoga fundamentalista te će se postupno projicirati Bosna u malom u kojoj bi jedan drugomu bez razmišljanja dali krv, ali bi također »natočili jedan drugome krvi ispod vrata ako zatreba, kao što neki mirniji svijet ne bi drugome natočio čašu vode.«

Tu tamnost teksta izbjeljuje ono poetsko, primjerice tvrdnja da »u Bosni vrhovi čempresa anđele škakljaju po tabanima«, a »džamijski miševi dojavljaju hodži u kojim se kućama pije rakija.« Dijalog je pritom impregniran autentičnim bosanskim idiolektom, a grafički je položen vodoravno (pitanja i odgovori) bez naznake tko govori i tko odgovara. Identifikacija govornika, međutim, nije otežana. Ono bivstvujuće u prostorno-vremenskim relacijama upućuje na spisateljsku objektivnu realnost te stoga meditativni fragmenti urastaju u narativno tkivo. Kompozicija Jergovićeve novele ponešto je labava, bez čvrste arhitektonike, što odgovara suvremenom romanopisanju (sjeckanje priče paralelizmima i povratnim sjećanjima), ali je spašava unutrašnje jedinstvo i snažno ocrtani likovi. Kao i u Ive Andrića, i ovdje se na novelističkoj osnovi izgrađuje roman koji obrađuje temu novije povijesti te kolektivna i individualna sudbina ljudi. Dinamiku razvoja radnje pospješuju lokalne priče. Osjećamo njihovu ambijentalnost i emotivni naboj te čvrstu ugrađenost u cjelinu.

Između kazivanja i prikazivanja

Iako Jergović koketira sa zbiljnošću i vjerodostojnošću, njegova je priča dio maštene kulture pisanja te se ne može reći da ne donosi nešto novo. Uz artizam i visoku dozu tečne pismenosti, on se može proučavati kao imitacija vještine pisanja drugih pisaca kao što su rečeni Andrić i Aralica, ali nipošto kao njihov stereotip. Semantičke jedinice užih motiva nude konkretne univerzalije i unutarnji čovječji horizont, dakle, složenu mrežu pripovjednih jedinica. Na taj se način miješa fikcionalno sa stvarnim stanjem, između kazivanja i prikazivanja. Primalac je bespoštedno izložen dojmljivim flash-backovima i neizvjesnosti u predviđanju toka događanja. Pripomaže mu niz autorovih sinteza o geologiji multikulturalnog razvića i utrnuća, toleranciji i netoleranciji pojedinaca koji se lako naviknu na zlo.

Kao pristalica jednostavnih pripovjedačkih oblika, Jergović će, po svemu sudeći, uspjeti još jednom zarobiti čitače kao što je to učinio i još jednoj prosudbenoj komisiji za dodjelu književne nagrade. Pretpostavljam da će oni koji ga doživljavaju kao pisca urotničkih tema nakratko utihnuti. Nakratko, kažem, jer, ovaj još mladi pisac ne ostavlja dojam presahla i uspavana autora kojemu je dosadila traumaturgija hrvatskog i bosanskog života, ma kakav on bio i gdje god on bio. Stoga je toliko čitan i prevođen, a slična sudbina vjerojatno očekuje i ovu nagrađenu novelu.

Sead Begović