Portret redatelja: Tom Tykwer Sudbonosne slučajnosti

Sudbonosne slučajnosti

Stvaralaštvo Toma Tykwera sjajno je osvježenje u okvirima suvremene kinematografije, uz nadanje da ni u budućnosti neće posustati pred producentskim zahtjevima za većom tržišnom isplativosti

Stvaralački je opus filmskog autora Toma Tykwera zornim svjedočanstvom o relevantnosti njemačke kinematografije u suvremenim filmskim strujanjima. Još razmjerno mlađega naraštaja (rođen je 1965), svojim je filmovima potvrdio kako okretanje spram filmskog nasljeđa i tradicije drugih podneblja svrhovito može biti pretopljeno s vlastitim svjetonazorom, uvjetovanim društvom u kojem je stasao i koje je bitno utjecalo.

Ako je Die Toedliche Maria iz 1993. povlačio izravne usporedbe s opusima redatelja poput Davida Cronenberga ili Davida Lyncha, sam je Tykwer tvrdio da je tradicija iz koje crpe prvobitno nadahnuće znatno starija, dapače seže do filmskih stvaraoca poput francuskog novovalovca Jacquesa Rivettea, pripadnika ranoga naraštaja američkog filma otklona Johna Cassavetesa, koje zagovara prije svega zbog bespogovorno realističkog pristupa filmskoj građi. U skladu s tim, ne mora nam se činiti začudnim da iskazuje i sklonost stvaralaštvu Martina Scorcesea. No, njima su suprotstavljeni i već spomenuti Lynch, kao i Federico Fellini; a zanimljiv je svakako i podatak da je 1991, u razdoblju oblikovanja redateljskog stila i svjetonazora, Tom Tykwer uprizorio serijal filmova o stvaraocima koji iskazuju izrazit otklon od srednjostrujaških filmskih kretanja, poput primjerice Akija Kaurismakija, Larsa von Triera ili Rose von Prauenheim.

Slojevi stvaralačke građe

Dakako, ti utjecaji u stvaralaštvu Toma Tykwera nisu izravno očitovani, on nimalo ne kani dosegnuti već stvoreno, nego zagovarajući vlastitu osobnost gradi zaseban put, put koji ga u tek nekoliko dugometražnih filmskih ostvarenja dovodi do prestižna statusa u okvirima filmskoga svijeta. Čak su tri naslova njegova opusa prikazivana u domaćoj kino-distribuciji: Trči, Lola, trči nastao 1998. godine, Princeza i ratnik iz 2001, te zasada posljednji, Vrata neba. Tako će upravo ti filmovi biti predmetom raščlambe ovoga teksta, jer u njihovu filmskom tkivu bez poteškoća možemo očitati istovrsne motive, motive što postaju presudni u unutarnjim slojevima same stvaralačke građe.

Središnji su likovi Tykwerovih filmova žena i muškarac, mlađe dobi, što ih posve razumljivo, ali i posve nenamjenski, čini znatno pogodnijim pri višoj razini uživljavanja u gledateljstva sličnog naraštaja, odnosno gledateljstva koje je ponajviše sklono otklonu od uvriježene filmske produkcije. U Trči, Lola, trči obitavaju oni na rubnim dijelovima društva, otuđeni su od vlastitih obitelji (u slučaju središnjega ženskog lika) ili su sitni prijestupnici koji se zbog neiskustva nalaze u opasnosti od krupnog kriminala (u slučaju središnjeg muškog lika).

Princeza i ratnik pokazuje drukčiju društvenu marginalizaciju središnjih likova. Protagonistica je bolničarka u svojevrsnoj umobolnici, središnjom je osobom u životima gotovo svih bolesnika, a i sama je uvjetovana sredinom, jer u njoj ne samo radi ili živi nego je rođena i odrasla. Nasuprot njoj, protagonist nosi težak teret prošlosti, snažnu traumu što mu onemogućava svrhovito društveno, ali i emotivno življenje, pa zbog toga neprestance čini prijestupe. Prijestup, odnosno zločin u kojem nevini gube živote, središnja je točka zapleta u Vratima neba. Ü tom je filmu izrazito promišljena opreka zakonskog, dakle društvenog, pa i njegove neučinkovitosti u odnosu s pojedincima, koji zbog toga ne mogu pridonijeti svrhovitu životu zajednice u kojoj djeluju. Središnji je ženski lik učiteljica, dakle svojevrstan temelj odgoja i obrazovanja društva; dok je muškarac policajac, dakle dio institucije čija je osnovna zadaća očuvanje tog društva, dok je sama istodobno nagrižena korupcijom.

Snažni ženski likovi

Protagonisti filmova Toma Tykwera naizgled ne mare previše za uvriježene društvene norme, jer društvo im ne donosi potvrdu ni vrednovanje njihova statusa u zajednicama u kojima su ionako marginalizirani. No, dok u Trči, Lola, trči nisu izravno svjesni svojih prijestupa, zbog mladosti, ali i zbog životne ugroženosti, u filmu Princeza i ratnik njihovi su postupci uvjetovani zaleđem prošlosti i emotivnom povezanosti u stvaranju. Središnji su likovi Vrata neba svojih postupaka u potpunosti svjesni, a protagonistica ne kani izbjeći kazni zbog nehotičnog stradanja nevinih. Ipak, emotivna je povezanost s protagonistom nagoni na pokušaj iznalaženja izlaza.

Ženski su likovi u Tykwerovim filmovima snažniji od muških, njihovo je djelovanje određenije, jasnijeg usmjerenja, a one se, da bi ostvarile zajedništvo s partnerom (Princeza i ratnik) ili ga očuvale (Trči, Lola, trči) ne ustežu ni od kršenja zakonskih norni. U zasada posljednjem Tykwerovu filmu zakonske norme ne samo krši nego i potpuno odbacuje središnji muški lik, također zbog mogućnosti ostvarenja emotivne povezanosti.

Emotivno je, dakle, za Toma Tykwera vrednije od zakonskog. No, u potpunosti je taj njemački filmski stvaralac svjestan da kršenje zakonskog povlači i posljedice što sežu do mogućnosti gubitka života. Trči, Lola, trči, dramaturškom strukturom istražuje razne inačice posljedica djelovanja središnjih likova. Gubitak života protagonista ili protagonistice tek su neke mogućnosti što ih razmatra Tykwer. Princeza i ratnik, usprkos gotovo neprestanom obitavanju središnjih likova na samom rubu smrti, ipak naposljetku zbog njihova zamalo mitskog pročišćenja omogućuje zajedništvo i uzmak pred posljedicama prijestupa, uzmak što ih odvodi daleko od okružja u kojima su obitavali. Zbog izrazito gruba oblika kršenja zakonskih odrednica, njegova najgoreg oblika — umorstva, preživljavanje bi središnjih likova u Vratima neba značilo moralnu poteškoću. No, njihova ih emotivna povezanost pročišćuje, pa je njihov završni bijeg u nebo doista tek metaforički iskaz tjelesnog ukinuća i gotovo duhovnog jedinstva.

Složene mreže zbivanja

Toma Tykwera, međutim, bez oklijevanja možemo označiti kao filmskog stvaraoca čija djela ponajviše posvećuju pozornost odnosu slučajnosti u okviru ljudskih sudbina. Njemački redatelj u svakom ostvarenju stvara složene mreže zbivanja u kojima pokazuje koliko slučajnost, nesvjesni postupci likova, zapravo mogu u potpunosti izmijeniti i usmjeriti njihove sudbine. Takav je postupak iznimno promišljen u Trči, Lola, trči, u kojem pokazuje koliko naizgled sasvim nevažne sitnice mijenjaju mogućnosti razrješenja zadane situacije, odnosno uspostavljena zapleta. Rutinski postupak čistačice u Vratima neba postaje uzrokom usmjerenja cijeloga filma, pa dakle i sudbina likova. Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da u filmu Princeza i ratnik taj Tykwerov promišljeni postupak postaje prenaglašen, svojevrstan stvaralački manirizam, jer slučajnosti je naime previše da bi filmska cjelina ostala dostatno uvjerljiva.

Nedvojbeno je da u razmatranju dramaturške strukture filmova Toma Tykwera, upravo Trči, Lola, trči iskazuje ponajviše uzročno-posljedične povezanosti, potpune smislenosti, što gledateljevoj percepciji neće nimalo zasmetati. A pritom mu svakako pogoduje i svojevrsno jedinstvo ’grada’, vremena i radnje. U preostala dva filma dramaturška je struktura znatno labavija, podliježe ponegdje i propustima što raslojavaju njezino svrhovito jedinstvo, odnosno učinkovito razrješenje na svim razinama zapleta, sukoba i raspleta. Nedvojbeno je, ipak, da je stvaralaštvo Toma Tykwera sjajno osvježenje u okvirima suvremene kinematografije, uz nadanje da ni u budućnosti neće posustati pred producentskim zahtjevima za većom tržišnom isplativosti.

Tomislav Čegir