Politika umjetnosti

Jednoga dana naselje Sedam sekretara SKOJ-a obišao je Mika Tripalo sa svitom. Nagovarali su me da to snimim, a ja nisam »jer se to nije uklapalo u moju koncepciju«

Prisjećam se vremena kada su nam počeli stizati, uglavnom u uzvratne posjete, mnogi strani državnici, kojima je trebalo prirediti veličanstven doček. Za nas klince to je bilo super, jer toga bi nam dana podijelili zastavice, otfurali nas na Zrinjevac da mašemo kad kolona prođe kraj nas. Ukratko: nije bilo škole!

Znali su ti dočeci biti i zamorni. Čekalo se i po nekoliko sati da uglednici prođu. I, jasno, mnogi bi iz oduševljene mase poželjeli zbrisati. Kada je naše kinoprikazivalaštvo otkrilo matineje, mnogi su od nas klinaca, budućih filmoljubaca, znali mjesto na dočeku završiti u kinu. U kinu Kozara i u kinu Sloboda davani su čak dvostruki programi, prikazivali su dva filma, zaredom, jedan poslije drugog. Od devet do jedan. Tako, recimo, sjećam se, jedan je program bio Parižanka s Brigitte Bardot i vestern Ranč prokletih Fritza Langa. To u Slobodi, a Gamal Abdel Naser na Zrinjevcu. Teška dilema, nema što. Tko da odoli!

Pola svijeta

Kad su ta brisanja uzela maha, Vlasi se dosjetiše. Na dane dočeka, matineje su bile stornirane, a i kontrola dežurnih i pravovjernih profesora-redarstvenika naglo se pojačala. Kako sam ja imao već nešto grijeha i minusa, na mene se, ili se možda meni samo tamo činilo, i malo ozbiljnije pazilo. Bilo kako bilo, tek jednom zgodom nikako nisam mogao zbrisati. Ne sjećam se više koga se čekalo, Nehrua, Suharna ili Nkrumaha. Jedan će od njih, stojeći u otvorenoj limuzini, otpozdravljati razdraganom mnoštvu, a sve to sjedeći u toj istoj limuzini, promatrat će s jedva zamjetnim superiornim smiješkom na licu, očito zadovoljan nama, i sam drug Tito, vođa ne samo Jugoslavije nego i svih nesvrstanih, a to je pola svijeta. Bog te mazo! Kakva Amerika, kakva Rusija, trice i kučine, bakrači i sve te stvari i sve što uz to ide!

Uza sve to, a i usprkos svemu tome, ja kontroliram situaciju i tiho kuham: psovuckam, razmjenjujem ljiga-poglede s prijateljima koji, kao i ja, nikako ne mogu neopazice zbrisati: stalno su nam za petama, ma što za petama, na glavi nam sjede, disati nam ne daju najodaniji ili najubogiji uhode iz zbornice. A doček se otegao, i vrijeme je bilo šugavo, da poludiš!

Konačno, eto ih! Najavljuje ih poput vala rastući žamor: najprije uniformirane motoriste, pa nekoliko automobila, prolazak kojih tek izmami prvo klicanje, a onda razočaravajući mrmor. Ne, to nisu oni, to je tek nekakva prethodnica. A onda nova nada, čudesna pretvorba onog mrmora-žala u mrmor-nade, pa zajedno s novim motoristima, novim automobilima-prethodnicima eto i ushita, vriska i vrištanje: čini se da zaista idu, dolaze, da, idu, evo ih, limuzina sama, usred ulice... Ja sve vrijeme, jasno, kontroliram situaciju, u čudu gledam ljude oko sebe, ljude obične i normalne koji su se do maloprije dosađivali i zezali, u po glasa bili puni svakojakih aluzija i zbijali šale na svoj i tko zna sve čiji račun, gledam te ljude kako se iz sekunde u sekundu mijenjaju, preobraziše se u fanatike i bukače, plješću, mašu, viču, kliču... Kliconoše su i bijednici, bolesnici, luđaci... Zapanjen sam, zapanjeno sve to gledam, sve, međutim, razumijem i sram me. Ne razumijem tek jednu stvar: što će u zraku i moje ruke, zašto i ja mašem i plješćem, sram me blo! Zašto, kako, ne razumijem, da me ubijete, ne razumijem...

Ruke u zraku

Dobar je strah, komu ga je Bog dao. Od straha, naime, da ruke same ponovno ne polete u zrak, nikada više nisam odlazio na dočeke ili slične im seanse i skupove. Nisam odlazio ni kada se moralo, a ni poslije kada se baš i nije moralo pa ni onda kada mi se činilo da se slažem ili navijam za one koji su dolazili i govorili, koje se dočekivalo ili ispraćalo. Nisam odlazio ni na mitinge ni na predizborne skupove, nije me bilo ni na Trgu Republike ni na Trgu bana Jelačića, strah me... Ni nogometaše nisam dočekao, ni rukometaše, ni Janicu... Danas znam da je Trijumf volje bolji čak i od Titova sprovoda.

Sasma će razumljivim biti, i čitatelju ovih redaka, pretpostavljam, da se s iskustvom kojega sam postajao ipak sve svjesniji, nisam baš bez pretjerane potrebe kao režiser upuštao u filmove koji bi imali nekakve izrazitije političke konotacije i implikacije. Stara je, međutim, istina da se politika bavi tobom, ako se ti već ne baviš njom, pa je zapravo sve politika i nemoguće je ne praviti i političke filmove. Osim toga, u naravi je mladosti da se nameće, ponekad i provokacijom, pa ma kako ona bezazlena bila.

U jednom od svojih prvih televizijskih dokumentaraca imao sam kadar gdje radnik leži na nekakvu gradilištu i fućka si onu svojedobno svima poznatu pjesmicu: »U divljaka luk i strijela...« s refrenom: »...da nam živi, živi rad!« Bilo je to u doba kad sam još strahovito vjerovao svojoj režijskoj vještini pa sam, samo se po sebi razumije, ja nagovorio radnika da zvižducka upravo tu pjesmicu, a nisam više siguran nisam li, u ime dobra kadra, i namjestio čovjeka da nemarno leži na praznu gradilištu.

Koga ti to...

Jedan od šefova programa, dosta krupna zvjerka tada, potkraj šezdesetih, došao je vidjeti u montažu što sam to ja uradio. Na spomenutom mjestu u filmu zaustavi on sam montažni stol, što je već samo po sebi bilo fascinantno: zna on i s montažnim stolom!, pogleda me s neizrečenom prijetnjom: znam te puško kad si pištolj bila, pa prozbori: Koga ti to zajebavaš? Nije mi rekao: Izbaci to! (a i nisam izbacio), nije ni čekao moje mucavo objašnjenje, ručicom Prevosta pokrenuo je ponovno film, odgledao ga do kraja. Bez komentara. I sad si ti misli svoje!

Nekako u to vrijeme domogao sam se i naručena filma, o omladinskim radnim akcijama. Jednoga dana naselje Sedam sekretara SKOJ-a obišao je Mika Tripalo sa svitom. Nagovarali su me da to snimim, a ja nisam »jer se to nije uklapalo u moju koncepciju«. Ta pak koncepcija bila je čista magla, na kraju sam napravio film o Amerikanki (film se i zvao Amerikanka) koja se na radnim akcijama zaljubila i ostala živjeti u Hrvatskoj. Zapravo sam izvrdao narudžbu, no digli su ruke od mene, jer bio sam prgav i tvrdoglav. Umjetnik. Nije isključeno da su mi poslije bili i zahvalni, jer nije prošlo dugo i Mika je pao.