Plodovi Bijesa i Zlatne grane

Plodovi Bijesa i Zlatne grane

Dobar prevoditelj mora biti spreman preokrenuti poslovično nebo i zemlju dok ne nađe pravi i najbolji termin — ne mora i ne može on znati sve, ali mora pitati one koji to znaju, kopati po rječnicima i priručnicima, internetu — i ne stati dok ne pronađe pravo rješenje

Ovogodišnji ste dobitnici Nagrade društva hrvatskih prevodilaca za prijevode knjiga Bijes Salmana Rushdieja (Tančik) i Zlatna grana Jamesa Frazera (Telećan). Imate li dojam da se baš pri prijevodu tih knjiga dogodila nekakva posebna kemija ili je ova nagrada, zapravo, više nagrada za vaš cjelokupan prevoditeljski doprinos? Konačno, koji svoj prijevod osobno smatrate najuspjelijim?

Tančik: Kad sam od kuće Vuković & Runjić na prijevod dobila Fury (ili, kao što će se poslije pokazati, Bijes), kemija se dogodila utoliko što sam u tolikoj mjeri bila sigurna da je to, s prevodilačkog stajališta, zbijen, začahuren i zakučast tekst, da me istodobno počeo magnetski privlačiti i odbijati (dobro, možda je to onda više bila fizika nego kemija). Bio je to, dakle, prije svega velik izazov, bilo je mnogo frustracija kad bih satima pokušavala proniknuti u taj i takav Rushdiejev izričaj, ali i velikih zadovoljstava kad bi mi se učinilo da sam u tome donekle uspjela. Nagradu Bijesu zapravo doživljavam i kao nagradu za svoj cjelokupan tzv. prevoditeljski doprinos, brojčano zasad još skroman. Prevodeći ga, tih sam godinu dana upregnula, čini mi se, sve svoje prevodilačke vijuge, u pomoć zazivala gomilu ljudi iz najrazličitijih područja, hvala im svima, a sretno se poklopilo i da sam upravo u to doba neko vrijeme boravila u srcu indijsko-pakistanske četvrti u Londonu, pa sam tako o Salmanovu svjetonazoru imala informacije iz prve ruke — a ono što ni rođeni Indijci nisu znali provjerila sam po povratku kod indologinje gđe Jagode Splivalo-Rusan. Svaki je prijevod na svoj način prevoditelju drag, ali Bijes osobno možda smatram svojim najuspjelijim — barem zasad — baš zato što je u njega uloženo tako mnogo muke, a što je prijevod teži, i uspjeh je draži. Naposljetku, neizmjerne su u tome i zasluge Gige Gračan, koja je obavila redakturu prijevoda, pomno iščitavajući, uspoređujući i upozoravajući — posao, dakle, od neprocjenjive važnosti za uspjeh svakoga prijevoda, i svakomu bih prevodiocu poželjela takva savjetnika.

Telećan: Zlatna grana zapravo je moj prvi ozbiljniji prevodilački rad, kojemu sam se, kao veliku izazovu, posvetio zdušno i poletno, pa je nešto od tog erosa valjda i prepoznato kad su se dijelila priznanja. Ulogu je, vjerujem, imalo i značenje same knjige, a i težnja Društva da se nagradom ohrabre mlađi prevoditelji. Vjerojatno mi je to i najuspjeliji prijevod, odnosno prijevod kojim sam razmjerno najzadovoljniji, uz jednu knjižicu Halila Džubrana i pojedine neobjavljene prepjeve u kojima se, čini mi se, dogodila baš ta kemija.

Što čini dobra prevodioca i koje su najveće opasnosti prevođenja?

Telećan: Dobra prevodioca čini u prvom redu znalac, da ne kažem zaljubljenik, svoga, tzv. materinskog jezika, koji ujedno, dakako, vlada jezicima s kojih prevodi. Tu pridolazi doza nadahnuća, motivacije, invencije, temeljitosti i, kao i u svemu, snalaženja s vlastitim egom. Opasnost je, naime, u napasti da se prevoditelj odveć zanese vlastitim ljeporječjem i virtuoznošću te tako sebe stavi u prvi plan, umjesto da bude koliko je moguće neprimjetni posrednik, nevidljiva spona između dva jezična i duhovna svijeta. Naravno, tu je uvijek rizik da se skrene sa srednjeg puta između prevelike, neprohodne doslovnosti, vjernosti s jedne, i prevelike slobode s druge strane. Treba se u svakom smislu znati prilagoditi djelu s kojim se ima posla, naći primjeren ton, duh prijevoda, primjeren jezik. Osim što se sastoji u neprestanu istraživanju jezika, prevođenje je utoliko i sjajna vježba smjernosti i (s)trpljenja. No, da ne nižem dalje opća mjesta...

Tančik: Mogu govoriti samo o prevođenju proze, jer pri prevođenju poezije ipak vrijede neki drugi parametri, i premda je već negdje vrlo lijepo i laskavo rečeno da su najbolji književni prevodioci zapravo nikad realizirani pisci, vrsni prevodioci poezije često su itekako realizirani pjesnici. A najbolje je valjda kad se sve to poklopi, kao kod kolege Dinka. Dakle, osim onih samoposebirazumljivijih osobina dobra prevoditelja kao što su izvrsno poznavanje stranog i još izvrsnije materinskog jezika, osjetljivost prema jezičnim nijansama i registrima te općenito odgovornost prema vlastitome radu i stalni rad na sebi, istaknula bih još jednu kvalitetu koja mi se čini važnom. Naime, dobar prevodilac mora biti spreman preokrenuti poslovično nebo i zemlju dok ne nađe pravi i najbolji termin — ne mora i ne može on znati sve, ali mora pitati one koji to znaju, kopati po rječnicima i priručnicima, internetu — danas je barem prevodiocima neusporedivo lakše doći i do najopskurnijih podataka — i ne stati dok ne pronađe pravo rješenje. Osobno također volim pisati fusnote, i smatram da je mnogo bolje možda katkad objasniti malo više nego nemarno preletjeti preko nekog podatka kao da je, eto, svima poznat, i time čak zakamuflirati strašnu istinu da nije poznat ni nama — tako nastaju grozni prevodilački zalomi. Ne isplati se ni lijenost da se zaviri u rječnike kad mislimo da nam je riječ poznata i da smo rješenje zapravo već našli — u priručniku možda postoji bolji sinonim, a toga ga se trenutka nismo sjetili. Nedopustivo je, isto tako, pojednostavnjivati ili nedajbože preskakati teška mjesta, jer nitko neće provjeravati original. No najveća opasnost pri prevođenju — i od prevođenja — možda je nemar ili neosjetljivost kad su u pitanju doslovna prevodilačka rješenja. Osim što paraju uši i vrijeđaju jezični osjećaj, ona se na taj način polako uvlače u jezik i korumpiraju ga, pa u jednom času više ne znamo da li je, recimo, pojest ću te za doručak izvorno hrvatska prijetnja ili tek skroz-naskroz nepotrebno udomaćena engleska.

Osjećate li poriv da se okušate i u prevođenju s hrvatskoga na strane jezike?

Tančik: Prevođenje književnih djela s hrvatskoga na strane jezike posve je drukčije umijeće od prevođenja na hrvatski. Ne bih se usudila osobno prihvatiti takve zadaće, barem ne u ovom trenutku, jer smatram da bi je jedino smjele obavljati dvojezične osobe ili izvorni govornici stranog jezika koji su dovoljno dobro naučili hrvatski da se sužive sa semantičkim, stilskim i svim ostalim njegovim finesama — no i tada je poželjno da uvijek pri ruci imaju uslužna izvornoga govornika polaznog jezika, u ovom slučaju hrvatskoga, da im pripomogne pri svakoj dvojbi. Takve je idealne prevodilačke situacije, jasno, dosta teško naći, pogotovo u slučaju malog jezika kao što je hrvatski, pa je za svaku pohvalu svaki pristojno odrađen projekt prevođenja hrvatskih književnih djela na strane jezike — smatram, naposljetku, da trenutačno — i ne samo trenutačno — u hrvatskoj književnosti imamo mnogo zanimljivih djela, zanimljivijih od tolikih razvikanih svjetskih hitova, pa ih svakako treba barem pokušati plasirati u svijet. Ja sam za inicijativu i prodornost.

Telećan: Ponekad da, ali se ni u jednom stranom jeziku ne osjećam toliko udomaćenim da bih se u takve pothvate olako upuštao. Uostalom, i u ovom našem još se udomaćujem, s obzirom na prijeporne strane i upitnost hrvatskoga književnog standarda. Ne mislim samo na panično nastojanje oko razlikovanja hrvatskoga i srpskoga, i sve nakaradnosti vezane uz to, nego i na činjenicu da je taj štokavski standard zapravo dijalekt u kojemu se većina govornika na ovom prostoru ne osjeća kod kuće. Osim toga, ne nailazim na odveć brojne — pogotovo suvremene — domaće tekstove koji bi me baš ponukali da ih prijevodom predstavim inozemnom čitatelju.

Postoji li autor ili djelo kojega biste silno željeli prevesti, ali osjećate da još nije vrijeme za to?

Telećan: Postoji nekoliko knjiga, primjerice Bijela boginja Roberta Gravesa, i nekolicina pjesnika koje nalazim koliko-toliko prevodivim. Prvi slučaj zahtijevao bi besprijekorne radne uvjete — dvorac na obali škotskog jezera, recimo, s poslugom i golemom knjižnicom na raspolaganju, bez rokova — a drugi dugotrajno sabrano bavljenje i inspiraciju, na koju je nemoguće računati unutar zadanog vremena. Pomišljao sam na nekoliko prijevoda od kojih sam na kraju odustao, ustanovivši da bi to bila besmislena rabota, jer je riječ o djelima, uglavnom stihovima, koji su do te mjere određeni jezikom na kojemu su pisani da bi im bilo nemoguće, barem meni, makar približiti se na drugom jeziku. Kad je riječ o onome za što još nije došlo vrijeme, kanim se okušati u prevođenju nekih perzijskih pjesnika, u prvom redu Rumija, ali u tu svrhu treba najprije naučiti perzijski...

Tančik: Postoje mnoga djela koja me fasciniraju, stalno se pojavljuju i nova, a vrijeme i jest i nije — ponajčešće je zapravo problem što ga nema.

Radite li trenutno na kojemu prijevodu koji vam pruža posebno zadovoljstvo?

Tančik: Trenutačno radim na nekoliko sasvim različitih stvari, među najzanimljivijima su svakako sabrana djela kultne američke spisateljice sa sredine 20. stoljeća Flannery O’Connor, u nas dosad neprevedena, veseli me veseli David Lodge i njegov novi roman Thinks..., čeka me i nešto egzotičniji Mario Vargas Llosa, a tu je i nešto posve drukčije što mi možda sada, nakon svih ovih ozbiljnih stvari, znači i najveće zadovoljstvo — to je velika strip-edicija Princ Valiant od šesnaest svezaka, koja će se također prvi put pojaviti u hrvatskome prijevodu. Silno me veseli rad na tom veličanstvenom stripu, koji uključuje proučavanje povijesnih podataka i pojmova, pretresanje arhaizama, mozganje kako bi se usustavila sva ta različito navođena legendarna imena... U svakom slučaju, voljela bih kad bi konačni proizvod zadovoljio stripoljupce koji su dosad čitali novosadsku verziju, ali i privukao te možda, na korektnom hrvatskom, za povijest, viteštvo i, zašto ne, kulturu i, općenito, čitanje zainteresirao mlađu publiku.

Telećan: Knjiga koju sam netom preveo, roman Spilja ideja mlađega španjolskog pisca J. C. Somoze, prilično me intrigirala i kao čitatelja i kao prevoditelja. Među ostalim i zato što tematizira upravo ulogu prevoditelja, koji u bilješkama figurira kao jedan od protagonista, ne samo radnje u knjizi nego, ni manje ni više, svjetske drame. Povremen izazov pruža mi i taj zapravo nemoguć posao, prepjevavanje lirike, srodan onom što mi je među bavljenjima ipak najbliže, to jest pisanju i življenju poezije.

Razgovarao Kruno Lokotar