Plesne godine

Plesne godine

Korpografije: 20 godina Tjedna suvremenog plesa, ur. Nataša Govedić, Hrvatski institut za pokret i ples, Zagreb, 2003.

Mirna Žagar, umjetnička voditeljica i osnivačica Tjedna suvremenog plesa i njegove baze, Hrvatskog instituta za pokret i ples, jednom je rekla kako joj se zapravo i ne sviđa ono u što je tijekom dvadeset godina prerasla njezina inicijativa za usustavljivanje i predstavljanje hrvatskog plesa i plesa u Hrvatskoj. Tada je zaključila da slavlje, etimološki vezano uz festival, nije ono što je na početku imala na umu. Ipak, osoba koja je uspjela u dvadeset godina od smotre domaćega plesa dogurati do festivala relevantna u svjetskim razmjerima nema razloga za nezadovoljstvo, osim ako su ambicije i želje još mladenačke, gotovo u skladu s nekadašnjom parolom »Budimo realni, tražimo nemoguće«.

Međutim, upravo zbog dugova koje međusobno imaju sudionici plesne scene u Hrvatskoj, dakle ne samo plesači i koreografi nego i meštri kulturne politike, ravnatelji kazališta, kritičari, teatrolozi, teoretičari, novinari i drugi, knjiga objavljena u povodu obljetnice TSP-a nije slikovnica ni spomenar, iako bi i takva punopravno postojala. Umjesto sustavna prikaza programa festivala, fotografija nastupa i biografija sudionika, izdanje naslovljeno Korpografije zatvorenijeg je i manje spektakularnog tipa. Riječ je o iskazima onih koji su festival stvarali, onih koji su za njega postavili plodno plesno tlo i onih koji su na tom tlu pustili korijenje, iako su se mnogi od njih poslije polusvojevoljno dislocirali te na zagrebački festival gledaju prije iz turističkog nego sudioničkog rakursa.

Plesna povijest

Zasluženo prvo mjesto u prvom, gotovo uvodnom, dijelu monografije zauzima razgovor s Mirnom Žagar, svojevrsna rekapitulacija želja i ostvarenog, s digresivnim spominjanjem kako domaće plesne povijesti, na koju se poslije naslanja i poglavlje naslovljeno Retro/Intro, tako i suvremenosti u supostojanju TSP-a i Eurokaza. Teme su znane: nepostojeći plesni centar, nedovoljna mogućnost edukacije, raštrkana, ali sve življa domaća scena i nezaobilazno prisjećanje na bolje dane, ali i svekupno izgrađenija nematerijalna infrastruktura prihvaćanja i poticanja, pa i razumijevanja, plesa u Hrvatskoj. Pored domaćih plesnih snaga, iz čijih se iskaza čita poštovanje te profesionalni, a nerijetko i intimni dug prema festivalu — neki su s njim proplesali, neki su vidjeli kako žele plesati, neki su želeći tako plesati potražili edukaciju u inozemstvu, urednica Korpografija Nataša Govedić dala je prostor i suradnicima koji su s Mirnom Žagar stvarali festival: Vladimir Stojsavljević uspoređuje ga s Bitefom, Eurokazom i novijim festivalskim tendencijama, a Edvin Liverić govori iz pozicije izvedbenog umjetnika koji je prešao put od gledatelja, preko volontera do suselektora, jedne od osoba ključnih u profiliranju i funkcioniranju TSP-a. Rekapitulacija je dala prostor i onima koji su pripremili teren: Milani Broš, voditeljici nekadašnjega Komornog ansambla slobodnog plesa i, naravno, Milku Šparembleku.

Zbrajanje festivalskih dvadeset godina okom izvana prepušteno je Maji Đ urinović, koja je programske uspjehe i značenje festivala sklopila u skokovit pregled s osvrtom i na njegovu medijsku sliku. Naprotiv, Nataša Govedić nategnutim je konstruktom o uporabi kibertijela raščlanila utjecaj festivala na domaću scenu u tekstu Kultura kao cyberstroj tijela (na suvremenoj plesnoj pozornici), prateći trendove koje je Tjedan donosio i ostavljao hrvatskom plesu i pokušavajući preko koncepta sputane tjelesnosti izmiriti naizgled posvađane plesne grane.

Razumijevanje plesnog konteksta

Gotovo polovicu Korpografija čine četiri teorijska teksta bez izravne veze s TSP-om, ali, prema urednici, prijeko potrebna za razumijevanje plesnoga konteksta. Sally Banes predstavljena je ovdje prvi put u hrvatskom prijevodu s dva teksta: Sloboda za žensko tijelo: plesni modernizam dio je studije Dancing Women: Female Bodies on Stage, a Postmodernistički ples ili koreograf postaje kritičar preuzet je iz temeljne knjige Terpsichore in Sneakers: Postmodern Dance. Ugledna teoretičarka plesa mješavinom biografskog, kritičarskog i teoretičarskog stila objašnjava nastanak novih stoljetnih plesnih tendencija 20. stoljeća na osnovi rada Mary Wigman, Doris Humphrey, Katherine Dunham i Marthe Graham, dok u drugom tekstu prati utemeljenje plesnoga postmodernizma, najviše posredovanjem Judsonovih sljedbenika, Mercea Cunninghama i Yvonne Rainer. U nastavku, Jane C. Desmond u tekstu Utjelovljenje razlike: ples i kulturalni studiji umjesto prikaza procesa nastanka postavlja, ili predstavlja, načine gledanja i čitanja plesa i plesu nametnutih (i iskorištenih) kulturalnih kodova. Posebno mjesto unutar te didaktičke cjeline zauzima izvadak iz knjige Choreographing Difference: The Body and Identity in Contemporary Dance Ann Cooper Albright, o drukčijim plesnim tijelima, onima koja pred publiku, ali i pred koreografe, postavljaju različite mogućnosti plesne ekspresije.

Kao i u nedavno pokrenutu časopisu za plesnu umjetnost »Kretanja«, i u Korpografijama prevladava ženski autorski glas. Na to smo već navikli kad se govori o domaćoj plesnoj sceni, no je li tako i izvan naših granica, u plesnoj teoriji i uopće pisanju o plesu kao i samom izvođenju? Program TSP-a dokazuje da nije, ali popis programa svih dvadeset Tjedana u monografiji ne postoji (ali ga se može naći na stranicama Cultureneta). Korpografije stoga nisu klasična monografija, nego progresivno štivo koje bi rado izišlo iz monografskih okvira. Zapravo, i trebalo je, odavno — onda se nedostatak prijevoda ne bi morao spašavati monografijom festivala i možda tada korice ne bi tako stidljivo prezentirale 20 godina tjedna suvremenog plesa.

Igor Ružić