Pisac vs kritičar

Ovo pišem nakon što je u posljednje vrijeme na hrvatskoj književnoj pozornici stasao fenomen pobune pisaca protiv kritičara, što je pokazatelj da pisci ne primaju više pasivnu ulogu promatrača, nego prelaze u neku vrst obračuna s onima koji o njihovu spisateljskom radu javno loše misle

U umjetnosti nema sućuti — kaže pjesnik Arian Leka. U umjetnosti je mudro ne suditi — kaže William S. Burroughs. Stajališta su oštro suprotstavljena, a najvažnije je za pisca preživjeti lošu kritiku. Kritika je nužna, kritika je bitna, bez nje svako je djelo raspršeno u zraku, kao nepročitano, a, s druge strane, loša kritika teško je podnošljiva svakom piscu.

Ovo pišem nakon što je u posljednje vrijeme na hrvatskoj književnoj pozornici stasao fenomen pobune pisaca protiv kritičara, što je pokazatelj da pisci ne primaju više pasivnu ulogu promatrača, nego prelaze u neku vrst obračuna s onima koji o njihovu spisateljskom radu javno loše misle. Tako su se nedavno Simo Mraović, Milko Valent, Boro Radaković, Nedjeljko Fabrio pobunili protiv Zdravka Zime, Jagne Pogačnik, Velimira Viskovića, odnosno Roberta Perišića. Bilo je vjerojatno i drugih pobuna (kritika na kritiku), poput one Nataše Govedić, i tu je vrlo teško iznaći neki načelan stav s obzirom da sve ovdje spomenute autore cijenim (doduše ne podjednako), s nekima sam i prijatelj, a mnoge od napadnutih knjiga nisam dospio ni pročitati... pa je teško s takva mjesta išta pouzdano govoriti. Osim generalno.

U meni se sukobljavaju dva različita načela: jedno da je kritiku pojedinoga djela, ma kakva bila, treba poštovati, i da nije na autoru da o njoj govori, da se slaže ili ne slaže, nego da je prihvati kao (ne)objektivni sud izvana (jer nije relevantno što on misli o svome djelu, nego ono što drugi misle), a druga je ta da, čisto subjektivno, mogu razumjeti gnjev autora na lošu kritiku njegova djela, ako je smatra nepravednom, pristranom, isključivom ili površnom.

Disproporcija uloženog truda

Prvo što mi pada na pamet, u obranu pisca, jest da je pravo na grešku, ili krivu procjenu, uračunato u kritičarevo pisanje te mu nimalo ne škodi. Recimo da jedan autor provede više godina na jednoj knjizi (od jedne do pet, ili sedamnaest, čuli smo od Davora Slamniga, što mi zvuči gotovo nevjerojatno) da bi je kritičar u dva popodneva pročitao i sutradan napisao trikartični tekst o tome. To su neki nemjerljivi odnosi u smislu početnoga uloga.

Autor je pokopan ili uzdignut uz minimalan trud kritičara, kojemu, čak da je i pogriješio, nitko ne može pripisati tu grešku, nego se ona pripisuje autoru. Doduše, mogućnost korekcije može pristići od drugoga kritičara, koji se ne slaže s onim prvim s obzirom da se oni međusobno najviše prate. Treći, četvrti, peti (a nema ih mnogo više) uspostavit će neku srednju ocjenu ili se prikloniti prvom ili drugom, ili izreći nešto posve drukčije od ostalih.

I kad se poslije donosi neki vječni, generalni sud, za tu će knjigu vrijediti uobičajena formulacija: »Kritika je bila podijeljena«, što stavlja već znak upitnika na djelo u smislu njegove vrijednosti. Ali to su možda i najbolji trenuci za knjigu, jer nijedna unisonost nije dobra. Druga mogućnost ispravka dolazi od čitateljstva, ali ni ono nije pouzdano mjerilo vrijednosti jer se pokazalo, pogotovo u nas, da se književno smeće najbolje samo reciklira pa mu ne trebaju ni suvišne stanice za otpad. Loša književna publika nije korektiv lošoj (književnoj) kritici. Dapače, često su na ljestvicama čitanosti pod rubrikom lijepa književnost u samu vrhu djela koja ne zadovoljavaju ni minimalne estetske kriterije. Ali su zato vrlo popularna, jer mediji prenose njihovu izvanknjiževnu intrigantnost.

Skučen književni život

Drugim riječima, život i sudbina objavljene knjige domaćeg autora ne ovise samo o sudu četiri ili pet kritičara, nego i o tiražnosti novina u kojima su objavljene (tako da jedna negativna u čitanim novinama vrijedi više od tri pozitivne u nečitanim časopisima). S obzirom da smo mala sredina, taj se sud često utječe idiosinkraziji, ideološkom pozicioniranju, stanovištu grupe koju navedeni kritičar zastupa ili pak modelu pisanja koji je prevladavajući. Kad znamo da je književni život u Hrvatskoj doista skučen, čak skučeniji od političkoga jer nema zajamčene parlamentarne pluralnosti u toj mjeri, i jer se većinom zasniva na klanu, kolektivnoj strategiji, na svemu onome što ide usuprot književnosti kao osamljeničkom poslu pojedinca, teško je zadrijeti u motive i objektivnost kritičara. Osim rijetkih i dragocjenih solista, nema više ni stupova identiteta, ljudi poput Antuna Šoljana, Veselka Tenžere, Hrvoja Pejakovića i drugih kojima se vjerovalo baš zato što nisu bili generacijski ni grupno usmjereni afirmirajući svoje pulene, a nisu se libili uloge čistača na terenu. Možda se baš zato loša kritika danas može lakše pregrmjeti nego prije, ali ne i prepoznatljiva podjela na književnost i autore koji su unutra i one koji su vani, ne i primalačka orijentacija jedne sredine sa svojim reduktivnim senzibilitetom.

Zemlje s većom književnom tradicijom i tržištem mogu primiti i vrednovati djela onkraj te podjele, premda se i u njima događaju druge vrste nepravdi, koje su više vezane uz probitak, novac, konkurenciju nakladnika (daleko su veće šanse autora koji objavi kod velikog izdavača da njegova knjiga ubere veći odjek u medijima), a manje uz kritiku.

Bespomoćni pisci

One pružaju i utočište zanemarenim autorima poput Imre Kertesza koji je doživio nobelovsku zadovoljštinu za dugogodišnju zakinutost u mađarskoj recepciji njegovih djela, dok drugi to dožive posmrtno, odnosno ne dožive, kad dođe do promjene ukusa, estetike, kao što se to u Francuskoj nedavno zbilo s Marcelom Schwobom. Bilo bi zanimljivo usporediti na relaciji Europa — Hrvatska dva tipa bespomoćnosti pisca, bilo zbog tržišnih pravila igre ili nadmoći kritičara nad njime.

U obranu kritičara rekao bih da su oni, bez obzira na sve iznesene prigovore, jedina brana protiv dreka, kao što bi to plastično rekao Flaubert. Oni možda griješe, oni možda uspostavljaju krive vrijednosti prema trenutnoj konjunkturi, ali bez njih nema odjeka, ni polarizacije, ni mogućeg pročišćenja; nema naprosto ničega. Najbolje rezultate postižu onda kad njihovo umijeće tumačenja dosegne razinu djela o kojemu pišu. Zato je moj savjet piscima s lošom kritikom na leđima neka je ne primaju kao njihov Haag ili Strašni sud, nego sa smiješkom u kojemu će biti više vedrine od zlopamćenja.