Parada bizarnosti

Parada bizarnosti

Marilyn Manson, The Golden Age Of Grotesque, Interscope/Aquarius

Ako govorimo samo o glazbenoj kvaliteti, Marilyna Mansona mogli bismo bez problema ignorirati. No, što god mi mislili o tom američkom Antikristu, jedno je sigurno — on je fenomen koji zaslužuje pozornost. Prije nekoliko godina pojavio se na sceni kao dežurno strašilo za djecu, ali i odrasle. Oko Mansona podigla se moralna panika koja se može usporediti s pojavama punka u svijetu ili s pojavom darkera u nas. Puna medijska pozornost zajamčena mu je bila već nakon što se predstavio kao Antikrist i sluga Sotone. Moralna histerija dosegnula je vrhunac kada je Manson rekao da je izvadio nekoliko rebara kako bi se olakšao autofelatio, a tvrdnja da je kupio luster načinjen od kostiju mrtvoga kambodžanskog dječaka zajamčila mu je mjesto moralnoga neprijatelja broj jedan. Ili, prevedimo to na jezik šoubiznisa — postao je zvijezda.

Manson se tijekom godina pokazao nedodirljivom bombom kontraverze. On uvijek radi ono što uistinu želi. Što se glazbe tiče, u početku je krenuo s kombinacijom sotonističkog i brutalnog metala i industriala, a zatim se pretvorio u glam-rock zvijezdu novog milenija i paradirao naokolo kao transvestit iz druge galaksije. Uostalom, scenarij uopće nije toliko originalan. Riječ je samo o bolesnijoj, brutalnijoj i mnogo manje darovitoj inačici Bowiejeva Ziggyja Stardusta.

Antikonzervativni udar

Album The Golden Age Of Grotesque bučan je i bijesan, ali na trenutke i prilično zabavan i satiričan. U tekstovima Manson po starom običaju vrlo neugodno, ali ipak malo blaže nego na prijašnjim albumima, udara po najbolnijim mjestima konzervativne Amerike. Na tapeti su mu se našle i američka globalna politika, novi svjetski poredak pun apsurda, lažni moral i vladavina jačeg, ali ne i pametnijeg. Kada se sve zbroji, jasno je da je suvremeni moralnopolitički trenutak u najmanju ruku groteskan, pa o naslovu albuma ne treba previše filozofirati. Realno gledajući, album je prosječan. Ali razvikani hitovi Mobscene, This Is The New Shit (koju možete naći i na soundtracku za Matrix Reloaded) i obrada Tainted Love jamče odličnu prodaju, i ne samo najljućih obožavatelja. Pamtljivijim pjesmama pripada i Use Your Fist Not Your Mouth, koja bi mogla čak i postati himna svih društvenih otpadnika i tihih buntovnika s razlogom.

Sve u svemu The Golden Age Of Grotesque solidna je ploča napravljena po pravoj recepturi koja jamči uspjeh — prvo šokiraj, a potom osvoji. Za punu razradu koncepta s albuma valja pričekati koncerte, jer nas na pozornici očekuje Antikrist s ušima Mickey Mousea, sijamski blizanci, djeca koja se hrvaju u blatu i mnogo, mnogo golotinje. Bizarno? Strašno? Uvredljivo? Da, ali upravo je takav Merilyn Manson, pa tko voli neka izvoli.

Južnjačka strast

Šo! Mazgoon, Velegradele, Aquarius

Treći album grupe Šo!Mazgoon Velegradele nastavlja u ponavljanju recepta utemeljena na prvencu. Glavno pitanje i dalje ostaje da li je riječ o atraktivnoj smjesi otočkog rocka, vještoj etnodosjetki ili možda izvornom nadahnuću. Originalnost uostalom i nije toliko bitna pojava barem kada je riječ o domaćim glazbenim radovima. A najveća kvaliteta koju Šo!Mazgoon opetovano pokazuje jest da glazbenici u svojoj glazbi apsolutno uživaju. Takav podatak izravno ide u prilog kvaliteti albuma. Upravo stoga citiranje jednog Manu Chaoa i suradnju s Edom Maajkom valja shvatiti kao dosljedni iskaz opuštenosti i potpune uživancije u glazbi. Uostalom, u nas su uistinu rijetki glazbenici koji toliko uživaju u svom radu. Svirka članovima Šo!Mazgoona takav je gušt kao što je vjerojatno dobronamjernom glazbenom konzumentu gušt izležavanje na plaži.

Ljetni ugođaj

Činjenica je da su gitarist Max i bubnjar Boris Leiner i prije, kada su svirali u Vješticama, iskazivali svoje nagnuće prema reggae i etnosuzvučjima, no tek je partnerstvo sa Žanom Jakopačem osiguralo naglašeniju i uvjerljiviju prisutnost pravoga ljetnog i ležernog ugođaja. Sve pjesme naslonjene na takvu zvučno-žanrovsku odrednicu zaslužuju palac gore. No, nešto su problematičnije skladbe poput Starog Jere, u kojima se šlagerskim manirizmom pokušava prikazati autentično otočko podneblje i eventualno uspostaviti komunikacija s domorodačkom publikom.

Velegradele zasigurno je najzaokruženiji i najdorečeniji diskografski uradak Šo!Mazgoona. Riječ je o fascinantnoj mješavini etnoelemenata iz svih krajeva svijeta (Afrika, Jamajka, Meksiko, Argentina...) uz obavezne raskalašene ritmove od punka, preko hip-hopa do rock’n’rolla, a pozitivna energija koja zrači iz većine pjesama odlično zaokružuje album. Već po najavnom singlu albuma Ganja (s odlično uklopljenim Edom Maajkom) jasno se razabralo da su Šo!Mazgoon odlično uhvatili svu strast juga i bogatstvo otoka, koja su kroz začudne stihove Žana Jakopača isplivala na površinu. I nakon trećeg albuma Šo!Mazgoonu ostaje ključan problem na kojem bi hitno trebali poraditi. Oni na hrvatskoj glazbenoj sceni ostaju nezapaženi, odnosno kontakt s publikom vrlo im je slab. Kada bi se to iz korijena promijenilo, naša bi glazbena scena postala barem za nijansu atraktivnija.

Goran Jovetić