Od slučaja do priznanja

Od slučaja do priznanja

Stručnjaci koji se okupljaju u, ističem, doista važnim svjetskim centrima bave se samo jednim određenim razdobljem. Već stotinu godina ponavlja se načelo da oni koji istražuju antiku ne slušaju medieviste, nema dijaloga. Mi smo istog trenutka shvatili da ne želimo biti još jedan u nizu takvih centara, nego da treba nastojati vertikalnim i horizontalnim proučavanjem, i to duga trajanja, riješiti probleme jednih i drugih, stvoriti temelj za plodne susrete i sudare mišljenja. Konačno, uspjeli smo i pohvale ne izostaju

Sama pomisao da se skup održava u na svijetu jedinstvenu prostoru episkopalne palače Eufrazijeve bazilike i činjenica da ću vidjeti njezinu veličinu nakon obnove Ivana Matejčića oduševila me i zavela — zabilježio je lani, za sudjelovanja na porečkom simpoziju Motovunskog međunarodnog istraživačkog centra za antiku i srednji vijek, svjetski autoritet za kasnu antiku Noël Duval. Ove godine, jednako jedinstven kao što je prostor u kojem se odvijaju njegovi kolokviji, Centar obilježava deset godina djelovanja. Tridesetak znanstvenika iz Sjedinjenih Država, Francuske, Italije, Albanije, Češke Republike, Španjolske i naše zemlje stiglo je 29. svibnja u Poreč kako bi u četiri dana iznijeli svoja istraživanja, razmijenili iskustva, raspravljali i, konačno, obišli teren, a sve baveći se temom predstavljanja smrti od kasne antike do gotike. Dakako, rad je protekao i u svečarskom raspoloženju, jer u deset godina postojanja Centar je ugostio više od tisuću svjetskih stručnjaka, što je bila prigoda za razgovor s pokretačom cijelog projekta, dr. Miljenkom Jurkovićem s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

— Centar je osnovan sasvim slučajno, u trenutku kada je 1993. zagrebačko Sveučilište, odnosno njegov tadašnji rektor Marijan Šunjić, odlučio nešto učiniti s motovunskom kućom koja je pripala Sveučilištu. Istodobno, nekoliko kolega i ja razmišljali smo o stvaranju jednog, da tako kažem, istraživačkog pogona, o načinu kako da u ono ratno doba našu baštinu na pravi način predstavimo svijetu, učinimo ga senzibiliziranim za akutni problem uništavanja spomenika. Eto, kako predajući na europskim sveučilištima i gostujući na raznim simpozijima poznajem mnogo kolega u Italiji, Francuskoj i Švicarskoj, pozvao sam ih da dođu. Odazvali su se i 1994. održan je naš prvi skup.

Motovunski istraživački centar slovi kao jedinstven u svijetu, jer koliko god da ima sličnih, jedino se on, mogli bismo čak reći, usudio spojiti dotad nespojivo, dakle stručnjake koji se bave bizantom, kasnom antikom, ranim srednjim vijekom, gotikom. Odakle takva smiona zamisao?

— Stručnjaci koji se okupljaju u, ističem, doista važnim svjetskim centrima bave se samo jednim određenim razdobljem. Već stotinu godina ponavlja se načelo da oni koji istražuju antiku ne slušaju medieviste, nema dijaloga. Mi smo istog trenutka shvatili da ne želimo biti još jedan u nizu takvih centara, nego da treba nastojati vertikalnim i horizontalnim proučavanjem, i to duga trajanja, riješiti probleme jednih i drugih, stvoriti temelj za plodne susrete i sudare mišljenja. Konačno, uspjeli smo i pohvale ne izostaju.

Možete li na nekoliko primjera potkrijepiti na kojim je sve razinama upravo takva razmjena dovela do nove kvalitete?

— Eto, na primjer, u našem posljednjem, devetom broju časopisa »Hortus Artium Medievalium«, u kojem su objavljena lanjska predavanja i istraživanja, profesor Noël Duval s pariške Sorbonne jasno i glasno kaže kako dosad takav dijalog nije postojao. Pomaci za našu struku izvanredni su. No, vratit ću se na časopis, jer nigdje u svijetu, barem što se humanističkih znanosti tiče, nije zabilježeno da za manje od godinu dana bude publicirana tema s takva simpozija. Obično prođu dvije, pet pa i sedam godina. Drugim riječima, naš je časopis aktualan, podrazumijeva brz protok ideja, brzo ostvarenje projekata. Simpoziji su važni i zbog rasprava koje također objavljujemo, a moram podsjetiti da sve članke, koji su na pet jezika, recenziraju jedan stručnjak iz Hrvatske i jedan strani, da smo ušli u sve svjetske baze podataka, ostaje još jedino posljednji korak, Current Contents. Distribuciju smo povjerili belgijskom izdavaču Brepols i vjerojatno smo prvi i jedini u svijetu koji uspijevaju financijski isplatiti uložen novac.

Na prvom simpoziju bilo je tridesetak stručnjaka iz pet zemalja, a prošle godine u Poreču je bilo nevjerojatnih dvije stotine sudionika. Ove godine vratili ste se optimalnom broju od tridesetak predavača i šezdesetak onih uključenih u rasprave.

— Dosad smo ugostili više od tisuću sudionika, a moram istaknuti da se svi oni vraćaju, od najmlađega do najstarijeg, od vrhunskih stručnjaka do početnika. S jedne strane tomu je sigurno razlog privlačnost Poreča i Motovuna, u kojem smo bili do prije nekoliko godina, a s druge zanimljivost i aktualnost tema o kojima se raspravlja. Naravno, važno je i to da smo mi dobri domaćini, pri čemu mislim i na Državnu upravu za zaštitu spomenika, odnosno njegov Zavod za Istru na čelu s Ivanom Matejčićem, s kojim iznimno dobro surađujemo.

Na skupovima sudjeluju i studenti. Kakvi su rezultati?

— Studenti s naših sveučilišta dolaze pojedinačno, skupno ili, ove godine prvi put, organizirano iz Zagreba. Proteklih godina bilo je mnogo stranih studenata, lani njih šezdesetak sa sveučilišta u Padovi, Udinama, Torinu, Parizu, Lyonu, Ženevi. Svi oni slušaju predavanja, potom dobivaju naš potpis koji im se u njihovim zemljama, na čuvenim sveučilištima, priznaje kao odslušani semestralni predmet. I to govori o značenju našega istraživačkog centra.

Tema ovogodišnjeg skupa bila je predstavljanje smrti od kasne antike do gotike, a pripremao ga je najveći svjetski stručnjak za gotiku, direktor francuskoga Muzeja renesanse u Ecouenu Alain Erlande-Brandenburg. Koje su bile glavne odrednice kojima su se rukovodili predavači, jer riječ je o vrlo široku području?

— Tema je iznimno teška i dugo smo dvoumili da li da je odaberemo ili ne, kako okupiti stručnjake koji mogu o njoj disciplinirano govoriti. Profesor Erlande-Brandenburg pomno je odabrao govornike, držao se samo nekoliko problema, a to su pozicija groba, njegovo simboličko značenje unutar crkve, materijal od kojega je grob napravljen, jer nije svejedno da li je on mramorni, kameni, mozaičaki, emajlirani itd. Dakako, sve je to povezano s dugim trajanjem, odnosno evolucijom groba koji, opet nije bilo koji nego isključivo privilegirani grob, onaj kraljeva, papa, biskupa, opata. Dakle, govorilo se o položaju groba oko crkve u kasnoj antici, vremenu kada se sarkofazi guraju oko oltara ili groba sveca kako bi bili što bliže putu na onaj svijet te o primjerima gotičkih kraljevskih grobova koje velike dinastije prikazuju u najvećem sjaju.

U sklopu Motovunskog istraživačkog centra provedena su važna arheološka istraživanja, a kako se može čuti, dobili ste i jedan vrijedan projekt.

— Uza svu pomoć i sredstva naših ministarstava znanosti i kulture, uvijek bi se htjelo napraviti više pa smo osmislili, pokazalo se, izvanredan model međunarodne suradnje. Od 1995. počeli smo naime na velikom samostanskom kompleksu Vele Gospe kod Bala istraživanja u paru, odnosno uz našeg stručnjake tu su bili i oni s pariške Sorbonne. Rezultati su iznimni, s tim da smo troškove dijelili na pola. Prije dvije godine počeo je rad na karolinškoj crkvi iz starohrvatskoga doba u Guranu kod Vodnjana sa švicarskom ekipom. Oni, ne biste vjerovali, u cijelosti podmiruju troškove. Takve istraživačke kampanje pokrećemo svake godine, brzi smo u publiciranju preliminarnih rezultata u »Hortus Artium Medievalium«, a za mjesec dana izlazi i naša prva knjiga o istraživanju u Balama. Na skupu u Poreču upravo smo dogovorili istraživanje velikoga kastruma na Rabu s kolegama sa sveučilišta u Padovi. Eto, spuštamo se i prema jugu. Što se pak projekta koji spominjete tiče, istina je, nama je povjeren jedan od trenutačno najvećih europskih projekata. Provodi se ili je u pripremi u svim zemljama, a riječ je o katalogiziranju svih crkava, onih postojećih, iskopanih ili na bilo koji način dokumentiranih. Pri tome će se primijeniti jedinstvena metodologija. Kataloške jedinice, fotodokumentacija, mjerila, nacrti, sve će biti unificirano. Projekt se dakle vodi i publicirat će se pri našem Centru, što je veliko priznanje znanstvene zajednice.

Kada sam o Centru razgovarala s profesorom Erlande-Brandenburgom, istaknuo je i to kako su upravo naši stručnjaci prvi put potaknuti novi, svježi pogled na odnose sjevera i juga Europe. U tom je smislu, osim rada u sklopu Centra, izdvojio golem utjecaj projekta Hrvati i Karolinzi splitskoga Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika te naš izniman prinos izložbi Europa Anžuvinaca što se održala prije dvije godine u francuskom samostanu Fontevraud.

— Veliki europski projekt o Karlu Velikom pokrivale su od 1999. do 2001. godine izložbe u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Engleskoj i ona Hrvati i Karolinzi u Splitu pod vodstvom ravnatelja muzeja Ante Miloševića. Važno je reći da su izložbom i katalogom iskazani rezultati, a riječ je o desetogodišnjim istraživanjima stručnjaka Nikole Jakšića, Rapanića, Miloševića i mnogih drugih, potpunoma promijenili saznanja o karolinškom razdoblju u Hrvatskoj. Izložba je, jedina od svih nabrojanih, nakon Splita, na poziv Talijana, predstavljena u Bresci. Što se tiče Anžuvinaca, projektom je bilo predviđeno pokazati njihove sicilijanske, napolitanske, francuske, pa i mađarske i poljske kraljeve. A nas nigdje. Slučajno sam o tome doznao, okupio ekipu i na kraju središnji je dio izložbe, vjerovali ili ne, pripao našoj zemlji. Sada radimo treći takav veliki projekt. Dogodine, potkraj ožujka ili početkom travnja, otvara se u Muzeju renesanse u Ecouenu nedaleko Pariza izložba hrvatske renesanse. Opet će na jednom mjestu biti ne samo djela iz naše zemlje nego i naših gastarbajtera poput Laurane, Duknovića, Klovića, dakle većine najvećih umjetnika 15. stoljeća, za koje stranci tek tu i tamo znaju da su Hrvati. Sada će se itekako u to uvjeriti.

Ružica Šimunović