Obrazovni poker-automati

Obrazovni poker-automati

Kviz Tko želi biti milijunaš, HTV

Razdraganim usklikom Tarika Filipovića: »Sad ovo ima smisla!« završena je prva sezona popularnog kviza Tko želi biti milijunaš. U sceni u kojoj su letjeli konfeti, publika oduševljeno skandirala, a Tarik izvodio svoj dugo najavljivani striptiz, mlada je profesorica hrvatskoga jezika Mira Bićanić odnijela priželjkivanih milijun kuna. Nakon točna odgovora na petnaesto pitanje Mira je mogla ponijeti zadovoljni osmijeh kući. I svima u televizijskom studiju razgaliti lica. Jer napokon se isplatilo gledati ovaj show. Napokon je sve imalo smisla.

Televizijski je bastion konačno pao u ruke običnih građana, koji su nad prevrtljivom televizijom, tom posljednjom utvrdom zabavno-prosvjetiteljskog konglomerata, izvojevali zasluženu i dugo očekivanu pobjedu. Tarikovo oduševljeno pozivanje na stečeni smisao kviza samo je iznijelo na vidjelo prikrivenu težnju masa koje su sve ove mjesece nastojale probiti šifru instrumentalnoga znanja globalnog kapitala što ju je kreirao nevidljivi tim televizijskih stručnjaka, marketinški umovi uspješnih korporacija i kompjutorska tehnologija. Da je u pitanju bila i više nego simbolična, dapače i stvarna pobjeda publike nad televizijskom sfingom, dokazuje i sljedeća sitnica u dramaturškom klimaksu posljednje epizode kviza: na finalnom pitanju teškom milijun kuna simpatična je profesorica Bićanić iskoristila džoker pitaj publiku i od nje dobila konačni odgovor. Tarik Filipović mogao je samo jednostavno potvrditi — Milijunašje dobio svoj puni smisao.

Nepročitana knjiga

Zadržimo li se na toj kolektivističkoj dimenziji Milijunaša, uvidjet ćemo da je u pozadini njegove popularnosti utopijski pokušaj masa da se uhvate ukoštac sa zagonetkom televizijske sfinge. I ne samo uhvate ukoštac, nego i obuzdaju onaj dio njezine prosvjetiteljsko-instrumentalne moći koja je u uvjetima umreženog informacijskog kapitala postala sveodređujućim dijelom svakodnevnoga života, i zatim je pretvore u pokornu mačkicu što se umiljava uz gospodarevu nogavicu.

Moglo bi se posegnuti i za nekim banalnijim ili prežvakanijim sociološkim interpretacijama (teško socijalno stanje u zemlji uvjetovalo je porast interesa za nagradne igre i sl.) i mozgati otkud tolika fascinacija Milijunašem, no one bi u načelu promašile skrivenu ideološku dimenziju showa kao i psihološke aspekte što se najbolje očituju u sveopćoj zadivljenosti gledatelja Tarikom Filipovićem. Jer baš u tom referentom okviru ima smisla i ona legendarna epizoda Milijunaša kad je kao natjecatelj nastupila prostodušna, ali neobično lucidna sredovječna kućanica i sve vrijeme ispod naočala proučavala Tarika kao kakvu ambivalentnu i prevrtljivu figuru televizijsko-edukativnog konglomerata.

U doista nezaboravnu trenutku televizijskog prikazivanja simpatična je natjecateljica zapela na nekom za nju preteškom pitanju i počela vrludati od jednog odgovora do drugog pomno studirajući Tarikove reakcije. U jednom je trenutku uz urnebesni aplauz publike izrekla svoje čuveno: »E svaka vam čast, Tarik, vi ste knjiga iz koje se ništa ne da pročitati!«. Na kraju prve sezone Tarik je doista ostao nepročitana knjiga (na poziv pobjednice kviza da s njom ode na putovanje u New York vragolasto je izbjegao odgovor), ali ne i njegov show, koji su Mira Bićanić i spasonosni taster publike slavodobitno krekirali.

Posve demokratski okvir

Američki producent ove serije jednom je prigodom izjavio kako je tajna uspjeha Milijunaša što daje prostor običnim građanima u posve demokratskom okviru. Jer bez obzira jeste li vi enigmatski genij, student elektrotehnike ili obična kućanica, imate puno pravo na sudjelovanje u Milijunašu. O vašoj će kvalifikaciji odlučiti tek igrica najbrži prst. I gotovo da se može reći kako je cijeli obrazovni sustav u nekoj lucidnoj televizijskoj gesti Milijunaša sveden na funkciju zabavnoga poker-automata. No, čisto u ideološkom smislu Milijunašnije tek jednostavni odslik današnje egalitarne demokracije. Dovoljno je razmotriti otklon u svijesti gledateljskih masa od nekadašnje socijalističke Kviskoteke, preko Brojki i slova i Kola sreće iz razdoblja tranzicije do današnjeg Milijunaša.

Kviskoteka — taj najpopularniji kviz naše socijalističke prošlosti — dovodila je učene enigmate i inženjere pred male ekrane ne bi li demonstrirali svoje iznimno znanje. Općenito generalizirajući Kviskoteka je servirala iluziju duhovne nadgradnje za naše osviještene socijalističe mase. Brojke i slova signalizirale su vrijeme nastupne tranzicije zrcaleći sva ona nadanja brojnih pojedinaca da će sudjelujući u toj tranziciji dobiti svoje male dionice i imati neku svoju računicu u cijelom tom povijesnom vrtlogu zbivanja. Kolo sreće koje je uslijedilo, naglo je zbacilo ideal znanja ustoličivši se kao najvulgarnija populistička igra na sreću što je u masama usađivala želju za blaženstvima iz shopping-raja.

Ideologija umreženog kapitala

A Milijunaš, kao dijete ovoga vremena, bolje od ijednog drugog showa na zemlji protežira današnju ideologiju umreženoga kapitala. Jer sve je iz repertoara umreženog društva tu na djelu. Od scenografije s kompjutorskim monitorima do umrežene publike koja zajedno s natjecateljima participira u odgovorima uz pomoć tastera. U svakom slučaju u pozadini je neopipljiva kibernetička infrastruktua koja propagira dobitno načelo kasnoga kapitalizma: malo svaštarskoga znanja i dobre intuicije, malo umrežavanja i eto tvoga puta do milijuna.

Kako se u cijeloj toj priči snalazi Tarik? I je li hrvatski Milijunašuopće zamisliv bez njega? U svakom slučaju jest, ali trebalo bi to reći, bio bi mnogo dosadniji bez njega. U doba današnje antitelevizije, u kojoj prevlast imaju sve brojniji reality-programi, model konzumiranja emisija postaje sve više užitak u gledanju ponižavanja drugih. A hrvatski Milijunašdolazi kao spasonosno kompromisno rješenje za domaću situaciju u uvjetima banalne TV globalizacije. Hrvati, naime, još nemaju hrabrosti (ili ludosti) zakoračiti u prave reality programe. Ulazak u tuđu intimu na otvoreno javan način koji zahtijeva televizija stvarnosti nije još poželjan model medijskoga predstavljanja u nas. Dovoljno je da odgovorite na pitanje — za kojega će hrvatskoga političara novine eksplicitno reći da je gay pa da vam odmah sve bude jasno. Također, brutalno javan užitak u tuđoj patnji koji ide ruku pod ruku s reality-programima, preintruzivan je ritual eda bismo si ga u ovoj teškoj ekonomskoj situaciji priuštili i, ako već treba s njim petljati, bolje je da je prikriven i ne odveć vidljiv.

Hvala dragoj publici

Na sreću za tu situaciju imamo Tarika. Da svojim ponašanjem znatiželjna vragolana preuzme mandat reality-programa i da kao takav posluži kao zamjensko rješenje. Jer svojim provokativnim pitanjima upućenim natjecateljima Tarik stalno podbada i ispipava. Pažljivo i bez mnogo inzistiranja. Pritom intimni prostor drugoga nikad ne nastoji nasilno ogoljeti. Njegovo klasično obraćanje natjecateljima: »Ako točno odgovorite na sljedeće pitanje, obećajte da ćete mi povjeriti nešto intimno«, postao je već njegov stalni refren.

Uz dodatnu dozu ležerne duhovitosti, sjajnu asocijativnost i snalažljivost u ulozi voditelja, Tarik briljira kao idealni televizijski domaćin za naše podneblje. A za delicije prikrivenog užitka u tuđoj patnji služe nam oni dugi kadrovi kad se nad natjecatelja nadvije teško pitanje, a inače blagoglagoljivi Tarik odjednom zanijemi i pušta natjecatelja da se poput studenta pred ispitnim pitanjem peče na laganoj vatrici. Sve u svemu prelazak prema reality-televiziji s Tarikom čini se kao da ima nekog smisla. Preostaje još da u Tarikovu šarmerskom stilu zahvalimo samima sebi na dobru umrežavanju i u kolektivnom prepoznavanju uskliknemo: »Hvala dragoj publici, ovo je naš show.«

Predrag Madžarević