Novo (i staro) ruho

Bitka novoga i staroga — da ne kažem ocvaloga, kako kazališne projekte Petera Brooka s jedne, a intendantske ideje Mani Gotovac s druge strane u »Jutarnjem listu« časti Gordana Vnuk — zahuktava se s ljetnim, a čujemo eto i jesenskim obećanjima festivalskih aduta. U utrci za novom isplativom kazališnom konzumacijom (za Brookovu Tragediju Hamlet, primjerice, put do Dubrovnika izvan sezone plus ulaznica za predstavu), snalazeći se i možda pokušavajući štogod uštedjeti u iznenada bogatoj i konkurentnoj ponudi velikih svjetskih atrakcija (kako je naime glasio marketinški bedž nažalost razvučene i neinventivne eurokaške predstave Izvješće o rađanju kineske trupe Living Dance Theatre) štogod starog moglo bi nam kanda i promaknuti. Ili nas doista više uopće ne zanima?

Možda je baš zato jedan stari kazalištarac, Miro Marotti, objavljujući svoja kazališna i radioredateljska sjećanja, svoju nedavno objavljenu knjigu, koja sažima desetljeća njegova rada, odlučio nasloviti Novostvorena glumačka osobnost. Kušajući protumačiti što je Gavella mislio pod sintagmama slika riječi i ideja riječi — padajući povremeno i u otrcanu anegdotalistiku koja se do besvijesti širi kad god Gavellino ime zatitra na nečijim ustima — Marotti se — posve, reklo bi se, anakrono — odvažio ozbiljno raspravljati o prastaroj temi, duhovnom sadržaju glumačkoga govora na pozornici.

Zvučne slike

I taman kad čitatelj padne u kušnju pa pomisli kako je posve logično da je autor najviše dao kao radijski redatelj, novoeuropskokazališna velika domaća atrakcija — Dnevnik Raskoljnikova riječkog HNK-a u režiji Tomija Janežića — s kojom Marotti ni njegov naraštaj zasigurno nemaju nikakve veze, vratit će tomu čitateljsko-gledateljskom sumnjičavcu u pamćenje upravo Marottijeve, kako se čini, nepovratno zastarjele ulomke posvećene opetovanom glumačkom govornom novostvaranju u brazdi Gavellinih naputaka. Gotovo će se zapitati — sanjam li ja to ili nakon godina zamorna naprezanja pod navalom laskave ponude svim ostalim osjetilima čujem doista svaku, baš svaku riječ? Čujem li je zato što su glumci ozvučeni mikrofonom, tom okrutnom klopkom postavljenom pod glumčev glas, da mu razobliči svaki gubitak doticaja s duhovnim sadržajem, k tome još upravo Dostojevskijeva teksta, na onaj isti način na koji je i krupno zrno filmske projekcije u pozadini stalno prijetilo prokazati svaki suvišni trzaj na glumačkim licima?

Ni san o bijesnome Mikolki što šiba nesretno kljuse, ni Porfirijeve smicalice, ni biblijska priča o Lazaru nikad više neće, zahvaljujući Franji Dijaku, Zdenku Botiću i Mariji Škaričić, zvučati isto, a ponajmanje nevažno i zastarjelo za eru milijunskih dnevnih žrtava... Govor, jasan, prisan, šaputav i mek, daleko od svake, pa i najnužnije fiksacije i teatralnosti, vibrirao je duhovnom žicom, riječi su doista, kako veli Marotti, pronašle svoje zvučne slike.

Ali nije to jedino staro ruho koje mi je i nehotice navrlo u pamćenje u jéku tržišnih noviteta: neka su i, doslovce, sama išetala iz fundusa, poput kostima iz zagrebačkoga HNK, izloženih, zajedno s kazališnim plakatima, portretima i skulpturama dramskih pisaca i glumaca, te scenografskim skicama, na izložbi Otvorena scena, pogled na Hrvatsko narodno kazalište u zagrebu od 1990. do 2003. što ju je osmislio scenograf i izvanredni kazališni portretist Zlatko Kauzlarić-Atač.

Sukneni karakteri

Prošetah se među tim odjevnim maskama i likovima bez glumačkog mesa — kojima su naše blistave, pretežito umjetnice, ali i umjetnici, poput Ike Škomrlj, Marije Žarak, Danice Dedijer, Doris Kristić, Diane Kosec Bourek, Inge Kostinčer, Rute Knežević ili Zlatka Boureka kreirali suknene karaktere — pa me podsjetiše na leksikografsku natuknicu koju mi je za sljedeću knjigu Hrvatske enciklopedije valjalo pisati bez ikakva prethodna leksikografskog traga, natuknicu kostimografija. Nakon što je moja pretraga o kostimografiji uspjela ponešto doznati isključivo u Hrvatskom kazališnom nazivlju Đ urđe Škavić, obratila sam se uglednim inozemnim priručnicima, no ni u njima situacija nije bila mnogo bolja: i tamo se češće govori o povijesti kostima negoli o kostimografiji kao umjetnosti njegove ideacije i izrade, premda ne vidim zašto bi to kostimografija bila manje od scenografije, uz koju se objašnjenje kako je riječ o umjetnosti, međutim, svagdje može naći.

A ipak, kostimografija se kao odjelita djelatnost formirala istom dinamikom kao i scenografija, te su se njome bavili čak i Leonardo da Vinci, Rafael i Holbein. I u razdobljima u kojima je vizualni aspekt predstave — preciznije, pitanje povijesne autentičnosti s obzirom na vrijeme odigravanja dramske priče — bio uvelike prepušten hirovima voditelja trupe, a ponajviše samim izvođačima, veliki su se glumci i glumice, poput Garricka, Sare Siddons ili Josepha Talme, trsili podrediti trenutnu modu impersonaciji, tj. obilježjima lika koji su tumačili.

Nosiva remek-djela

No i tad, kad je suvereno vladao prije svega aktualni ukus, kazališni kostim nije bio jedino odraz vremena, nego je i sam povratno diktirao odjevne uzuse svojih gledatelja. Kostimi, dakle, nisu samo neizostavni čimbenici glumišne, nego i društvene i estetske preobrazbe: na njima su svoj otisak ostavili i svi rano- i kasnoavangardni umjetnički pravci 20. stoljeća.

Kostime je, međutim, uvijek valjalo moći i nositi, najčešće i tijekom više sati. Stoga profesionalnim kostimografima, tim majstorima, zanatlijama, kakve je, veli Zlatko Bourek, danas sve teže naći (tko zna, možda i zato što je golo tijelo sve više na kazališnoj cijeni), valja javno priznati novo statusno ruho: radove im s pravom vrijedi za promjenu vidjeti izdvojene kao zasebna, negda nosiva remek-djela, i to ondje gdje zaslužuju biti, u Umjetničkom paviljonu.