Ništa nije slučajno

Ništa nije slučajno

Kada tako ozbiljan i respektabilan galerist kao Radovan Beck odluči napraviti izložbu radova koji prije podsjećaju na duhovite, zezantske morske suvenire od prigodno sakupljenih otpadaka, to znači: a) simboličku najavu kraja izlagačke sezone i početak ljetne fjake, b) da je galerist normalna osoba sa smislom za humor i c) antisnobovsku gestu na koju će se uspješno zalijepiti upravo likovni snobovi, a intelektualni snobovi iz umjetničkog miljea popratiti će s dubokim prezirom

Kao naručena pojavila se na početku ljeta zaista nesvakidašnja, nepretenciozna (nikada dovoljno te riječi!), otkačena i namjerno neozbiljna izložba u prostoru Galerije Beck. Toliko je neozbiljna i pozitivna da baš zato mogu o njoj pisati. Ako se na nekoj izložbi nisam pojavila u posljednjih mjesec dana, to je stoga što definitivno postoje zimske i ljetne izložbe, jednako kao ljetni i zimski parfemi. Izjava je blasfemična i nekorektna, ali stojim iza nje, baš me briga. Tko je vidio daviti posjetitelje i struku nakon cijele sezone mukotrpna rada, u ove armagedonski vruće dane, likovnim »uradcima koji se bave ontološkim i metafizičkim dimenzijama, ponorima ljudske duše i proplamsajima (onostranog) nadahnuća?

Zanimljiva iz nekoliko razloga, izložba Škuoj Ivice Jakšića Čokrića-Puke (čak i njegovo ime djeluje kao zezancija, uz isprike autoru) — onog istog umjetnika koji je organizirao premještanje bračke plaže Zlatni rat — suvisla je kao koncept jer je konačno netko od umjetnika na 37/38 stupnjeva u hladu, kada svi umiremo i lipšemo od niskog tlaka i vrućine, a mozak nam se pretvorio u kašu, shvatio da ne smije mučiti likovnu publiku (barem onaj manji, normalniji dio) složenim prijenosima ideja, nadahnuća i dosjetki koje su jasne samo autoru. U takvim situacijama (kraj lipnja na gradskom asfaltu) treba se brinuti da se posjetitelji ugodno zabave među duhovitim društvom, popiju čašu dobra crnog vina i osjećaju opušteno. U svakom smislu: dolje pretencioznost!

Rajska nepretencioznost

Kada tako ozbiljan i respektabilan galerist kao Radovan Beck odluči napraviti izložbu serije radova koji prije podsjećaju na duhovite, zezantske morske suvenire od prigodno sakupljenih otpadaka, to znači: a) simboličku najavu kraja izlagačke sezone i početak ljetne fjake, b) da je galerist normalna osoba sa smislom za humor i c) antisnobovsku gestu na koju će se uspješno zalijepiti upravo likovni snobovi, a intelektualni snobovi iz umjetničkog miljea popratiti je s dubokim prezirom.

Dvadesetak radova koji su negdje između asemblaža, reljefa i objekta (ovisno o dimenzijama) nose u sebi (osim zezancije i ironičnog odmaka) mnogo nostalgije, ljubavi i čežnje prema otocima. Autor prema otoku uspostavlja vrlo intiman odnos, ali to kamuflira duhovitim kontekstom. Pronađeni komadi drva, pleksiglas, čavli i zakovice, čepovi Coca-cole, papirnati kišobrančići za koktele, kuglica u obliku srca, krzno, umjetni biseri, materijal su njegovih radova. Iako to na prvi pogled u kombinaciji može zvučati prilično jezivo, rezultat je smislen i duhovit. Nedvojbeno dotaknut poetikom dadaizma i nadrealizma, propuštenom kroz opnu dalmatinske, otočke redikuloznosti i cerekanja na cili božji svit (jedan se rad načičkan s umjetnim biserima zove »Otok s pun ku... blaga« ili jedini sitotisak na izložbi Poker škojih posvećen Broču, Foru, Visu i Šuolti, na drugoj ozbiljnoj strani) — uz otvoreno, svjesno koketiranje s kičem u nekoliko izložaka, pokazuje neopterećena, opuštena umjetnika koji zna uživati u malim stvarima.

Ova je izložba još jednom dokazala kako umjetnici koji krenu od razrade malih, sitnih, skromnih ideja češće postignu dojmljiviji rezultat od kolega koji se bave smislom i smrću Umjetnosti u velikom mjerilu svake vrste i svakog predznaka. Jedna je linija umjetnosti budućnosti definitivno u ovakvim pomaknutim individualcima koji se zezaju sa svim i svačim, tjerajući crvenilo od bijesa u obraze svojoj pretencioznoj, blaziranoj umjetničkoj kasti. Po promicanju temeljne post/neomodernističke linije subverzivnosti, Čokrićevi otoci pripadaju upravo prostoru Galerije Beck.

Iva Körbler