Neprocjenjivo blago

Neprocjenjivo blago

Marijan Grgić, Časoslov opatice Čike, prir. Josip Kolanović, Hrvatski državni arhiv Zagreb, Kršćanska sadašnjost Zagreb, Matica hrvatska Zadar, 2002.

Ime Čike (lat. Cicca, Cicha), opatice benediktinskog samostana svete Marije u Zadru, dobro je poznato onima kojima je bliska najstarija hrvatska povijest. Nakon tragične muževe smrti odlučila je ostatak života posvetiti Bogu i rodnom gradu Zadru. Obnovila je i uredila samostan uz crkvu posvećenu rođenju Blažene Djevice Marije (1066). Njezin relikvijar (Čikin križ) pripada među najstarije i najljepše primjerke znamenitoga srebra i zlata grada Zadra. Njezina kći Većenega, nakon smrti svoga muža Dobroslava, naslijedila je majku u samostanu, a uspjela je nagovoriti upravitelje grada Zadra da priznaju ugarskoga kralja Kolomana kao suverena, te je tako ne samo spasila grad od razaranja i drugih nesreća nego je postigla da je grad Zadar, i samostan u kojem je bila glavarica, dobio brojne kraljevske povlastice i slobode.

Njezin epitaf, nadgrobni natpis, u latinskim heksametrima, ide među najljepše latinske natpise 11. stoljeća. U jednoj ispravi hrvatski kralj Krešimir IV. opaticu Čiku nazvao je svojom sestrom (»soror mea Cicca«), ne misleći pritom vjerojatno samo na duhovno srodstvo te historičari slute u tom nazivu tijesnu vezu između hrvatske dinastije i ugledne zadarske obitelji priora Madija, kojoj su pripadale i Čika Većenega.

Dragocjeni podatci

Toliko se znalo (ili predmnijevalo) o Čiki i Većenegi, bogobojaznim opaticama i kneginjama iz Zadra, dok nije Marijan Grgić (1929-1980) otkrio rukopisne molitvenike koje je s razlogom pripisao Čiki i Većenegi. Posebice je opisao Čikin časoslov, te ga usporedio sa sličnim kodeksom njezine kćeri i drugim kodeksima slična sadržaja, ali iz novijih vremena. Notni zapisi u tim kodeksima bili su tema njegove magistarske radnje, obranjene u Engleskoj, a opis i značenje Čikina časoslova (Liber horarum) doktorske radnje koju je obranio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1976. Svi mi koji smo se zanimali za hrvatsku pisanu kulturu srednjega vijeka u disertaciji Marijana Grgića pronalazili smo ne samo brojne dragocjene podatke nego i poticaje za šira i dublja istraživanja zadarske rukopisne baštine, liturgijskih, hagiografskih i pravnih spomenika hrvatskoga latinskog srednjovjekovlja.

Sretan je bio put kojim je Marijan Grgić krenuo u otkrivanje i opisivanje dragocjenih rukopisa koji su postankom i boravkom vezani za Zadar. Od analize zadarskih rukopisa, prvenstveno časoslova opatice Čike, ali i slična časoslova opatice Većenege, zatim Osorskog evanđelistara i drugih najstarijih kodeksa, Marijan je Grgić širio prostor istraživanja na vrijeme u kojem su kodeksi napisani, opisujući duhovnu klimu stvaralaštva u vremenu kad su oni nastali. A nastali su u prijelomnom razdoblju europske kršćanske civilizacije nakon prvoga tisućljeća.

Kult žene

Ispunjenje ljudske povijesti, eshaton, to jest završetak svijeta, u godini 1000, čekalo je sa strepnjom i zapadno i istočno kršćanstvo. Svi su bili ispunjeni hilijastičkom idejom o Kristovu ponovnom i posljednjem dolasku na Zemlju, a kad se taj dolazak nije ispunio, kad nije došlo do sudnjega dana, nastalo je novo razdoblje u europskoj svijesti, ali i u društvenoj, vjerskoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Svijet nije propao, prema tome neće ni propasti. Za vlast, crkvenu i svjetovnu, otimaju se mnogi: i pape, i biskupi, i kraljevi i knezovi. U tom bezobzirnom natjecanju za moć i vlast jedina je svijetla strana tadašnjega života — obnova samostanskog života, i s tim povezane kršćanske vrijednosti, ponajprije rad i molitva kako su naučavali benediktinci, slijedeći naredbu (regulu) svoga učitelja svetog Benedikta (†547). Širi se kult Bogorodice diljem kršćanskoga svijeta, posebice na Zapadu, a s tim i kult žene, majke i djevice. Otvaraju se brojni ženski samostani.

Dok se feudalci i biskupi otimaju za dobra ovoga svijeta, pojedini pape obnovu kršćanskoga života povjeravaju redovnicima, u prvom redu benediktincima. Oni više ne žive daleko od svijeta, kao eremiti (remete), nego podižu samostane blizu gradova, ili upravo u gradovima. Njihov je posao propovijedati, pisati i prepisivati knjige, učiti mlade čitanju i pisanju. Tada nastaju, i među klericima i među laicima, prve knjige iz kojih se čitaju časovi (horae), oficiji s pjesmama, psalmima i molitvama. Te knjige postaju početnice za čitanje.

Najstarija knjiga

U otkrivanju tih bogatih i znamenitih duhovnih pokreta europskoga srednjovjekovlja posebice se u nas isticao Marijan Grgić. Golemo poznavanje rukopisne tradicije europskoga i hrvatskog srednjovjekovlja vodilo ga je prema otkrivanju zadarskih skriptorija, a zatim k zadarskim kodeksima, kojima je i odredio prve vlasnice, pobožne opatice Čiku i Većenegu. Za Čikin je časoslov utvrdio da je bio napisan prije nego što je Čika stupila u samostan (dakle oko 1060). Po tome je to najstarija u nas napisana i sačuvana knjiga. Čikin časoslov ujedno je i najstarija sačuvana knjiga takve vrste u katoličkom svijetu. Osobni molitvenik u kasnijim je stoljećima postao dio osobnoga prestiža. S knjigom se slikaju ugledni kraljevi i kraljice, knezovi i kneginje. Pred knjigom, na klecalu slikaju i Bogorodicu u času kad joj anđeo Gabrijel naviješta da će postati Bogomajkom. Knjiga je predmet na kojem se, nakon što se zagledamo u lice osobe, zaustavlja naš pogled kao na središte zanimanja i za osobu, za njezinu odjeću i za njezin društveni status. Knjiga u krasnim rukama!

Čikin časoslov napisan je u benediktinskom skriptoriju Svetoga Krševana krasnom beneventanom, s mnogo inicijala, u bojama i s ukrasom od zlata. O zadarskom podrijetlu knjige govore dijelovi sadržaja obaju časoslova, posebice godovi smrti ubilježeni u kalendar koji je doduše nastao ranije, u 9. stoljeću, a postankom je vezan uz šire područje sjeverne Hrvatske i Hrvatskoga primorja. Za Zadar su oba kodeksa vezana oblicima osebujna beneventanskog pisanja nota u napjevima, kao i samim tekstovima pojedinih himana. Većenegin je časoslov, dakako, mlađi, a on pokazuje kako se brzo i ustrajno Bogorodičin kult širio i utvrđivao na našem prostoru. Časoslovi opatica Čike i Većenege pokazuju svojim tekstovima kako je Zadar u 11. stoljeću bio na bogatu raskrižju crkvenih utjecaja s Istoka i sa Zapada te da se u njemu nisu samo prepisivali kodeksi nego su i sastavljane molitve i oficiji.

Svestrano proučavanje

Marijan Grgić, teolog, kuturolog, muzikolog i povjesničar umjetnosti bio je kao župnik zauzet za pjevanje u Svetoj Stošiji jednako kao i za proučavanje i prezentiranje zadarske kulturne baštine, poznatoga zlata i srebra, ali i knjiga, glazbe i slikarstva. Organizirao je izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu (1972), a bio je i voditelj i ravnatelj znamenite Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru. Otvorio je svojom knjigom vrata svestranom proučavanju književnosti, umjetnosti, glazbe, obrta. U svemu je prednjačio, kao da je znao koliko mu je život kratak. Pripadao je znamenitom krugu ambicioznih zadarskih teologa, koji su se oko njega okupljali te su pokrenuli brojnu izdavačku, predavačku i kulturnu djelatnost. Kad su došli u sukob s mjesnim biskupom, napustili su Zadar tražeći u drugim sredinama mogućnosti rada. Jedini je on ostao u Zadru, sam sa svojim problemima, sa svojim radom, planovima i željama da se Zadar prepozna kao bogato duhovno središte hrvatske rane kulture.

Njegova je knjiga dugo čekala na objavljivanje. Kao da se sve bilo urotilo da ostane samo znameniti i hvaljeni rukopis, samo kao obranjena disertacija. Nastojanjem njegova prijatelja, Josipa Kolanovića, jednako kao i zajedničkim snagama nakladnika — Hrvatskoga državnog arhiva, Kršćanske sadašnjosti i Matice hrvatske, Ogranka u Zadru, tiskan je ne samo tekst znamenite Grgićeve disertacije nego i kritički tekst Čikina i Većeneginina časloslova (Dva rukopisna časoslova samostana redovnica Svete Marije u Zadru) i još k tome faksimilirano izdanje (preslik) Čikina časoslova iz Oksfordske knjižnice (Liber horarum Cichae abbatissae, MS Can Lit. 277).

U prekrasnu pretisku sačuvane su boje crnila i zlata koje i danas zrače svježinom. Uz faksimil izašla je i posebna knjižica s prijepisom latinskoga teksta za one koji budu htjeli čitati prekrasni časoslov opatice Čike. Ne jedna knjiga, nego četiri! Kao spomen i zahvala za trud nezaboravnoga Marijana Grgića, znanstvenika, umjetnika i dobra prijatelja brojnih ljudi koji su se s njime družili i kojima je ukazivao na put u njihovu znanstvenome poslu.

Josip Bratulić