Nepodnošljiva lakoća sentimentalnosti

Nepodnošljiva lakoća sentimentalnosti

Eta Rehak, Potrošeni životi, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2002.

Ljubav, neiscrpna inspiracija kako umjetnika tako i običnih smrtnika u njihovim svakodnevnim razgovorima, tema je i devet novela Ete Rehak, okupljenih u knjizi Potrošeni životi.

Tom kompleksnom fenomenu E. Rehak prilazi na površan i plitak način. Ne upušta se u duboku i sofisticiranu analizu što ljudi zapravo žele i što nude kad govore o ljubavi, nego tek želi ljubav po svaku cijenu idealizirati i glorificirati. Usredotočuje se na ljubav kao bit života, ali kako obilno posuđuje fraze i sheme iz jeftinih ljubića, postiže upravo suprotan učinak. Prikazani životi doimaju se karikaturalno, kao reducirani na niz banalnih ljubavnih epizodica, bez ikakva drugog sadržaja ili vrijednosti.

Blijeda karakterizacija

E. Rehak zaboravlja da odnosi među ljudima nužno proizlaze iz njihovih karaktera. Junaci njezinih novela karakterno su vrlo blijedo ili nikako profilirani, pa i odnosi među njima djeluju nakalemljeno i neuvjerljivo. Te temeljne propuste pokušava zamaskirati velikim riječima, odnosno patetičnim frazama, što cijelu stvar čini još gorom. Protagonistice novela međusobno se razlikuju tek imenima, sve su podjednako (ne)određene općim osobinama tipa blage, dobre, požrtvovne, nesebične i iskrene žene. Protagonisti su utoliko raznolikiji što ih se može svrstati u dva tipa, tj. uz idealizirani tip princa javlja se i tip gada. Takvo poimanje likova onemogućuje razvoj njihovih osobnosti i individualnosti. Likovi nemaju konteksta jer je zanemaren njihov intelektualni i društveni život, i uopće svaki oblik njihove egzistencije osim u ljubavnim vezama, pa djeluju nepotpuno i beživotno.

Učestala primjena varijacije tehnike »struje svijesti u većini je slučajeva u službi izljeva samosažaljenja likova te tako njezin potencijal psihološkoga seciranja ostaje neiskorišten. Brojni su primjeri gdje junaci ispovjednim tonom, u obliku unutrašnjih monologa, dnevnika, sažetaka i rekapitulacija progovaraju o sebi, ali umjesto da nam pruže intiman uvid u svoj unutrašnji život i da njihovi osjećaji ekspresivno sažeti provale u svom intenzitetu, oni ih melodramatično razvlače i opterećuju patetičnom retorikom. Iznesena općenita zapažanja nisu, dakako, u jednakoj mjeri relevantna za svih devet novela, pa je možda najbolje raspon kvalitete pokazati ekstremima.

Idealizacija prekinutog

Najuspjelija je novela Ingeborgino vrijeme, koja i otvara zbirku. Bavi se tinejdžerskim nemirima i zanosima, prvim proplamsajima ljubavi i prijateljstva te pretjeranošću i grozničavošću tih prvih probuđenih osjećaja. U središtu pozornosti je prijateljska ljubav, dok su muško-ženski odnosi potisnuti u drugi plan. Ljepota mladosti (zapravo onoga tananoga vremena između djetinjstva i mladosti) zgodno je kontrastirana ratnom pozadinom, tj. Drugim svjetskim ratom i progonima Židova. Kratko prijateljevanje sa židovskom djevojčicom Ingeborg junakinju Anamariju napaja ljubavlju i oduševljenjem za čitav život. Njihova nasilno prekinuta prijateljska ljubav nije se stigla do kraja razviti (i odumrijeti) pa je prošla kroz proces idealizacije i ustoličena je kao vrhunska, iznimna i apsolutna vrijednost. Pa ipak ne stječemo dojam da je iluzorna, da joj se daje više vrijednosti no što zaslužuje, jer je akcent na senzibilnosti za ljepotu krhka osjećaja i na čudesnoj sposobnosti, koju ljudi ponekad pokazuju, da od krnjih i uništenih stvari naprave nešto lijepo. Na zanimljiv je način provedena i relativizacija pojma vremena. Iako vrijeme provedeno s Ingeborg obuhvaća tek kratko razdoblje od svega nekoliko godina, Ingeborg svojim značenjem i utjecajem osvaja za sebe vrijeme cijeloga Anamarijina života.

Slabosti najjače izbijaju u noveli Život sa Strancem. Priča se razvija na način malograđanskoga trača (doduše, ne znam kakav bi to bio velegradski trač, čini mi se da svaki trač u svojoj biti ima nešto skučeno i malograđansko). Nažalost, model trača (primijenjen u nekoliko novela) nije uporabljen u svrhu parodije, nego u dobroj vjeri da je to najbolji način da se prikaže osoba. Dakle, čitatelja se informira s kim je sve protagonistica u životu bila, to je popraćeno valorizacijom njezinih izbora, iz čega (logično) slijedi i valorizacija uspješnosti tj. smislenosti njezinog života. Jedina je razlika što umjesto za trač uobičajene kategoričke osude ovdje imamo neku vrst neargumentirane apologije veze s oženjenim muškarcem.

Tek deklaracije osjećaja

Umjesto da pažljivom gradnjom teksta i situacije, suptilnom analizom i oštrim zapažanjima portretira likove i probleme, autorica nam nudi tek deklaracije njihovih osjećaja, ostavlja nejasnim što ih to prisiljava da žive u laži, i istrčava svojim eksplicitnim prosudbama, u naivnu uvjerenju da se čitatelj mora složiti s autoritetom autora. (Citat: ...»Aurelija je proživjela jedan život pun očekivanja, strepnji, nesigurnosti i neizvjesnosti, straha i hrabrosti, ushita i očajanja, ali zato i veličanstvene i uzvišene sreće.«)

Ostatak zbirke, nažalost, ima više zajedničkog sa Životom sa Strancem nego s Ingeborginim vremenom. Novele se lako čitaju i očito su s lakoćom pisane. Njihova lakoća ne proizlazi iz toga što sve stoji na svom mjestu, nego iz toga što se izbjegavalo udubljivanje u probleme i što se nije obraćalo mnogo pozornosti na izbor motiva i njihovu kompoziciju. Tu lakoću čini nepodnošljivom sveprisutna sentimentalnost, odnosno izmišljeni, neautentični osjećaji, koji se prema pravima odnose otprilike kao kič prema umjetnosti — kao lažan nadomjestak.

Svjetlana Sumpor