Na granici groteske

CD soundtrack: Flash Gordon, Queen, Emi Records

Ne skrivajući artificijelnost, film Flash Gordon redatelja Mikea Hodgesa i producenta Dina de Laurentiisa namjerno je pretočen u krivotvorinu istoimenoga stripa. Filmaši se također nisu trudili sakriti metanarativne postupke kojima se gledatelju »nastoji pomoći da se snađe u postupcima filmskoga pripovijedanja«. Ti postupci, kako objašnjava Hrvoje Turković, »dijelom odvlače pažnju od prizora i prizornog toka i privlače ih na sebe« (H. Turković, Filmska enciklopedija, sv. II, str. 210), ali im je u klasičnoj filmskoj naraciji nametnuta norma neprimjetnosti »po kojoj su sve tehnike predočavanja fabule trebale biti neprimjetne, tj. takve da ne privlače pažnju već je maksimalno usredotočuju na predočeni tok zbivanja« (ibid., str. 212).

Uz montažu, nenarativne inserte, stilizacijske postupke, stilske figure, naratorove iskaze itd., metanarativnim filmskim aspektima pripada i filmska glazba. Prema tome bi, ako se slijede prethodne natuknice, a i obično iskustvo gledanja filmova, glazba trebala nastojati što manje privlačiti pozornost i biti što povezanija s filmskom pričom, kao što je slučaj u filmovima poput Spidermana, Batmana i Supermana, gdje se stripovskim junacima nastojalo udahnuti život, premda njihovo postojanje, kao i Flashevo, izvire isključivo iz mašte.

Banalan glazbeni jezik

U Flashu Gordonu to nije slučaj. Glazba, koju je početkom osamdesetih napisala grupa Queen, jednako kao i drugi metanarativni elementi (npr. grozno artificijelna scenografija) svim silama privlači na sebe pozornost. Tu su težnju glazbe autori filma uspjeli djelomice sakriti montažom, slažući, npr., špicu prema Flashovoj temi (vjerojatno je ta tema jedino čega se gledatelj danas sjeća kada se govori o filmu Flash Gordon). No, u mnogim scenama, napose u prvom dijelu filma, glazbena sintetičnost (paralelna s artificijelnošću filma), ali i banalan glazbeni jezik (npr. pokušaj da se strašni Ming opiše temom koja se zasniva na linijskim tritonusima bez ikakve harmonijske podloge ili melodijskog smisla) djeluju naivno i nametljivo. Gotovo bi se moglo reći da glazba smeta narativnom tijeku kada ne bismo znali da je film namjerno išao u smjeru doslovna prenošenja stripa na filmsko platno koje ga je dovelo blizu granice s karikaturom i groteskom (najslabija je točka sam Flash Gordon, kojega grozno neuvjerljivo glumi Sam J. Jones, dok istodobno Max von Sydow, Ornella Muti, Timothy Dalton, pa i manje poznati Peter Wayngarde u ulozi Klytusa, podižu kvalitetu).

S druge strane, glazba filma Flash Gordon savršeno funkcionira u obliku soundtracka, koji je vjerojatno i bio konačna svrha filmskog izleta grupe Queen. Glazbeni brojevi složeni jedan do drugoga redom kojim se pojavljuju u filmu te obogaćeni filmskim dijalozima i zvučnim efektima odjednom postaju odličnim albumom kojega je draže slušati nego gledati. CD doista funkcionira jedino kao album s prepoznatljivim odrednicama grupe Queen (ako volite kvinovce, morate ga imati), ali ne kao soundtrack. To što su glazbeni brojevi složeni filmskim redom ne znači ništa — brojevi se slušaju kao samostalni, kao tipični izdanci kvinovaca, a to što su poslužili i filmu Flash Gordon, gotovo je sporedna stvar. Na kraju ponavljamo: CD Flash Gordon zapravo i nije soundtrack, nego hibrid, eksperiment Queena i Dina de Laurentiisa, koji se može usporediti s djetetom na klackalici — u jednom kontekstu penje se visoko, a u drugom pada vrlo nisko.

Irena Paulus

Nositeljica ugođaja

CD soundtrack: U ime pravde (The Yards), sklad. Howard Shore, Sony Music Soundrax

Film U ime pravde izazvao je različite reakcije filmskih kritičara (Roger Ebert zanimljivost nalazi upravo u dvosmislenosti i tužnoj nježnosti sadržaja, dok James Berardinelli smatra da, unatoč mješavini kriminalističke priče, drame i melodrame, film ne donosi ništa novo i, dapače, obiluje nedostacima u scenariju), a njegov je soundtrack izazvao gotovo jednako ambivalentan prijem slušalačke publike. Evo zašto.

Glazbu je skladao Howard Shore, koji, pozorno slijedeći upute redatelja Jamesa Graya, nije nastojao ponavljati sadržaj pojedinih scena, nego pridonijeti općem ugođaju filma. U tom je smislu Gray već pripremio teren kada je zahtijevao da se na filmskom setu pušta glazba Puccinija, Ravela i Holsta kako bi se od glumaca dobio odgovarajući emocionalni odaziv. No, time je stilski ograničio skladatelja, koji se unutar unaprijed zadanih (i glazbenih i filmskih) premisa ipak odlično snašao, izvlačeći iz ugođaja Holstovih Planeta elemente najsličnije vlastitom stilu. Naime, soundtrack započinje odlomkom iz stavka Saturn, Bringer of the Old Age iz Holstova djela Planeti (broj Blackout), koji se ponavlja i u pretposljednjem broju Family. Iz uvodnoga broja Blackout Shore je s lakoćom skliznuo u sljedeći broj, Queensborough Hall, koristeći se i dalje nekim elementima iz uvodnoga (Holstova) broja, ali uklapajući ih u vlastite stilske odrednice. Jedinstvo je, unatoč raznolikosti podstilova (redatelja, filmskog skladatelja i klasičnih skladatelja), a zahvaljujući skladateljevoj domišljatosti, postignuto kao nešto posve prirodno.

Izmjena orkestralnih boja

Pri oblikovanju filmskog ugođaja Shore se koristio nizom standardnih i manje standardnih postupaka. S jedne je strane dao prednost harmonijskom kretanju, a s druge je strane dopuštao melodiji da se razvije i izbije u prvi plan. No pri tome je melodije (a tema nema mnogo — samo su tri teme, od kojih se jedna ističe kao glavna) tretirao poput harmonija — ugođajno, neopazice mijenjajući njihove oblike i orkestralne boje (na primjer, na jednoj bi temi iskušao boju klarineta, engleskog roga i oboe, čime bi postigao suptilno nijansiranje namijenjeno isključivo najpozornijim slušateljima). Tako je nastao neuobičajen konačni razultat: teme se doživljavaju kao harmonije.

Također, njegovo orkestralno-harmonijsko tkivo, koliko god se pri prvom slušanju činilo prozračnim (zbog dinamike i gudača u pozadini), zapravo je gusto i neprobojno. U njemu se, osim dominantnih konsonantnih harmonija, pozornim slušanjem uočavaju i povremeni iskoraci u prošireni tonalitet, igra flageoletima koji podsvjesno paraju toplinu harmonijskih progresija, primjena natruha melodijskoga materijala koji se nikada ne pretvara u melodiju, nego postaje nagovještaj kretanja u disonantnu smjeru itd.

Jedan je slušatelj soundtracka The Yards priznao da CD sluša samo kada uči, jer soundtrack »nije nešto posebno, ali je dobar kao glazbena podloga«. Doduše, Shoreova je glazba doista namijenjena takvu slušanju (u filmu je ona, kao što smo ranije napomenuli, isključivo nositeljica ugođaja), ali bi bez veće pozornosti pri slušanju bilo teško i nemoguće uočiti posebnosti koje su skladatelja Shorea činile iznimnim filmskim skladateljem i prije nego ga je partitura Gospodar prstenova lansirala u zvjezdanu orbitu.

Irena Paulus