Malo novca — mnogo smijeha

Malo novca — mnogo smijeha

Niko Barun, Pipo, Bookglobe, Zagreb, 2003.

Hrvatski strip već dugo pokazuje sve znakove predsmrtne agonije. Naši autori, ako nešto i stvaraju, obično to rade za inozemne tvrtke koje posluju na razvijenim tržištima. Oni drugi koji tvrdoglavo pokušavaju opstati na domaćem terenu, suočavaju se s neznanjem, nerazumijevanjem i izdavačkim tumačenjem kako su moderni kompjuterski mediji doveli do prevladavanja nečega po njihovu mišljenju tako banalna kako što je stip. Klinci više ne trepere od uzbuđenja čekajući posebni dan u tjednu koji im donosi nove pustolovine omiljenih junaka, a oni koji su nekad to proživljavali nemaju volje, vremena ni prilike uputiti nove generacije u čarobni svijet stripa, odnosno ako njihove privatne kolekcije nisu preživjele velika godišnja čišćenja te odvoz krupnog i inog otpada nemaju ni osnovna sredstva za takav pedagoški pothvat.

Nedostatak edukacije i tržišta doveo je do neslavna propadanja ili marginalizirane egzistencije povremenih entuzijastičkih pokušaja pokretanja stripovske periodike, a čak ni dnevni tisak, nekad utvrda kratke stripovske forme, više nije voljan odvajati ni tako malo svoga dragocjenog prostora za granu umjetnosti koja izvan hrvatskih granica donosi dobit autorima, čitateljima i svim ostalim segmentima kreativno-distributivnog lanca.

Ako hrvatski tisak i pokaže sklonost prema objavljivanju stripovskih uradaka, onda to najčešće čini slijedeći poznatu hrvatsku oksimoronsku logiku poštivanja svega stranog bez obzira na istu ili veću kvalitetu domaćih autora pa čak i bez obzira na činjenicu da su isti ti domaći autori vrlo cijenjeni na globalnom tržištu stripa.

Svijet nestašna dječaka

Sličan su stav pokazali i urednici »Večernjeg lista«, koji su tijekom višegodišnje suradnje prvo prepolovili dopuštenu veličinu, a onda bez ikakva obrazloženja ukinuli karikaturalni geg-strip Nike Baruna Pipo.

Takvu bezrazložnu nasilnu smrt svoga djela, kojem su osim sebe posvetili i velik dio života, autori rijetko mogu mirno otrpjeti, pa se Barun primio reanimacije te izabrao, posložio i tvrdo ukoričio velik broj epizoda, a »Večernji list«, čije je stranice Pipo godinama krasio, udostojio se tom izdanju posvetiti čak četiri recenzentske rečenice koje o stripu, dakako, nisu rekle ništa.

Srećom, nisu ni trebale, jer za saživljavanje s tim stripom nije potrebno nikakvo predznanje. Njegovih dvjestotinjak epizoda bljeskovit su uvid u humoristične epizode iz života navodno prosječne obitelji, koju osim dječačića Pipa čine mama, tata, starija sestra i Pipov nerazdvojni drug pas, čije je ime Brzi u dijametralnoj suprotnosti s njegovim karakterom.

Njihov život i interakcija s okolinom nisu samo puka kakrikatura, nego ukazuju na to da ih je autor kreirao na osnovi vlastitog iskustva istodobno pružajući uvid u svijet nestašna dječaka i stvarajući odmak koji omogućuje da se shvati bit vica i njegova poruka, koja često nadilazi jednostavnost radnje. U Pipovu se svijetu ne događa ništa nemoguće. On je humoristični odraz realnosti i kao takav neizbježno potiho kritizira svakodnevne društvene pojavnosti.

Crtež je jednostavan, scenografija stilizirana, a izražajna mimika i dinamično prikazane kretnje jasno pokazuju emocionalno stanje likova i čine temelj radnje, dok dijalog u oblačićima služi samo za pojašnjavanje situacije i prenošenje satirične pouke. Pipo stilski naginje jednosličnoj karikaturi, što je često u kratkoj formi, ali ne zanemaruje ni bitne elemente klasičnog stripa, a to se najbolje može vidjeti baš kada su epizode ovako prikupljene na jednom mjestu i bez obzira na njihovu osnovnu namjenu pojedinačnog objavljivanja u dnevnom tisku tvore čvrstu cjelinu koja mnogo govori o kvalitetnom promišljanju epizodnosti.

Produkcijske nedaće

U biti, jedini nedostatak ovoga djela niska je produkcijska razina izvedbe. Strip uokviruje njegov najskuplji dio — ilustrirane, tvrde i sjajne korice u boji, a sa stranicama ih povezuje ljepilo koje već nakon nekoliko listanja omogućuje osamostaljivanje korica. Unutrašnji uvez teško da je mogao biti jeftiniji, dok je papir formata A4 taman toliko debeo da se pri čitanju ne vidi sadržaj poleđine. Sam je tisak crno-bijeli, a fino nijansiranje jasno pokazuje da su izvorne table crtane u boji te da je nedostatak novca autora i izdavača prisilio na rješenje koje i nije radikalno negativno, jer stripu daje štih c/b fotografije razvijene na kolor-papiru.

Ipak, sve te nedaće nisu spriječile objavljivanje djela, a njegov izlazak na gotovo nepostojeće domaće tržište stripa dokaz je da, zahvaljujući zaljubljenicima u taj oblik umjetnosti, još ima barem malo nade za opstanak hrvatskoga stripa u Hrvatskoj.

Robert Taubek