Likovi u prvom planu

Likovi u prvom planu

Christian Oster, Moja kućna pomoćnica, prev. Ursula Burger, Fraktura, Zagreb, 2003.

Glavnina novije književne i filmske produkcije klasificirane pod strano na domaćim se prostorima može najvećim dijelom pripisati Englezima te nekim njihovim bližim ili daljim anglosaksonskim rođacima. Iako se, doduše, ipak pomalo udaljavamo od Sjedinjenih Država, sve se više približavajući EU-prostorima jer su, umjesto američkih, na literarne top-liste zasjeli uglavnom britanski spisatelji i spisateljice. Ali gdje je tu ona poznata francuska škola? U domaćim knjižarama povremeno bi se znao naći kakav nepretenciozan francuski naslov koji bi, međutim, neka jača medijska kampanja najčešće zaobišla, a čitateljstvo nonšalantno odignoriralo. Naravno, osim kada se radilo o Michelu Houellebecqu. Čini se da su spomenuti nedostatak suvremene proze u hrvatskim izlozima zapazili i sami Francuzi pa je domaće predstavljanje jednog od novijih francuskih literarnih imena — Christiana Ostera, potpomoglo i Francusko veleposlanstvo.

Vruće korice

Iz izazovne naslovnice, u kombinaciji s asocijativnim naslovom — Moja kućna pomoćnica, lako bi se dalo zaključiti da je u Osterovu slučaju riječ o još jednom izdanku, u posljednje vrijeme neobično popularna trenda, seksualno provokativne literature. No, da odmah na početku bude jasno — Moja kućna pomoćnica definitivno ne pripada među takve knjige. Možda bi se iz nje moglo napraviti provokativan film (što ćemo možda i moći provjeriti ako do domaćih prostora ikada stigne filmska verzija snimljena prošle godine u režiji Claudea Berrija), no ova literarna verzija s »mekim« asocijacijama i gotovo hladnjikavim opisima povremenih seksualnih radnji teško da može ikoga znatnije napaliti.

U Ostera je, dakle, na prvome mjestu ostala književnost. Pa i tu, za razliku od većine recentnih autora, Oster umjesto radnje u prvi plan stavlja likove i njihove psihološke sukobe. Doduše, čak je malo i štedio na likovima pa se u važnijim ulogama pojavljuju tek tri lika: glavni junak(?) Jacques, njegova mlađahna kućna pomoćnica Laura i Jacquesov prijatelj s Rivijere, Ralph.

Iako se teško može reći da se u romanu mnogo toga zbiva, početna je situacija prilično zamršena pa se i sama radnja ne može baš sažeti u nekoliko riječi. Našega pripovjedača, pedesetogodišnjeg Jacquesa, nedavno je ostavila dugogodišnja ljubavnica Constance. Osim te sitnice njegov je život na prvi pogled prilično sređen — ima posao s pola radnoga vremena koji mu nije osobit intelektualan izazov, ali mu omogućuje sasvim udoban život; solidnu listu znanaca među kojima, ipak, nema baš nekog bliskog prijatelja; vlastiti stan, doduše u posljednje vrijeme malo zapušten... Upravo taj posljednji problem, koji je velikim dijelom posljedica njegove depresije i apatije nakon prekida veze, u njegov život dovodi Lauru. Unatoč njezinim ne baš impresivnim higijenskim sposobnostima Jacques je ipak angažira kao svoju kućnu pomoćnicu, a ona se zatim u kratku roku useljava k njemu u stan (izbacio ju je dečko), započinje s njim vezu (uglavnom zbog obostrana osjećaja osamljenosti) te, naposljetku, zajedno bježe njegovu prijatelju na more, kad Jacquesa posjeti bivša sa željom da mu se vrati.

Junaci bez inicijative

Zanimljivo je spomenuti kako se na kraju knjige nalazi kratka riječ prevoditeljice u kojoj se osim uobičajenih napomena glede samog prijevoda Ursula Burger ukratko osvrće i na dosadašnji Osterov literarni opus, s obzirom da je ovo ipak njegov hrvatski književni debi. Tako s potpunom sigurnošću možemo ustvrditi da su junaci Moje kućne pomoćnice tipični Osterovi junaci — bez previše inicijative, gotovo bez nekih pretjeranih emocija (barem onih pozitivnih) i, najviše od svega, konstantno s osjećajem nelagode. Tako se Jacques često dotiče načina na koji Laura sprema, smeta ga što ne rabi usisavač, čak započinje duboko razmišljanje o prašini, ali zapravo ne čini ništa da promijeni situaciju i zamoli je da upotrijebi taj usisavač.

S druge strane, bez previše razmišljanja prima Lauru u stan, dok ga ona zapravo uopće nije izravno pitala da se useli. Isto tako, bez posebna oduševljenja on prihvaća njezinu seksualnu ponudu i onda tek razmišlja o tome koliko bi česti trebali biti ti njihovi seksualni odnosi i koliko to mijenja njezin status kućne pomoćnice. Daleko od toga da tu frcaju neke erotske iskrice — eventualno su prisutne tek naznake malo dubljih osjećaja. Rijetke živahnije prekide čine tek Jacquesovi povremeni i kratki razgovori (najčešće telefonski) sa znancima (npr. Claire), koji su jednako tako u lošim psihičkim stanjima te dramatična pojava fatalne Constance. U biti, radnja se malo pokreće tek odlaskom para u Ronce, kada neke stvari napokon izlaze na čistac i pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost likova postaje nešto jasniji. Pa i taj odlazak — Jacques se baš nije trudio opravdati svoj izostanak na poslu, a ni Laura nije odveć žalosna zbog smrti bolesne majke.

Književno provokativna literatura

Taj nedostatak normalnog razmišljanja o svakodnevnim problemima, kao i nedostatak snažnijih emocija ili, pak, inicijative od strane Osterovih junaka u velikoj većini romana te stalno prisutan osjećaj nelagode čitatelja povremeno mogu iznimno iritirati. No, pravim ljubiteljima lijepe književnosti, prikrivena humora, složene psihologizacije, snažnije simbolike i podteksta te suptilne provokacije na tragu, recimo, Lolite — čitanje Osterove Moje kućne pomoćnice nedvojbeno će pružiti pravo zadovoljstvo.

U slučaju da ste se, međutim, zaželjeli nešto ležernije literature za ljetnu razonodu recimo da bi ovaj roman, kada bi postojale one zvjezdice (kao za filmove) humor-erotika-akcija-osjećaji, gadno podbacio na prva tri područja.

Jelena Gluhak