Laku noć, Vijetname

Laku noć, Vijetname

Ovo je, možda, bila prava prilika da se unošenjem velike ljubavne priče u jedno od zanemarenih čvorišta suvremene svjetske povijesti obasjaju načini na koje se ona i danas stvara

Australski redatelj Phillip Noyce nakon dugih je godina snimanja američkih političkih trilera upitna predznaka (dva filma o Jacku Ryanu i Sveca) stekao dovoljno snažan pedigre da napravi ne jedno, nego čak dva djela koja idu u vrh politički angažirane kinematografije današnjice. Sudim da ćemo njegov Rabbit Proof Fence, prvu razglašeniju studiju aparthejda nad australskim domorocima, moći vidjeti samo na kućnome videu; sudjelovanje velikih zvijezda i oskarovska nominacija Michaela Cainea omogućili su nam, pak, da Mirnoga Amerikanca vidimo na velikome ekranu, pa makar i u zakutku ljetne sezone.

Film je zasnovan na romanu Grahama Greenea i bavi se zakulisnim djelatnostima CIA-e u Vijetnamu pedesetih godina, koje su prethodile ratu i uvelike ga raspirile. Kao i većina američkih filmova o Vijetnamskome ratu, Mirni Amerikanac promatra sudbinu bivše francuske kolonije uglavnom kroz zapadnjačku prizmu: nominalna radnja okreće se oko britanskog izvjestitelja Fowlera (Caine) i zagonetna naslovnog lika Pylea (Fraser), a uobličena je u ljubavni trokut oko Fowlerove ljubavnice Phuong (novopridošla Do Thi Hai Yen).

Sredstvo razmjene — žena

Britanac je prekaljen i pomalo ciničan, a Caine ga glumi kao očajnika kojemu je veza s Phuong posljednja slamka za osobno iskupljenje, premda je dovoljno velik glumac da ostavlja mogućnost iščitavanja lika kao daleko veće bitange. Amerikanac je idealist u borbi protiv širenja svjetskoga komunizma, a Frazer mu daje dovoljno iznijansiranosti da ga je moguće doživjeti kao naivčinu koja popločava put do pakla. Vijetnamka Phuong je, pak, čisto sredstvo razmjene između njih dvojice: iako joj Hai Yen daje dojmljivu pojavnost, u scenariju ona figurira isključivo kao objekt. A to se može iščitati metaforički, ali ne ispričava Noycea i njegove scenariste u potpunosti od opipljive mizoginije.

Greene je, inače, dugo nakon Palog idola i Trećeg čovjeka Carola Reeda, opet dospio u središte filmske pozornosti: uz ovaj film, reetablirao ga je i veoma dobar Kraj ljubavne veze Neila Jordana prije nekoliko godina. Oba nova filma snažno ocrtavaju razinu uvida u kompleksnost sociopolitičkih odnosa što ga je Greene uspijevao unijeti u svoje čvrste, složene ljudske priče. Američke rabote po Vijetnamu u ono doba većini promatrača uopće nisu bile bjelodane, a Greene ne samo što ih je razobličio nego ih je odbio oslikati crno-bijelo. Danas, kad tvorci američke globalne politike više ne traže ni djelić onakva legitimiteta kakav je Pyleu bio nužan, kronično nedostaje kroničara takva stanja, bilo u književnosti, bilo na filmu.

Ideološka opravdanja

Pritom je Pyle tek zericu pozitivniji lik od čuvenoga Harryja Limea. On za svoja djela ima ideološko i ne posve cinično opravdanje, premda su mnogostruko razornija; predstaviti eksponenta američke politike na takav način, čak i s distance od pola stoljeća, iznimno je hrabro s Noyceove strane. Tim više smeta što redateljev vizualni rukopis i dokumentaristička sigurnost ne mogu prinijeti svijeću Reedovima: dok su bizantinske zavrzlame Trećega čovjeka navijek motrila ekspresivna lica ratom poharanih Bečana, recimo, u Mirnome Amerikancu motrišta Vijetnamaca bitna su koliko i Phuongine emocije — tek nominalno. Ovo je, možda, bila prava prilika da se unošenjem velike ljubavne priče u jedno od zanemarenih čvorišta suvremene svjetske povijesti obasjaju načini na koje se ona i danas stvara. Uvjeren sam da ima onih koji vjeruju da film to i postiže; meni se, ipak, čini da je zastao na nekoliko koraka od toga časna cilja. Ipak, u ovo doba, i to je rijetko postignuće.

Vladimir C. Sever