Kužni pil zreo za muzej

Kužni pil zreo za muzej

Smještanje izvornika u muzej i izrada novoga spomenika na njegovu mjestu danas je gotovo standardna metoda zaštite u konzervatorskoj struci. U javnosti je bilo prigovora da će se takvom metodom izgubiti autentični značaj spomenika na glavnom gradskom trgu. No, pitanje je jesmo li spremni žrtvovati vrijedan spomenik u ime toga da on bude znamen još samo jednoj generaciji stanovništva, jer već iduću, na otvorenom prostoru, spomenik neće izdržati

Posljednjih su se mjeseci intenzivirali radovi na obnovi požeškoga pila Svetoga Trojstva, izvanredna kamenog spomenika podignuta na središnjem trgu 1749. godine u spomen na zavjet protiv kuge (iz toga: kužni pil, tj. stup kuge). Spomenik se ističe kao vrijedan primjer baroknoga kiparstva u Hrvatskoj. Tradicija podizanja takvih pilova česta je u Europi u ono doba, a osobito ih je mnogo u Austriji i Mađarskoj, što ih čini svojevrsnim obilježjem srednjoeuropskog kulturnog kruga. Požeški pil važan je ne samo kao kiparsko djelo nego i kao simbol identiteta grada. Nažalost, odnos prema pilu posljednjih pedeset godina bio je vrlo loš, a njegova kamena struktura dodatno je ugrožena nakon 250 godina izloženosti atmosferskim prilikama. Pil je izrađen od vrlo lošeg kamena pješčenjaka, koji je danas toliko vlažan i porozan da se osipava na dodir ruke.

Loše stanje kamena

Obnovu pila već neko vrijeme vodi Hrvatski restauratorski zavod, koji je sredinom veljače u Požegi održao javnu prezentaciju o tijeku obnove. Godine 2001. HRZ je angažirao talijansku tvrtku Ser. co. tec, koja je radila na najvažnijim povijesnim građevinama u Europi kao što su Aja Sofija ili Crkva sv. Marka u Veneciji, a trenutačno obnavlja i šibensku katedralu. Stručnjaci Ser. co. tec-a su, koristeći se najsuvremenijim metodama za dijagnozu stanja kamena, kao što su ultrazvučna i termografska mjerenja, ocijenili su da je kamen pila, oštećen od kapilarne vlage te ugrožen pukotinama i naslagama mahovina, potpuno propao. Prigodom jedne obnove neki dijelovi armirani su žičanom mrežom, koja je korodirala i stvorila dodatna oštećenja. Nekadašnje metode konzervacije kamena, kao što su cementne zakrpe na pilu, postale su potpuno neprihvatljive jer se teško uklanjaju i dodatno oštećuju izvornu strukturu. Zaključak svih ispitivanja bio je da je kamen moguće tek sanirati, ali ne i spriječiti njegovo dalje propadanje. Stoga se, kao jedino rješenje, nametnula pohrana originalnoga kamenog spomenika u zatvoreni prostor.

Replika — jedino rješenje

Smještanje izvornika u muzej i izrada novoga spomenika na njegovu mjestu danas je gotovo standardna metoda zaštite u konzervatorskoj struci. U javnosti je bilo prigovora da će se takvom metodom izgubiti autentični značaj spomenika na glavnom gradskom trgu. No, pitanje je jesmo li spremni žrtvovati vrijedan spomenik u ime toga da on bude znamen još samo jednoj generaciji stanovništva. Jer već iduću, na otvorenom prostoru, spomenik neće izdržati.

Metodom izrade replike u Europi su spašena brojna umjetnička djela. U Firenci je s glavnoga trga uklonjen glasoviti Michelangelov David, koji je nakon konzervacije pohranjen u muzej, a na njegovu je mjestu postavljen istovjetni novoisklesani kip. Na rimskom trgu Campidoglio danas više ne gledamo originalni antički kip Marka Aurelija, koji je Michelangelo dao postaviti u sklopu svoje genijalno osmišljene urbanističke koncepcije trga. Tu se sada nalazi brončana kopija, dok je originalu život produljen time što je sklonjen na sigurno. Kada je riječ o iznimno vrijednim kiparskim djelima, a to požeški kužni pil svakako jest u hrvatskim mjerilima, bitno je o njihovim vrijednostima osvijestiti i stručnu javnost, a osobito lokalno stanovništvo. Nije, naime, dopušteno trgovati egzistencijom baštine od nacionalnog značenja. Ona se štiti pod svaku cijenu.

Obezglavljeni kipovi

Prilikom konzervatorskih istraživanja pronađeno je mnogo zanimljivosti o povijesti kužnoga pila. Pil je, primjerice, mnogo puta bio različito obojen. Naime, nađeno je više od deset slojeva boje. Doduše, na nekim je mjestima kamen toliko oštećen da prvobitnu, izvornu boju, nije moguće otkriti. U stručnoj javnosti mogle su se čuti inicijative za vraćanjem zlatne boje, no, ona je svakako proizvod 19. stoljeća pa nije realno očekivati da bi punu valorizaciju pil doživio prezentacijom nekoga manje važnog povijesnog sloja. Osim toga, kamen je do te mjere oštećen da više ne prima nikakve slojeve boje.

U obnovi pila posebna pozornost posvećuje se kamenim kipovima koji predstavljaju svece zaštitnike od kuge: sv. Rok, sv. Sebastijan, sv. Ivan Nepomuk i sv. Karlo Boromejski. Sve četiri slikovite barokne figure, kao i Krist na vrhu stupa, danas više nemaju glavu. Naime, kipovi su demolirani 1950, kada su dva deklarirana komunista jednog jutra odlučili svezati laso kipovima oko vrata i snažno ih potegnuli. Na suđenju su rekli da nisu znali da je riječ o spomeniku. Takav odnos prema baštini bio je čest nakon Drugoga svjetskog rata, a nastavio se i do današnjega dana. Glave kipova bit će rekonstruirane na replici spomenika prema starim fotografijama. Da bi obnova bila što vjerodostojnija, svaki korak u tijeku obnove potvrđuje stručno povjerenstvo Ministarstva kulture.

Nebriga Požežana za baštinu

Hrvatski restauratorski zavod pretprošle je godine napravio posebnu zaštitnu skelu u obliku kućice kako bi se pil trenutačno fizički zaštitio. No, dogodilo se da su požeški vandali kroz svjetlarnik na vrhu bacali prazne boce i petarde. Gradsko je poglavarstvo Požege, u općem neznanju, otvorilo skelu za javnost, što je s aspekta sigurnosti nedopustivo — građevinske skele nisu predviđene za šetnju građana. Isto je poglavarstvo potkraj prošle godine organiziralo i koncert od čijeg su prihoda bila namijenjena sredstva za obnovu pila. Gdje su ta sredstva završila i zašto o njima ne znaju ništa Konzervatorski odjel Požega i Hrvatski restauratorski zavod, koji rade na obnovi, nije poznato.

Požega, nažalost, ima dugu tradiciju uništavanja kulturnih dobara. Osim rušenja kipova na pilu, sa svih gradskih trgova nakon Drugog svjetskog rata uklonjeni su i drugi kipovi, kojih je u Požegi bilo osobito mnogo.

Osamdesetih je godina dopušteno rušenje stare turske kuće, rijetkoga sačuvanog primjera arhitekture iz turskog razdoblja u Slavoniji. I nakon 1991, kada komunisti više nisu mogli biti krivi, nastavio se niz konzervatorskih propusta na povijesnim zgradama u Požegi. Podsjetimo se da je o boji pročelja Crkve sv. Terezije odlučila tadašnja tajnica gradonačelnika, a ne konzervatori, pa je tako pročelje dobilo žutu, a ne izvornu ružičasto-bijelu boju. Proizvoljna je i najnovija plava boja na pročelju franjevačke crkve.

Uza sve rečeno, gradski oci mogli bi razmisliti i o zatvaranju središnjeg trga za promet. Povijesni trg Svetog Trojstva danas je veliko parkiralište, a ne mjesto zadržavanja građana i posjetitelja. Na njemu se danas ne osjeća duh povijesti, nego ispušni plinovi i prometni kaos. Da je požeška baština zaslužila više, suvišno je i reći.

Petar Puhmajer