Krvave misli

Krvave misli

Marie-France Hirigoyen, Moralno zlostavljanje — Perverzno nasilje u svakodnevici, AGM, Zagreb, 2003.

Moderno društvo kojim vlada kult jačega/sposobnijega neizbježno dovodi do izolacije pojedinca i neosjetljivosti na njegove probleme ponajprije zato što se problemi bilo koje, a pogotovo oni psihološke naravi, smatraju jasnim znakom poraza ili slabosti. Posljednja istraživanja pokazuju da čak dvadeset posto svjetskoga stanovništva boluje od neke vrste psiholoških poremećaja, ali bez obzira na to današnji takozvani kodeks ponašanja pokazivanje slabosti dopušta samo u intimnoj atmosferi, i to samo osobama od apsolutnog povjerenja, odnosno onima koji ne žele (rodbina, prijatelji...) ili ne mogu (stručnjaci, osobe iz druge životne sredine...) iskoristiti te slabosti.

U nekim zemljama razgovor sa stručnjacima postao je oznakom društvenoga statusa, u mnogima ne smatra se opasnim za društvo, ali u većini zemalja, kojoj se Hrvatska svakako pribraja, bilo kakav psihološki poremećaj još se doživljava s golemom dozom praznovjerna straha, čiji negativni učinci ne zahvaćaju samo bolesnika nego i sve u njegovoj blizini.

Odbacivanje koje slijedi samo je ekstremni primjer pojavnosti koja prožima gotovo sve oblike socijalnoga života vođena imperativom pobjede. Strah od biljega gubitništva snažno određuje postupke u svakodnevnoj interakciji i ograničava traženje pomoći od stručnjaka samo na ekstremne slučajeve te prisiljava pogođenu osobu na pokušaje samopomoći. Ta je potreba, kao i svaka druga, stvorila svoje tržište. Njime dominiraju knjige i alternativni, gotovo sektaški načini liječenja. Tržišna je ponuda velika i šarolika, a za kvalitetu većine ponuđenoga nula je ocjena koju teško da mogu dobiti.

Svakodnevne okrutnosti

Knjiga francuske psihologinje Marie-France Hirigoyen Moralno zlostavljanje — Perverzno nasilje u svakodnevici svakako je na mnogo višoj razini od prosječnoga komercijalnog smeća i proizvod je dugotrajna znanstvenog istraživanja svakodnevnih okrutnosti koje se izražavaju u obiteljskom, poslovnom i seksualnom životu. Djelo je napisano u obliku znanstvenoga rada, što mu svakako povećava vjerodostojnost, ali istovremeno i otežava praćenje čitateljima nenaviklima na takav oblik prezentacije.

Problem predstavljaju i referencije na stručnu literaturu, a autorica, u pokušaju da bolest obrazloži što široj publici, često se upušta u detaljna i zamorna objašnjenja nastanka nekoga pojma. Znanstveno opravdana podjela po poglavljima remeti kontinuitet čitanja, dok analitički slijed iznošenja podataka uvelike ograničava stil i dovodi do ponavljanja teza. Objektivni pristup stvara distancu između čitatelja i djela, a nedostatak empatije pri iznošenju svjedočanstva žrtava ili opisa okrutnosti kojima su bile izložene može, izvan kruga stručnjaka, umjesto željena aktivnog iščitavanja izazvati zbunjenost prilikom pokušaja identifikacije s likovima.

Ali bez obzira na slabosti izazvane znanstvenim pristupom, Moralno zlostavljanje ne treba propustiti. Ponajprije zbog teme koju obrađuje i zbog pokušaja približavanja perverznih procesa publici nesvjesnoj raširenosti poremećaja koji se manifestira raznim oblicima emotivnog, intelektualnog ili fizičkog uništenja osoba iz neposredne blizine oboljelog. U knjizi su prokazani mnogi procesi podjarmljivanja i manipulacije žrtvama, objašnjen je međuodnos nasilnika i žrtve tijekom perverznog zlostavljanja kao i reakcije okoline na specifične situacije u takvom odnosu čime je čitatelju omogućeno prepoznavanje.

Spriječi pa liječi

Posljednja poglavlja pomažu pri izboru terapije za žrtve psihičkog zlostavljanja čije se teškoće kreću od glavobolje do posttraumatskog stresnog sindroma i upućuju ih na pravne korake što ih mogu poduzeti kako bi se osobodile zlostavljača, iako gotovo ni u jednoj državi ne postoje konkretni zakoni za sprječavanje ili kažnjavanje nastranog psiho-emotivnog nasilja koje nije povezano sa seksualnom prisilom. Autorica nudi i načine borbe protiv nasilnika, a ukoliko ste u opisanom prepoznali situacije iz svoga života, ukazuje na organizacije i institucije koje vam mogu pomoći.

Taj vrlo koristan dio koji je na neki način i razlog popularizacije ovog znanstvenog istraživanja čitateljima u Lijepoj našoj ne može pomoći jer izdavač ne samo da se nije potrudio pronaći eventualne hrvatske inačice naslova iz bibliografije nego je potpuno zanemario svoju dužnost da pri prijevodu takve literature prevede i ono najbitnije, odnosno da barem u bilješkama navede domaće organizacije koje pružaju usluge nužne za zaštitu žrtve. Ili, ukratko, ako se čitanjem ove knjige suočite s vlastitim problemom, bit ćete točno upućeni o tome kako se on može riješiti — u Francuskoj.

Robert Taubek