KRIŽALJKA

KRIŽALJKA

Mirko Kovačević, Zagasite sretnosti: izabrane i nove pjesme, Naklada Ljevak, INA-Industrija nafte d. d., Biblioteka INA, Zagreb, 2002.

Nova zbirka pjesama Mirka Kovačevića tek se manjim dijelom odmiče od dosadašnjih ostvarenja toga modernog uomo universale, u čijem se opusu nalaze književne, glazbene, likovne kritike i prigodnice, ali poglavito pjesme, koje sintetiziraju njegovu svestranost. Zagasite sretnosti obogaćuju Kovačevićev opus u smislu proširenja, amplifikacije te osamostaljenja pojedinih poetskih ideja i time opravdavaju pjesnikovu odluku da nove radove ne objavi kao samostalni svezak, nego da ih odmah uključi u veću cjelinu. Nove pjesme predstavljene su u sklopu Kovačevićevih izabranih pjesama, a ujedno su im nametnule naslov, koji otkriva objedinjujuću nit poetskoga mišljenja. Zagasite sretnosti podjednako ističu nadahnuće novih pjesama, kao i osnovni ugođaj svih dosad objavljenih naslova (Svakidašnji krajolik 1994, Slike srednjih godina 1997, Čežnjive daljine 2000).

Pomaka u odnosu na uvriježeni pjesnički izraz ipak ima, i u formalnom i u sadržajnom pogledu. Kovačević je pjesnik raznovrsnih proporcija recitatorskoga daha, propitivač omjera i protivnik jednolikosti. Rijetke pjesme nastale u fiksiranim strofama plod su poetskog izraza ranijega datuma, dok ga u najnovijim ostvarajima u potpunosti vodi dinamika asimetrije. Slobodnim stihom, koji zgušnjuje u strofe, pjesnik je izgradio prepoznatljive postupke autorstva. Njegovom spontanošću rukovodi gotovo klasičko načelo kvantitativnog smjenjivanja dugih i kratkih strofa, stupnjevanja od kraćih prema duljim lirskim odjsečcima, i obrnuto, razdiobama na veće i manje grafičke cjeline unutar iste pjesme, odmjerene i skladne gradacije.

Geometrija pjesme

Kovačević ne vodi svjesno računa o geometriji pjesme, ali pravilnim smjenjivanjem ipak postiže naglašenu ritmizaciju. Lirsko mišljenje gradi prema načelu kvanitativne promjene, a odabrana je jedinica lirskoga mišljenja strofa kao semantička cjelina. Ali dok je odlika sveukupnoga Kovačevićeva pjesničkog izričaja (neprestano) smjenjivanje lirskih doza (ciklus Pjesmice i pikavice), novost u zbirci Zagasite sretnosti donosi ciklus pjesama u prozi. Taj iskorak u drukčiju ritmizaciju oslanja se i na nove motive, motive antičkih mitova i legendi, pa ako je formalno zamišljen kao zatvoren ciklus jedinstvena nadahnuća, sadržajno nastavlja rast klasične naobrazbe diplomiranoga latinista, koja se već očitovala u aspektu ritmizacije misli po kvantitativnom načelu.

Strofički ustroj proizlazi iz sintaktičkih cjelina, pri čemu nad semantičkim prevladava gramatičko načelo organizacije redaka. Kovačević oblikuje stihove neobičnim poretkom riječi i načelom inverzije, a strofa je izvedena kao (najčešće jedna) razlomljena rečenica. Sintaktička gradba vizualnih cjelina olakšava prohodnost kroz mrežu istoznačnica i skrivenih značenja sinestezijske provenijencije, koje pjesnik ostavlja čitatelju na odgonetanje. Oslanjajući se na metafore i metonimije, sve zbirke predstavljene u izdanju izabranih pjesama isprepleću mrežu nekoliko ključnih pojmova u različitim odnosima: vrijeme, sreća, ljubav, čovjek i pjesnik.

Kovačević je sve motive postavio odmah na početku stvaralaštva, a onda pustio da iz njih s vremenom izrastu nabujale teme raznolikih pjesničkih faza, u skladu s autorovim godinama i iskustvom. Tako je pjesma Kairos (1994) možda u pjesniku posadila sjeme iz koje je osam godina kasnije iznikao ciklus Svemoćne nemoći božanske posvećene čovjekolikim bogovima (2002).

No, zahvaljujući obilnoj uporabi sinonima i figura ostvarenih sinestezijom, Zagasite sretnosti nude osebujnu raznovrsnost. Značenja su zakrivena, neizravna, mjestimice čak namjerno zanemarena — semantika je potisnuta u korist akustike, ali izrasta u dominantu na razini većih cjelina. Kad se čini da se značenja gube, pred čitateljem se rastvara križaljka, koja ga potiče na aktivan odnos prema poeziji. Čitanjem cjelina otkrivaju se skrivena, zamagljena značenja riječi, stiha, pjesme.

Široka lepeza znakovlja

Kovačević kao pjesnik srednje generacije iskoristio je vlastitu široku kroatističku i klasičnu naobrazbu i iskustvo pjesničkoga iskazivanja: od lingvističkoga usmjerenja u osnovi do izvedbene uporabe široke lepeze znakovlja kulture zapadnoga kruga, od trubadurske motivike serenada, preko ludizma, promišljenog infantilizma, ponekog skretanja u nadrealizam, do citatnosti (Matoš, Kranjčević, Garíca Lorca), aluzivnosti (ponovno Matoš, Marin Držić, ali i, primerice, Brigitte Bardot), pa i tzv. romantičke ironije. Izrazito figurativno izražavanje vješto izbjegava monotoniju i mogući zamor čitatelja čestim promjenama intonacije.

U zbirci se ravnopravno smjenjuju himnički svečani stihovi s rezigniranim, ili »zafrkantskim« kolokvijalnim govorom, pjesme didaktički povišenoga tona, pa čak i pjesme sastavljene po načelu analogije s pisanjem novinskih oglasa. Svjesno izvan struje modernih (i pomodnih) kretanja, Mirko Kovačević želi ostati dosljedan svojoj izvornosti, a zbirka Zagasite sretnosti rasvjetljuje u svojoj preglednosti pjesnikov put uspjeha i potkrepljuje svojim postojanjem autorovu misao, postavljenu već u ranoj fazi, »da ponekad iz starih panjeva / zelene mladice niknu«. Pjesnik prevođen na engleski, francuski i portugalski najavio je zaokruženom cjelinom novu fazu stvaralaštva. Iščekujemo...

Cvijeta Pavlović