Kosa će nadmašiti Jesusa

Kosa će nadmašiti Jesusa

Želja za očuvanjem mira najuniverzalnija je poruka koja postoji otkad je socijalizirana kulturnoga svijeta. U Kosi je ta poruka ispričana na osnovi sjećanja na Vijetnamski rat, rak-ranu Amerikanaca

S mladim pjevačem Đanijem Stipaničevim (rođenim 1969.) razgovarali smo u povodu hrvatske praizvedbe mjuzikla Kosa u kojem tumači glavnu ulogu.

Jednom ste prigodom izjavili da kada bi postojala mogućnost da se bavite samo mjuziklom i rock-operom to bilo ostvarenje vaših želja. Je li vam se ispunila ta želja i jeste li time zadovoljni?

— Ova je godina prekretnica u mom životu i na privatnom i na poslovnom planu. Od rujna sam član Komedije. Moja suradnja s tim kazalištem počela je u travnju 2000. nastupom u Jesus Christ Superstar i bilo je samo pitanje trenutka kad ćemo ozakoniti taj brak. U Komediji sam potom radio kronološki: Piaf, koja je dosad odigrana četrdeset i devet puta, Noć u Veneciji, premijerno izvedena na prošlogodišnjem Jarunfestu i potom Mali dućan strave u veljači. Vremena za odmor bilo je malo — uz nastupe u dobro posjećenim repertoarnim predstavama išao sam iz projekta u projekt. Moj peti projekt u Komediji, mjuzikl Kosa, do sada je najzahtjevniji i dugo je uvježbavan. Hrvatska praizvedba Kose bit će 9. srpnja u sklopu ovogodišnjega Jarunfesta. Sretan sam zbog svog rada u kazalištu, a poglavlje moga djelovanja na estradi, ovakvoj kakva jest u Hrvatskoj, polako se gasi i ne žalim zbog toga.

Recite nam nešto više o svojoj ulozi Claudea u Kosi...

— Način na koji je Claude prikazan u ovom mjuziklu vrlo je sličan načinu na koji je prikazan u filmu Kosa Miloša Formana. Claude je Poljak, seljak, provincijalac koji dolazi u veliki grad s nakanom da se prijavi za odlazak u Vijetnam. U njemu je stalni unutrašnji sukob, ići ili ne ići u Vijetnam, oglušiti se ili ne zovu i unutarnjoj potrebi da istražiš nešto što je opako, zlo i što vjerojatno vodi u propast. Claude je višeslojan lik, čovjek koji misli da je na neki način besmrtan i stoga svjesno odlazi u rat, gdje na kraju i pogiba. Dakako da mu je sjajno s njegovim kompanjonima u plemenu u koje se odlično uklopio. Za razliku od filma, u predstavi nije prikazan njegov dolazak u pleme, nego je on od sama početka dio plemena. Bez obzira na činjenicu da je predstava postojala i prije Formanova filma, film je našoj publici poznatiji te smo stoga nastojali očuvati njegov duh, što je dijelom zasluga maštovitih kostima Matije Vuica. Kao Claude imam četiri kostima i, jedini u predstavi, kratku kosu, što je i očekivano, jer sam mladić koji sa sela dolazi u grad na novačenje i biva prigrljen od plemena

A pjevački?

— Doći će do male zabune u ljudi koji dobro poznaju film. Broj I Got Life, koji se izvodi kad se u filmu Berger penje na stol na čuvenom tulumu i razgrće nogama hranu, što dovodi do šoka i konsternacije prisutnih ljudi, ovdje pjeva Claude, a redateljsko rješenje te scene vrlo je zanimljivo. To je broj koji mi je najdraži, iako je Where Do I Go najteži i najslojevitiji. U njemu se Claude pita kamo zapravo ide, kamo sve to vodi, pita se da li to ima smisla odlaziti u rat i čemu rat općenito kao takav. Da ne otkrivam previše, reći ću da imam tri snažna, velika broja koja pjevam s užitkom.

Nedugo nakon Kose u Zagrebu će biti premijera još jednoga mjuzikla u kojem ćete nastupiti. Riječ je o Priči sa zapadne strane u produkciji zagrebačkog HNK. Direktor Komedije Vlado Štefančić usprotivio se tomu da pjevate u HNK...

— Mislim da je cijela situacija bila samo stvar nesporazuma između vodstva jedne i druge kuće, odnosno da se cijelom projektu nije pristupilo na način da se uvaži činjenica da HNK prvi put postavlja na svoju scenu mjuzikl, dok je Komedija u tim vodama već desetljećima. Osim toga za taj, nazovimo ga konkurentskim, projekt angažirani su i izvođači kojima je Komedija matična kuća bez konzultacija s Komedijinim vodstvom te je stoga gospodin Štefančić odlučio reagirati. Premda nisam s direktorom o tome razgovarao, držim da će nesporazum biti izglađen i da će sve biti u redu.

Koliko poznajete mjuzikl Priča sa zapadne strane?

— Za sada nisam imao vremena detaljnije se s njim upoznati. Znam da je riječ o novovjekoj priči o Romeu i Juliji, Mariji i Tonyju, koji su pripadnici suprotstavljenih uličnih bandi. S glazbenom stranom bolje sam upoznat. Počeci mog pjevanja u Zagrebu 1989. vezani su uz zbor Lira, gdje sam pjevao Somewhere u zborskoj obradi, a u duetima Tonight i One Hand One Heart. Mariju sam snimio za televizijsku emisiju Moderato cantabile.

Nekoliko ste godina na domaćoj estradi. Jeste li izdali nosač zvuka?

— Nisam, ali imam u planu. Premda sam sad posvećen kazalištu, moje diskografske ambicije nisu ugasle. Čim uspijem odvojiti vremena, želio bih snimiti album na kojem bi bili veliki pop-standardi, kancone i engleski evergrini, kao i ozbiljnije arije, te tako objediniti sve što sam napravio na estradi.

Jeste li ikada pjevali u operi?

— Nažalost, nisam nikad pjevao u operi. Najbliže što sam došao operi bila je opereta prošloga ljeta na Jarunu, i to je bio moj prvi susret s tim svijetom. No nikad se ne zna. Kada sam prvi put zbog Jesusa došao u Komediju, nisam mislio da će to biti moj posao. Gledao sam tada, prije tri godine, Kneginju čardaša i Tko pjeva zlo ne misli, no to mi nije bilo osobito blisko, ali nakon prošlogodišnjega susreta s operetom osjećam se na poznatom terenu i sada jedva čekam novu produkciju. Nevjerojatna je brzina kojom su se događaji odvijali. Kao da sam bio predodređen za taj posao, samo me netko trebao u njega uvesti. Taj netko bio je Vlado Štefančić i sigurno da njemu pripada najveća zasluga što se danas bavim mjuziklom. Da nije bilo njega, ja bih vjerojatno radio kao profesor biologije ili bih se još bavio mišlju da postanem glavna zvijezda hrvatske estrade (smijeh). Moja prijateljica sopranistica Antonija Boriša hrabri me da uđem u svijet opere. Moram priznati da imam pritajenih ambicija, no za njihovu realizaciju morat ću još poraditi na svom glasu.

Koliki je raspon vašega glasa? Jeste li ga školovali?

— Ako se u raspon uračunava falsetni registar, onda je to oko tri i nešto oktave. Premda svima govorim da sam nešto viši bariton, kad me čuju, većina me svrstava u dramske tenore. Moj prvi i jedini profesor do sada bio je Stojan Stojanov, veliki tenor zagrebačkoga HNK sedamdesetih, s kojim sam radio 1992. oko godinu dana i od njega mnogo naučio. Od jeseni, nakon što se moje profesionalne obveze malo smanje, kanim ponovno ozbiljnije poraditi na glasu. Nakon toga, ako se pojavi neka operna uloga za koju ću odgovarati — zašto ne? Bit će to za mene novi izazov.

Kakvi su planovi za iduću sezonu?

— Sezona počinje 1. rujna s pripremama za Priču sa zapadne strane, koja će biti premijerno izvedena 25. listopada. Komedijin raspored za iduću sezonu još nije poznat, no ako je suditi prema nekim najavama, čeka nas izvođače kao i našu publiku vrlo zanimljiva sezona, u kojoj će biti izvedena i djela domaćih autora.

Kako ste doživjeli svoju ulogu u Malom dućanu strave, budući da se ne pojavljujete na pozornici?

— To je mnogo teže palo mom kolegi i dragom prijatelju Goranu Navojcu, jer je on tip glumca koji guta pozornicu. Za mene je to zahtjevna uloga, na granici mojih glasovnih mogućnosti, jer je pisana u duboku registru.

Imate li osjećaj da ste napredovali u ulozi Jesusa?

— Da. To je uloga u kojoj svaki put imam osjećaj da ide sve bolje, zato što sam neke momente uočio sam i zahvaljujući sugestijama iskusnijih kolega Branka Blaće i Jasne Bilušić. Meni je to bio prvi doticaj s glumom nakon trinaeste godine, kad sam u Šibeniku igrao u Snu ivanjske noći s Goranom Višnjićem. Otkad tu ulogu igram češće i u kontinuitetu, osjećam kako iz predstave u predstavu napredujem.

Kako ste doživjeli lik Isusa u predstavi? Jeste li ga tako zamišljali ili ste mu nešto dodali?

— Pokušao sam mu dati crtu muževnosti, za koju mi se čini da nedostaje u raznim televizijskim produkcijama. Čini mi se da su željeli lik Isusa nama drag i poznat, prikazati s crtom prevelike blagosti, koja ga pretvara u odveć nježan karakter, a Isus je bio čovjek koji je vrlo oštro i koncizno iznosio svoje stavove i nije nikada bilo mlakosti u njegovu karakteru. Zato sam želio napraviti Isusa kao čovjeka koji je ponekad oštar i vrlo oštar, kao što je to navedeno u Bibliji. Budući da je moj glas tamne boje, čini mi se da je time lik Isusa dobio i određenu čvrstinu.

Jeste li osjetili kada neku vokalnu konkurenciju s Judom Ervina Baučića?

— Baučić i ja stari smo znanci još iz doba omiških festivala. On je pjevao u domaćoj klapi Puntaria, a ja u klapi Dalmati iz Zagreba i bili smo si konkurencija na pozornici, ali uvijek bi se nakon nastupa našli uz čašu i pjesmu, natjecateljstvo bi bilo zaboravljeno. Među nama nema vokalne konkurencije i obojica uvijek nastojimo, posebice u prizoru posljednje večere, koji je uvod u središnju ariju predstave, dati sve od sebe, što publika prepoznaje.

Kako vam se sviđa scenografija za Jesusa?

— Podsjeća me na film. Mislim da je odlično napravljen kontrast između blaga uspona na jednoj strani i strmih stuba koje znače stranu vlasti na drugoj strani. Scena je jednostavna i dobro pogođena i, premda rađena za Lisinski, dobro funkcionira i na drugim pozornicama, primjerice na Jarunu i u Ljubljani na Križankama.

Čini li vam se da je tekst Kose tijekom vremena izgubio na aktualnosti?

— Mislim da nije jer riječ je o izvanvremenskoj poruci — želja za očuvanjem mira najuniverzalnija je poruka koja postoji otkad je socijalizirana kulturnoga svijeta. U Kosi je ta poruka ispričana iz perspektive sjećanja na Vijetnamski rat, rak-ranu Amerikanaca. Nama je njegova poruka također bliska zbog svježeg sjećanja na tragična ratna zbivanja tijekom devedesetih.

Jedan od najsnažnijih brojeva u mjuziklu je 3500, koji se izvodi uoči Claudeova odlaska u rat i kad on shvaća da povratka nema i da je pogibija sigurna. Tri tisuće i petsto bio je prosječan tjedni broj poginulih Amerikanaca u Vijetnamskom ratu. Taj broj fantastično izvodi zbor plemena. Općenito moram reći da je Kosa po izboru pjevača i pjevačica te cjelokupnom sastavu solista i zbora možda najizbrušenija predstava u Hrvatskoj posljednjih petnaestak godina i ima šansu postati najboljom hrvatskom produkcijom do sada. Osim dirigenta Dinka Appelta i redatelja Vlade Štefančića i svi koji dođu na probe kažu da energija nas izvođača prelazi na publiku i ostavlja dubok dojam. Mislim da će Kosa nadmašiti Jesusa.

Razgovarao Goran Ivaniš