Kaos, raspad i psihoza

Kaos, raspad i psihoza

Zorica Radaković, Stoj na glavi (drame), POP & POP, Zagreb, 2002.

Izbor drama Dresura i Susjeda za zajedničko objavljivanje određen je ponajprije time što su obje drame izvedene u kazalištima — Dresuru je još 1988. na velikoj sceni ITD-a izvodilo Studentsko eksperimentalno kazalište iz Zagreba, dok je drama Susjeda, 2000. godine nagrađena na bečkom natječaju za izvorni dramski tekst pisaca s područja bivše Jugoslavije, bečku praizvedbu imala 2001. u kazalištu Theater m. b. H., a hrvatsku godinu poslije u Zagrebačkom kazalištu mladih u Zagrebu.

Pored zanimljivosti da su dvije drame ujedno autoričin prvi i (zasad) posljednji dramski tekst, pa njihova usporedba omogućuje uvid u razlike spisateljskoga početka i zrelosti, ali i sličnosti koje postaju obilježja dramskog rukopisa autorice, te će drame, više spletom vanjskih okolonosti nego svjesnom nakanom, biti povezane na još jedan način. Iako nastale u različita vremena i iz različitih umjetničkih razloga, dramska fantazija o imaginarnom logoru iz drame Dresura, u kojem se stanovnici podvrgavaju totalitarnom vođi i gube svoju slobodu, kao da svoj epilog dobiva u hrvatskoj zbilji devedesetih godina, o kojoj progovara Susjeda, što dodatno zaokružuje ovo izdanje.

Paralelna kriza

Tematika ratne svakodnevice nije osobito česta u suvremenoj hrvatskoj drami i rijetke takve drame najčešće progovaraju o posljedicama prouzročenima ratom. Zanimljivost drame Susjeda u smještanju je njezine radnje u razdoblje neposredno prije početka prvih zagrebačkih uzbuna, s pojavom kojih i završava, čime se unutar ratnoga tematskog kruga otvara još jedno poglavlje — prikaz predratne psihoze. No, ne bi bilo posve ispravno smjestiti ovu dramu isključivo u ladicu ratne tematike — središte interesa ovdje se nalazi u pojedinačnoj krizi glavnog lika, koja se igrom slučaja događa paralelno s krizom u društvu.

Protagonistica Vjera duboko je frustrirana žena koja u životu žudi za iskrenošću u odnosima s osobama koje je okružuju, čime bi ponovno učvrstila prilično poljuljano uporište vlastita identiteta, no ne uspijeva je pronaći ni na jednoj strani: odnos sa suprugom Zvonkom zasjenjen je njegovom korumpiranošću, na kojoj se temelji i njihovo materijalno blagostanje koje ih izdvaja iz sloja običnih ljudi, spram radne okoline u banci u kojoj je zaposlena ima gotovo paranoičan odnos, pa utjehu pokušava pronaći u druženju s prijateljicama s kojima pak, jer su prepune vlastitih problema, ne uspijeva ostvariti željenu komunikaciju.

Začahureni dijelovi

Socijalnim planom drame autorica uspijeva prikazati mnoge tadašnje negativne društvene pojave, poput pitanja podobnosti, podmićivanja, nacionalističkog ekstremizma ili ilegalne prodaje oružja, koje se u datom trenutku stapaju s kolektivnom predratnom psihozom, snajperskim hicima i zastrašujućim vijestima te zahvaćaju svakog pojedinca, htio on to ili ne. Svaki će lik drame reprezentirati neki od načina suočavanja s nadolazećom ratnom stvarnošću, bilo da je to bijeg u inozemstvo zbog nemogućnosti pronalaženja perspektive, borba za puko preživljavanje, priklanjanje lokalpatriotskoj struji ili pokušaj da se u novim okolnostima snađe što bolje bez obzira na moralnu upitnost vlastitih postupaka. Predratna zbivanja i sve očitiji problemi u društvu koje je dovedeno na rub izdržljivosti živote svih likova obuzimaju toliko da se gubi granica između njihove privatnosti i zajednice u cjelini. Zorica Radaković ovom dramom prikazuje što se događa kada se privatne i javne frustracije poklope i potičući jedne druge rezultiraju onim što se u nekim drugim okolnostima možda nikada ne bi dogodilo. U liku Vjere govori o onim začahurenim dijelovima naše psihe koji izlaze na vidjelo tek u ekstremnim situacijama u kojima svaki čin, misao i emocija bivaju hiperbolizirani.

U svem tom kaosu i promjenama Vjera, ne mogavši pojmiti iracionalni strah na koji nailazi na svakom koraku, do samog kraja pokušava održati privid normalnosti: prijateljice bezuspješno pokušava ujediniti, ustrajava na njihovim redovitim sastancima subotom na placu, koji bi joj svojom ustaljenošću trebali potvrditi da je stanje uobičajeno, no njezine imaginarne postavke sve se više narušavaju — Jagoda bez pozdrava odlazi u inozemstvo, Nerina sloboda izbora pokazuje se neučinkovitom, a Darija pomalo zastranjuje u razmišljanjima. Vjerina težnja za individualnim rješenjima rastapa se u općoj potrebi udruživanja u solidarnu masu. Dezorijentirana svime, pitajući se po čemu je to rat veći i važniji nered od njezina vlastitog, okreće se druženju s pomalo napornom susjedom u kojoj kao da će se sabrati sve Vjerine frustracije i koju na kraju ubija.

Ukidanje funkcije razgovora

Drama će i svojom formom dočaravati atmosferu kaosa i raspada. Pored brze izmjene kratkih prizora dojam rascjepkanosti svakidašnjice, ali i psihe likova, još se izraženije realizira u Vjerinim razgovorima s prijateljicama, u kojima je prisutna posvemašnja monologizacija dijaloga — one govore nepovezano, ne slušajući se međusobno, površno prelazeći preko tema, sve se više udaljujući jedna od druge, čime funkcija razgovora kao spone i potpore među ljudima ovdje biva ukinuta. Upravo zbog toga Vjera na svoje sumnje i pitanja ne nalazi odgovora na javi, nego samo u snu, koji se u ovoj drami pokazuje mjestom obitavanja istine.

Slični se dramski postupci — kratki prizori i izmjena razina sna i jave, odnosno privida i istine, nalaze i u opsegom mnogo kraćoj drami Dresura, parodijskoj varijaciji na ideju o trajnoj i ukorijenjenoj ljudskoj težnji za podčinjavanjem. Za razliku od kompleksnije i slojevitije Susjede, Dresura se doima više kao kazališni eksperiment, koji svojom temom, kao i prenapučenošću citatima i muzičkim komentarima, ponajprije daje sliku poetike osamdesetih godina. Iako tema diktature zapravo ne zastarijeva, pa ovaj tekst može biti zanimljiv nekim budućim kazališnim čitanjima, drama Susjeda, kao promišljenija i dublja u ovom dramskom paru, mnogo je bliža oznaci trajne umjetničke vrijednosti.

Ljubica Anđelković