Izložba Otvorena scena – Pogled na HNK u Zagrebu 1990–2003.

Vodvilj u sustanarstvu

Ferenčina je napravio čitku predstavu kojoj se napokon ipak više htjelo ozračja nego razigranosti po svaku cijenu

Znamenit je prigovor A. P. Čehova izvedbama njegovih komada: one se izvode kao drame, umjesto kao komedije. U komediji Čehov je vjerojatno vidio nadmoćan način premašivanja ljudskih patnja, što nije toliko bilo poziv na promjenu vrste glume, koliko zahtjev za većom suptilnošću i relativizacijom žanrovskih oznaka. Neprolazna je zasluga Čehova što je povijesnu periferiju života učinio novim središtem dramske gravitacije: svijet je postao nepovratno provincijalan pa mu ni Treći Rim totalitarne ideologije neće moći nauditi.

S komedijom Kokošdolazi na našu pozornicu vjerojatno najplodniji ruski i svjetski dramski autor, koji je napisao više od šezdeset kazališnih komada, a djeluje u nama jedva poznatom milijunskom gradu Ekaterinburgu s istočne strane Urala (donedavno Sverdlovsku).

Dramatičarski nerv

Kako se moglo očekivati, Koljadin neiscrpni dramatičarski nerv objašnjiv je iz njegove glumačke profesije. Nakon zalaza velikih (anti)ideologijskih dramaturgija od Bertolta Brechta do Heinera Müllera, kazalište se obnavlja iz svog autoreferencijalnog ili metateatralnog refleksa. Drugim riječima, Kokošje komad iz glumačkoga života utoliko što se mijenjanje uloga i sudbina može osvetiti glumcima kad im se to obistini u zbilji. Komad se događa u onom genijalnom socijalističkom iznašašću što ga predstavlja »zajednički radnički stan«, u nas poznatom kao sustanarstvo, gdje suživot dovodi do raznih oblika suigre. Naime, u posljednjem prizoru komada dogodit će se da će sustanari burni rasplet među sudionicima doživjeti kao improvizaciju novoga komada, pa će suživot imati svoju teatralnu katarzu.

Koljada je rasni komediograf koji temperamentnim napadom kao da se izruguje čehovljevskom melankoličnom uigravanju. Kokošnaime počinje u pet sati ujutro — neslučajno doba kada počinju akcije tajne policije: u stambeni prostor mlade glumice Nonne Dubovicke ulijeće furiozno njezina glumačka suparnica Alla dovikujući slučajno otkrivenom sudioniku ljubavnoga mnogokuta: »Noćas mi moj muž izjavljuje da ne želi spavati sa mnom, zato što me nakanio ostaviti. Izjavio mi je kako se beskrajno zaljubio... On je, dok sam ja tijekom posljednjih deset dana bila u susjednom gradu, na gostovanju, dakle on je, dok mene nije bilo, živio s nipošto nepoznatom glumicom našeg kazališta, Nonnom Dubovickom Bukvickom, s kojom vi Fjodore Iljiču sada imate čast ležati u istom krevetu.«

Fjodor Iljič je redatelj u istom kazalištu, koji kao komična prinova proširuje osnovni bračni trokut, spašava iz rijeke Nonnu, koja se najiskrenije htjela utopiti. Dva do kože mokra glumca nisu scenski argument kojega bi se komediograf htio lišiti, naprotiv, oni su ostatak vjere u istinski život, po kojemu prepoznajemo Ruse, suvišak idealizma i manjak konstruktivnosti. To je Rusija, prema nezaobilaznom određenju Viktora Jerofejeva, »introvertna u svojim mogućnostima, a ekstrovertna u svojoj bespomoćnosti«. O svemu tome riječ je u Koljade, uvijek u grozničavosti radnje, a nikad u propovijedi, uz iznimku Fjodorovih riječi koje gotovo da djeluju groteskno: »Treba živjeti... Još ćemo mi gledati nebo osuto dijamantima... Vidjet ćemo kako će se sve naše patnje utopiti u milosrđe koje će sobom ispuniti cijeli svijet... I naš će život postati tih, nježan, sladak, kao ljubav.«

Ispod pozornice

Odluka redatelja Dražena Ferenčine da se Kokošigra na komornoj sceni, dakle ispod pozornice, a ne na samoj pozornici opravdan je samo time što je tako bolje opisan neopisiv nered i ozračje zajedničkog stana. Radnja Kokoši opravdavala je znatno otvoreniji prostor i nesputanost govorne akcije, što bi mnogo bolje došlo do izražaja na velikoj sceni. Pogotovu što je Koljada autor kadar ispuniti scenu i držati je pod naponom. Velika scena bila bi omogućila suptilniju agogiku radnje. Sve u svemu, Ferenčina je napravio čitku predstavu kojoj se napokon ipak više htjelo ozračja nego razigranosti po svaku cijenu.

Posve je neobjašnjiva ostala pojava Naratora. U glumačkom smislu predstava pripada Stojanu Matavulju kao Fjodoru i tananoj grotesci njegove medvjeđe stidljivosti. Debitantica Ines Bojanić kao Nonna dobro ostvaruje preobrazbu iz krhke adolescentice u harpiju. Diskretna komika Roberta Plemića kao Vasilija najbolje je moguće tumačenje te uloge. Ljiljana Bogojević više je nego primjerena Dijana. Najnezahvalnija je uloga u predstavi Alla Jagode Kralj Novak, čija je interpretacija za nijansu ipak bila preozbiljna, zatvorena u arhetipu žrtve. Odličnom prijevodu Vladimira Gerića zahvaljujemo što nas je upoznao s autorom koga ćemo sigurno još viđati na našim pozornicama.

Zvonimir Mrkonjić