Istinski, nepatvoreno lijepo

Istinski, nepatvoreno lijepo

Erika Šmider rođena je 1942. u Zagrebu gdje je godine 1961. maturirala na Školi primijenjene umjetnosti, Odjel umjetničke fotografije. Od godine 1960. aktivno se bavi primijenjenom odnosno umjetničkom fotografijom. Od tada izlaže na više od sto grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, gdje postiže mnoga priznanja. Posebno je zanimaju teme krajolika, arhitekture, portreta i struktura. Godine 1961. postaje članica Fotokluba Zagreb.

Posebnu važnost pridaje samostalnim izložbama fotografije, kojih je od 1965. do danas održala bilo četrdesetak. Fotografije objavljuje u stručnim časopisima (»Arhitektura«, »Čovjek i prostor«) i brojnim publikacijama. Surađuje u opremanju niza knjiga i udžbenika (Riječ hrvatska, Hrvatska početnica, Hrvatska čitanka, Dječji atlas prirode...). Članica je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti (ULUPUH) od godine 1970. i Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM) od godine 1971. U monografiji Arhitektonski studio 1955-1977 (u Studiju je provela osamnaest godina) objavljene su joj brojne fotografije škola, vrtića i hotela, koje je radila u sklopu arhitektonskih projekata. O njezinim radovima dosad su objavili recenzije mnogi poznati likovni kritičari i teoretičari, novinari i esejisti (Juraj Baldani, Josip Depolo, Marija Tonković, Arijana Kralj, Ivan Vitez, Mirjana Šigir, Vladimir Kos, Olga Vujović.

Radovi joj se nalaze u zbirkama nekoliko muzeja i u nekim privatnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Erika Šmider svoju je poziciju u ukupnim fotografskim zbivanjima u nas odredila kao individualno i gotovo samostalno kretanje, bez obzira na moguće utjecaje sredine i autora s kojima je u svom radu neizbježno kontaktirala. Svaka od njezinih mnogobrojnih izložbi čini tematski i interesno zaokruženu cjelinu, a tek su sve zajedno velik i izvanredno bogat opus.

Sudbinski vezana uz fotografiju prepuštala je mašti da je vodi raznim smjerovima, a i kada improvizira ne čini to bez određenih pravila i datosti koje joj nudi medij. Obzirna mislenost dominira njezinim izričajem, omogućujući joj stvaranje slika u kojima prepoznajemo njezin rukopis, bez obzira na žanr i promjenu teme čitljiv, jasan i potpuno dorečen. Čistoća i jednostavnost, izrazito malen broj elemenata kojima gradi sliku, omogućuju nam da lagano i brzo shvatimo njezinu misao i nakanu te ostvarimo potrebnu komunikaciju.

Svaki susret s njezinim slikama pravi je doživljaj, kao i mogućnost drukčijeg poimanja fotografske umjetnosti, neograničen i nesputan u lijepom, oslobođen i pretvoren u doživljajnost koju, i kada napustimo izložbeni prostor, nosimo sa sobom kao lijepu uspomenu.

Zdenko Kuzmić