Iluzija ili kako vam se čini

Iluzija ili kako vam se čini

Postav izložbe Otvorena scena lišit će nas, dakako, bezbrižne komocije i uvesti u svijet iza kulisa. Osjećaj koji obuzima već na samom ulasku, prolaskom s onu stranu crvenoga, plišanog zastora, ponajprije je začudan. U ozračju tog Verfremdungseffekta pred nama se otvara zgusnuta slika nagurana, bizarna svijeta teatra u kojem svaki od rekvizita tog šarenog skupa živi svoj život, ili bolje — stotine njih, već koliko puta je igrao na sceni

»U kazalištu je moguće sve, to je kuća čuda«, zapisao je jednom prigodom vrsni znalac kazališta i još vrsniji češki pisac Karel Čapek u svom (vjerujem i danas) posebno obljubljenu djelcu, kako među kazališnim ljudima, tako i među širom čitalačkom publikom. Riječ je, dakako, o šarmantnom štivu poznatoga naslova Kako nastaje kazališna predstava, u kojem Čapek svojstvenom duhovitošću britko (ob)razlaže živi i vječno fascinantni organizam teatra, tog bojišta svih umjetnosti, koje u stalnoj borbi za dominacijom vjerno participiraju u nastajanju kazališnog djela. Pa ipak će ih u konačnici (kao nekim čudom) svaka inscenacija uspjeti opet uskladiti, ostvarujući novu i originalnu estetičku ravnotežu.

S onu stranu zastora

U kolikoj mjeri možemo osjetiti napetost te dinamičke ravnoteže, utoliko smo u mogućnosti dublje razumjeti život teatra. Ideja vodilja postava izložbe Otvorena scena Zlatka Kauzlarića-Atača kreće se upravo u tom smjeru: htjela bi nas — kroz guste prepreke potpornih ili informativnih stupova na ulazu (ili vanjskih omotača kazališta) — nepovratno uvući u njegovu utrobu i ukazati na svu složenost kazališnoga zanata i na tajne koje ljubomorno skriva.

Jer kazalište je ponajprije susret. Susret glumaca i publike. Zahvaljujući toj dihotomiji dijeli se na prizorište i gledalište. A gledalište pripada onoj povlaštenoj strani kazališnoga prostora koje se udobno smješta vis-a-vis kazališne scene, iluzionističke pozornice ili fascinantne crne kutije. Ono je živi organizam podvrgnut općim zakonima kolektivne psihologije, koje traži sjedala, smješta se, šmrca ili kašljuca očekujući da se konačno podigne taj zastor, možda Bukovčev, možda Karasov ili Hegedušićev, kako bi opet jednom krenula Tespisova kola i zaživjela iluzija u kojoj se jednostavno premazana kulisa pretvara u čaroban predio, lim u zlato, a kudjelja u prorokovu bradu...

Postav izložbe Otvorena scena lišit će nas, dakako, bezbrižne komocije i uvesti u svijet iza kulisa. Osjećaj koji obuzima već na samom ulasku, prolaskom s onu stranu crvenoga, plišanog zastora, ponajprije je začudan. U ozračju tog Verfremdungseffekta pred nama se otvara zgusnuta slika nagurana, bizarna svijeta teatra u kojem svaki od rekvizita tog šarenog skupa živi svoj život, ili bolje — stotine njih, već koliko puta je igrao na sceni. Neuhvatljiva prolaznost kazališne predstave smije se odozgo, i cijeli ovaj nijemi skup kao da samo čeka na kakvo svjetlosno prikazanje, primjerice, uključenje druge rampe na šest žuto, pa da počne igrati u tom čudnovatom izložbeno/scenskom prostoru. Ili kako će reći Željka Čorak: velika, sjajna ropotarnica... predstava u kojoj su rekviziti postali glumci; veoma slobodna gesta i uistinu živa slika. Jer čini se da se tu zaista uspjela smjestiti stotinu šezdeset i jedna predstava, odnosno, trinaest godina scenografije, kostimografije, kazališnih plakata, maski, zastora i skica za kazalište uopće.

Kazališna fantazmagorija

Kako i doliči, odmah pri ulasku dočekat će vas svojom diskretnom ozbiljnošću portretne skulpture iz kazališnog foyera — Miroslav Krleža, Vladimir Ruždjak, Vlado Habunek, Boris Papandopulo, Jakov Gotovac... Odozgo iz slijepih niša provociraju lutke Barbare Bourek i Ike Škomrlj; jarko crvenih obraza, žute i ljubičaste, stoje ili sjede gurajući se, zamrznute u nestvarnu vremenu u kojem se bez prestanka daje balet Johannes Faust Passion. Čudnovatoj nelagodi pridonosi kočija iz Očeva i sinova, koja se s imaginarnom zlatnom i srebrnom povorkom konja i konjanika Gundulićeva Osmana, nimalo ne hajući, šutljivo kreće kroz sredinu postava. Kao da je vodi sam Tespis — putujući negdje po Heladi — na crvenim su se jastucima kočije harno smjestili Atačev Jurišić i Ruža Pospiš-Baldani, Walterov Strozzi, Labašev Relja Bašić... I putuju — da bi nestali; uhvaćeni u lomljena zrcala Nevjeste od vjetra. Možda izranjaju s druge strane u liku pjenastih, lebdećih kostima Branke Donassy miješajući se s tamnim bojama vinskih i otrovnozelenih ruža Doris Kristić iz Verdijeve Traviate. Uz crno-bijele krinoline Irene Sušac iz Bartókova Dvorca Modrobradog odjednom iznenađeno hvatate i svoj odraz, koji nehajno stoji negdje uz Pirandellovu ogradu i bez pitanja spremno sudjeluje u tom općem prividu. Večeras se improvizira... Prekoputa zlokobno prijeti kruna Shakespeareova Macbetha, dok gudački kvartet Renate Vranyczany-Azinović svira kao za okladu i čini se da ga odveć ne zanima što se to događa oko njega. U muzički kut mami originalna, požutjela partitura Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba, ali i ona Ivana pl. Zajca išarana plavom i crvenom drvenom olovkom u boji. Zvuci sa škripavih stalaka gube se u raskošnim čipkastim haljama Marije Žarak iz Fabrijeve Berenikine kose, i ostaju sakriveni iza Lovrenčićeva svečanog baletnog zastora Đ avo u selu.

Deus ex machina

Veliki elementi scenografije koji dominiraju prostorom svakako su konstrukcije Dinke Jeričević iz Bartókova baleta Čudesni mandarin, ili pak Atačevo drvo Nevjeste od vjetra Slobodana Šnajdera. Deus ex machina, asocijacija se nameće sama od sebe dok ih pažljivo promatrate i obilazite. Uz sljedeći red kostimografije (Diane Koscec-Bourek iz Moli#reova Mizantropa ili Barbare Bourek iz Puccinijeve Madame Butterfly), otvara se i drugi red informacija — riječ je, naime, o prezentaciji scenografije. To su redom makete scenskoga prostora iznad kojih na ogled čekaju ne manje važne scenografske skice — neke izrađene olovkom i kistom, neke pak u 3D renderingu. Čini se da upravo u tim skicama počinje djelovati čarolija buduće predstave, jer pozornost se ovdje usmjerava na izbor svjetla: vrstu, intenzitet i boju. Dakako, prostor postaje kazališnom scenom tek onda kada se okupa pod magičnim slapom svjetla. Dospjevši do drvenih, oslikanih kola Zvonimira Lončarića iz Lhotkina Đ avla u selu, potom i kostimografije, scenografskih maketa i skica istog baleta, nedostaju još samo fotografije — a njih ima u izobilju — da se (u međusobnu nadglasavanju raznih umjetnosti) zaokruži ideja šarena prikaza nastajanja kazališne predstave.

No, ne bi pritom trebalo zaboraviti da je onaj oslikani horizont, koji mirno visi iznad Lhotkinih kola, pa viseće kulise koje se spuštaju s tzv. cugova, ili pak razne draperije i paravani koji će dočarati kule u nježnim nebeskim svodovima — netko morao snalažljivo, vješto (i brzo!) izraditi. Riječ je, dakako, o tajanstvenoj tehničkoj sili teatra, dakle, krojačkim, stolarskim, slikarskim, vlasuljarskim radionicama ili skladištima rekvizita. Bilo bi, naime, veoma neozbiljno doživjeti teatar promatrajući ga isključivo kroz prizmu autora, režisera, scenografa ili kostimografa; jer iza uvaženoga skupa stoji ona sila koja uistinu pokreće glomazni dramski kotač, a njezin se šareni zbroj kreće od binenmajstora do šefa rasvjete i šefa krojačnice, i zahvaća redom strojare, tapetare, rekvizitere; vlasuljare, šminkere, garderobijere; stolare i uopće mnoštvo ljudi u plavim kutama... i, svakako, čovjeka koji pokreće grmljavinu.

Taj, oku gledatelja uglavnom nevidljiv skup, smješka se s fotografija, i uz izložene rekvizite izrađene u bravarskoj ili vlasuljarskoj radionici HNK u Zagrebu predstavlja ljude iza scene, ispod scene ili iznad nje — bez kojih se ne može. (Što se pak zvjezdane prašine tiče, i tu uz zvučna imena postoji potreba za čuvenom gomilom, čiji se žamor postiže — barem prema Karelu Čapeku — pomoću tajanstvene riječi rabarabara.

Raznobojna paleta

I konačno: tu je i kazališni plakat. Signal koji sintetizira cijelu priču i koji ima zadaća jasnim vizualnim jezikom odaslati (prolazniku ili namjerniku) atmosferu i duh, karakterističnu boju predstave; riječju —pozvati ga u teatar. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu može se podičiti time što pripada rijetkim europskim kazalištima koja promišljeno njeguju formu plakata i svoj vizualni identitet. To potvrđuju i brojne, iznimno uspješne prezentacije plakata te kulturne ustanove u svijetu. Samo tijekom ove godine plakati HNK gostovali su u Sydneyju i Canberri, Săo Paolu i Londonu.

Kao nacionalno središte scenskih umjetnosti, u traženju odgovarajuće likovne prezentacije i kućnog imidža, kazalište je moralo voditi trajnu brigu o izrazitoj reprezentativnosti kuće. Stoga ne čudi plodna suradnja s nizom uglednih slikara i kipara, koji su raznolikim likovnim pristupima stvorili osebujnu sliku kuće u javnosti. Upravo u pluralizmu stilova i rješenja nalazi se ključ uspjeha, jer se jedinstvenost kućnoga dizajna prepoznaje baš u tom »plodnom prepletanju osobnih i kolektivnih poetika«, kako veli Tonko Maroević. Takva svojevrsna mala antologija naše novije hrvatske umjetnosti štafelajnoga tipa nudi dakako i različite dizajnerske pristupe. Vaniština decentna i obzirna olovka, koja odmjereno i utišano riše Borisa Godunova, Evgenija Onjegina ili Krležin glembajevski ciklus, jednako će ozbiljno i suzdržano — uz veliko poštovanje prema protagonistima — uklopiti informacije o kazališnoj predstavi, autoru ili vremenu održavanja. Na taj način nastaju fine dizajnerske kompozicije u kojima i uz česta preklapanje pisma i slike, dojam u konačnici ostaje pregledan i utišan. U Vjenceslava se Richtera, naprotiv, font slova pokrenuo, a grafički je dio začudo apstraktna forma: duh predstave markiran je isključivo uporabom žive boje i pokrenutosti naslova, što upućuje na visoko inteligentan dizajnerski jezik autora. Kod Nives Kavurić-Kurtović pismo je stopljeno s grafičkim dijelom plakata, jer font nastaje iz ruku umjetnice i kao takav originalni je dio (dominantne) slike. Osebujni, infantilni stil Voje Radoičića izvrsno korespondira sa zahtjevima plakatne forme. Njegove intervencije rukopisom u područje same slike daju plakatima dozu zaigranosti koja se i očekuje od Mačka u čizmama Brune Bjelinskog. Prepoznatljiv je, dakako, i rukopis Borisa Bućana, a svojevrstan fotografski triptih za tri Puccinijeva djela, uz miminalno posezanje za pismom, čini se posebno zanimljivim. Mersad Berber kraljevskom finoćom stvara plakate od svojih zlatom protkanih podloga, utiskujući u njih minuciozno naslove predstava. Tako njegovi plakati dobivaju dojam jednoznačnosti, u čemu je i ključ njihove prepoznatljivosti. Potpuno razrađen dizajnerski jezik nalazimo kod vrsnih kazališnih plakata Nenada Dogana. Precizna dosjetka i jasna interpretacija predstave sažeta je u bogatu i istančanu dizajnersku informaciju. Izbor fonta postaje vizualna igra, dekorativni elementi maštovita plakatna podloga, a deskriptivni slikovni dio sažeta grafička gesta... Tko je ugasio svjetlo?! I s večeri mladih koreografa počinje novo poglavlje otvorenosti mladim ekspertima vizualne komunikacije. Crni plakat Brukete i Žinića na kojem ritmički titra svjetlosni kôd jednostavan je i čist dizajn koji vam opet ostavlja na volju da ga iščitate po želji — možda kao ključanice kroz koje se obvezno viri ili zastor koji se mora odmaknuti — već kako vam drago!

Samo jedno, čini se, ostaje uvijek isto: od dionizijskih svečanosti i ditiramba, preko putujućih družina žonglera i sumnjivih sajamskih zabavljača ili šekspirovskih pozornica gdje se za predstava trgovalo, pilo i jelo; do baroknih, amfiteatralno uzdignutih redova loža sa zrcalima, putima i napudranim damskim nosićima — ostaje isti onaj vječni čovjekov usud, ona dramatična napetost između htijenja i mogućnosti, stvarnosti i ideala, sklonosti i dužnosti, istine i neistine, pravde i nepravde... Od Aristotela do danas kazalište, eto, nesebično udomljava taj jedinstveni udes, postavši s vremenom i samo tipičnim tragičnim junakom — zastupnikom čovjekove nesavršenosti.

Iva Brežanski

Snimio Jasenko Rasol