High-tech pogled na tradiciju

High-tech pogled na tradiciju

Nenad Vorih jedan je od posljednjih romantičara u našem slikarstvu. Usprkos senzibilitetu za brzinu, tehnologiju, high-tech poetiku, iz njegovih slika struji nostalgija i poštovanje spram arhitektonskog naslijeđa svjetskih metropola s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće do danas. Te su slike herbariji arhitekture svih stilova, vrsta i funkcija

Postoje li primjeri recentnog slikarstva koji su u toj mjeri solidno zanatski naslikani da nas njihov visoki likovni domet (način na koji je obrađen motiv, kompozicija, perspektiva, kadriranje, tonska paleta, svjetlo itd.) u svojoj dorečenosti ostavlja ravnodušnima? Čini se da je sudbina nekih naših slikara mlađe generacije upravo takva, jer u ovom trenutku u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti među nekim likovnim izvjestiteljima, kritičarima i kustosima najbolje prolaze ekscesi različitih i suprotnih predznaka. U tom kontekstu, slikar koji ne uspostavlja ironičan, subverzivan odmak spram tradicionalna dvodimenzinalna slikarskog medija, koji ga ne mijenja na neki drastičniji način »iznutra« ili ga čak doslovno ne negira, često se može naći na marginama naše likovne stvarnosti. Mlađoj generaciji povjesničara umjetnosti promiču pred očima primjeri dobro slikane teksture i materije, ali uredno s interesom zapažaju loše naslikana platna samo zato jer su »drugačija«. I neki se duhoviti mlađi slikari šale kako je vjerojatno jedini način da ih njihova generacija kritičara zapazi da možda počnu svjesno slikati »loše k’o svinje« ili da se do neukusa natječu tko će uspješnije i dosljednije negirati medij dvodimenzinalne slike. No, je li baš zaista tako?

Posljednji romantičar?

Nenad Vorih jedan je od posljednjih romantičara u našem slikarstvu. Usprkos senzibilitetu za brzinu, tehnologiju, high-tech poetiku, iz njegovih slika struji nostalgija i poštovanje spram arhitektonskog naslijeđa svjetskih metropola s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće do danas. Te su slike herbariji arhitekture svih stilova, vrsta i funkcija. U njima je tek u živoj igri i izmjeni svjetla na prozorima, ulicama, tragu automobilskih farova naznačeno postojanje ljudi. Grad je središnji motiv Vorihovih slika, ali i izlika za (pozitivno) razmetanje metjerskim majstorstvom. I na novoj izložbi (slike iz 2002. i 2003) u prostoru galerije Vladimir Bužančić tema grada interpretirana je na romantičan, nostalgičan način, najbliži senzibilitetu filma »Bladerunnera«: staro povijesno tkivo grada postoji, ali predstoji mu skora arhitektonska transformacija ili čak rastvaranje (metaforičko). Mnogo je toga utkano u Vorihove slike, ali bez suvišnih momenata; svaka mrlja i potez boje žive, i pri pažljivu promatranju platna iz blizine osjetno je kako niti jedna mrljica ili potez nisu ovdje suvišni. Čak i ako je mrlja boje slučajno kapnula na neko mjesto, ona je pogođeno pala na tok silnice mrežišta zadanog kadra, i funkcionira! To je znalački i šmekerski slikano obilje slojeva (teksture), a ne popunjavanje odabrana formata slike raznim bojama na način slaganja velikog sendviča u Subwayju. Gestualno, kaligrafsko; mikroblokovi i mikropotezi boje, manje i veće točkice, pastozne nakupine tona, »dripping«, ovdje žive savršeno izbalansirani suživot. Vorih apsolutno zna što radi i kako optimalno dovesti do kraja svaku sliku, oslikavajući i ispisujući svako platno istovremeno u mnogo slojeva i prijelaza. Savršeno vladanje perspektivom i perspektivnim skraćenjima, kompozicijski raster u koji se uslikavaju i uklapaju detalji arhitekture precizno je postavljen na svakoj slici. Osim što je dobar kolorist, Vorih je majstor svjetla: na arhitekturi (prozori) pratimo mijene dana i noći, blještavilo sunca i iskrenje osvjetljenja noću. U poluzamračenoj galeriji Vorihove slike tek žive svoj pravi život: tokovi i mreže osvijetljenih prozora raskošno blistaju, podslojevi slika dolaze u prvi plan. Njegove su slike po pitanju svjetla i tamnijih zona poput izmjenične, rotirajuće scenografije, čije je svako lice pravo i dobro. Osim što emaniraju mnogo suspregnute, ukroćene energije i naboja, Vorihove slike primjer su sjajno ritmizirane vizualne kompozicije oblika, geste i boje. One pulsiraju snažnim ritmom velikog grada koji nije uvijek čitljiv na površini, no osjeća se u nekom podsloju priče.

Razigrano, pričljivo, obijesno = smisleno

I kao da to nije dovoljno, Vorih svoje metjersko majstorstvo mozartovski razigrano i obijesno podiže na višu oktavu. Naime, u jednom sloju slike Vorih često na nivou strukturalno-motivske razrade kompozicijskih planova radi »hommage« nekom velikom slikaru: u slici »Purple Dream« Vorih radi odličan citat Monetovog odsjaja dnevnog svjetla na katedrali, u malom noćnom diptihu koncentrira apstraktno kompozicijsko tkivo oko središnje horizontalne osi slike na način gestualnih cizeliranja Georgesa Mathieua; preko nekih slika u prednjim planovima prevučena je nježna i meka kaligrafska paučina Tobeya, psihodelične Pollockove točkice (s mjerom!) ili mikrocitati Murtićeva slikanja brzine (vijuge ulica, farovi auta) iz njegove američke »Highway« faze!

Svaki dubinski ili prednji plan Vorihove slike najčešće nosi upečatljiv, drugačiji i disparatni strukturalno-motivski identitet, što stopljeni svi zajedno u cjelinu pokazuju moćan talent ovog slikara. Ipak, to trenutno na našoj likovnoj sceni kao da nije dovoljno. Iako se radi o opusu koji se razvija dalje, o slikama koje su za promatračevo oko stalna, postojana mijena boje, svjetla i atmosfere, Vorih veće uspjehe trenutno bilježi u inozemstvu. Nije problem u slikaru, već u novokomponiranoj navadi struke da plješće rubnim situacijama, ekscesima i onom »pomaknutom«. Ipak, ako preferiramo lošije autore stoga kako ne bi postali socijalni slučajevi, a o nekim talentiranim umjetnicima šutimo jer znamo da će se sami snaći i prehraniti, to je O. K. Što znači da su povjesničari umjetnosti i kritičari u Hrvatskoj struka s najvećim osjećajem za socijalnu nepravdu i predanim radom za socijalnu skrb. Tko je ono rekao da smo grozni i da smo parazitska struka?

Iva Körbler