Europsko ljeto

Gotovo paralelno s produkcijama briselskog malog ljetnog festivala Mostly Haendel berlinska je glazbena sezona privedena kraju, odnosno nastavljena tradicionalnim ljetnim koncertima na otvorenom

Početak glazbenoga ljeta u Bruxellesu ove je godine obilježen baroknom glazbom. Ne toliko duljinom trajanja, koliko vrhunskom kvalitetom izvedbi. U tom je kontekstu najvažniji festival Mostly Haendel, održan od 22. lipnja do 2. srpnja kao koprodukcijski rezultat aktivnosti dviju najjačih belgijskih glazbenih institucija, BOZARMusic i operne kuće La Monnaie. Festival je, kako mu i ime kaže, pretežito bio u znaku Haendelove glazbe, ali dopunjen koncertnim programima i drugih skladatelja 18. stoljeća, primjerice Haendelova suvremenika Antonija Vivaldija i od njih nešto mlađega Josepha Haydna, koji već pripada novoj glazbenoj epohi.

Duša festivala bio je René Jacobs, danas neosporno najveći autoritet za produkcije barokne opere, koji je s pet izvedbi Haendelove opere-satire Agrippina i tri izvedbe oratorija Belshazzar dao pečat festivalskim događanjima. Agrippina je postavljena u kazalištu La Monnaie, dok je Belshazzar kao poluscenska produkcija izveden u koncertnoj dvorani Palais des Beaux Arts. Jacobs je te izvedbe ostvario s različitim ansamblima i solistima, no uvijek s jednakim rezultatom potpuna savršenstva, koje počiva na duboku poznavanju duha glazbe barokne epohe.

Belshazzar je oratorij u tri dijela skladan na libreto Charlesa Jennensa, ostvarenje kasnoga Haendelova stvaralačkog razdoblja iz 1744. godine. Haendel je u glazbenoj povijesti ostao zabilježen ponajprije kao skladatelj oratorija, od kojih su posebice Mesija i Izrael u Egiptu još za njegova života, a pogotovo nakon njegove smrti, dosegnuli neslućenu popularnost, kako u Engleskoj, tako i u ostaloj Europi. U dvadesetom stoljeću i druga su Haendelova oratorijska ostvarenja (Saul, Jephta, Solomon) počela (nanovo) osvajati publiku. Sve su to bili plodovi Haendelove engleske faze, djela nastala u doba njegove najveće stvaralačke snage i slave. Manje je međutim poznato da se Haendel cijeloga života smatrao opernim skladateljem. Uostalom, njegovi prvi londonski trijumfi ranih sedamdesetih godina osamnaestoga stoljeća vezani su upravo uz operu. Haendel (kao ni poslije Mozart!) nikada nije zaboravio snažan utjecaj talijanske opere, što ga je doslovce upio za svojih mladenačkih godina provedenih u Italiji. Jaku dozu dramatičnosti glazbenog izričaja i naglašenu ekspresivnost melodike, te prepoznatljive značajke talijanske operne produkcije epohe, Haendel je zadržao i u svojim kasnijim oratorijskim ostvarenjima. Mnogi njegovi oratoriji pisani su poput opera, što vrijedi i za Belshazzara, koji neki s razlogom nazivaju operom prerušenom u oratorij.

To se posebno čuje u solističkim vokalnim ulomcima, velikim arijama protagonista pisanih u bravuroznom opernom stilu. Haendel, i po naravi sklon somptuoznom, dramatičnom izričaju, obilato se koristio prednostima pjevača virtuoza (posebice kastrata) čije mu je, do nezamisliva stupnja virtuoziteta razvijeno vokalno umijeće, bilo na raspolaganju. Otuda i u Belshazzaru obilje arija izrazite tehničke zahtjevnosti, maštovito ornamentirano bogatim koloraturama (Haendel ih, usput rečeno, piše za sve vrsti glasova), koje danas zahtijevaju interprete, za tu vrst glazbe specijalizirane vokalne tehnike.

Belshazzar je u Palais des Beaux Arts postavljen kao poluscenska izvedba, s mizanscenom u naznakama, minimalnih, ali dojmljivih scenografskih intervencija i stiliziranih kostima. Riječ je o djelu snažna tempa glazbenog protoka u kojem se virtuozne arije i monumentalni zborski ulomci dopunjeni pokojim orkestralnim fragmentom smjenjuju u gotovo neprekinutu dahu trajanja od puna tri sata. Usprkos duljini djela, izvedba kojom je ravnao René Jacobs ni trenutka nije gubila na privlačnosti i zanimljivosti. Slično kao i u opernoj satiri Agrippina, dopunjenoj još modernom, čovjeku današnjice čitkom i jasnom redateljskom vizijom Davida McVicara, Belshazzar je privlačio pozornost slušatelja nesmanjenim intenzitetom do sama kraja. Ljepota Haendelove glazbe (epitet besmrtna ne čini se nimalo pretjeranim!), oživljena procesom duboka razumijevanja i odnosom poštovanja koji su prema njoj pokazali svi interpreti, rezultirala je dirljivom čistoćom doživljaja svakoga senzibilnijeg slušatelja.

Za izvedbu Belshazzara Rene Jacobs angažirao je Il Fondamento, belgijski instrumentalni ansambl specijaliziran za autentičnu interpretaciju rane glazbe na starim instrumentima. Umjetnički ravnatelj ansambla je Paul Dombrecht, na čijem se strastvenom muzikološko-istraživačkom radu temelji repertoarna osnova sastava, sastavljena od više-manje nepoznatih djela autora poput Fascha, Fuxa ili Zelenke, na koju je nadograđen temeljni barokni repertoar najvećih majstora epohe, Bacha i Haendela. U izvedbi Belshazzara sudjelovao je i izvrsni komorni zbor Collegium vocale Gent, osnovan na inicijativu Philippea Hereweghea još 1970. U međuvremenu zbor se usko specijalizirao za izvođenje glazbe barokne epohe u radu s danas najcjenjenijim poznavateljima tog razdoblja, Tonom Koopmanom, Gustavom Leonhardtom, Renéom Jacobsom, Sigiswaldom Kuijkenom i Nikolausom Harnoncourtom. U Haendelovu Belshazzaru zboru je dodijeljena važna uloga tumača volje triju naroda (Babilonaca, Perzijanaca i Židova), sa svim obilježjima koja im je Haendel dao svojom glazbenom karakterizacijom. Uloga zbora nije tu samo važna zbog učestalosti nastupa, nego je i vrlo osjetljiva s obzirom na različitosti glazbenog izričaja.

Odnjegovano vokalno umijeće ansambla Collegium vocale Gent pokazalo se uporišnom točkom te u svakom pogledu uravnotežene glazbene izvedbe. Pet glavnih solističkih vokalnih uloga nosilo je petero izvanrednih pjevača; tenor Kobie van Rensburg (Belshazzar), bas Henry Waddington (Gobrias), sopranistica Annette Dasch (Nitocris), altistica Monica Groop (Cyrus) i altistica Marijana Mijanovic (Daniel). Rijetko izražajan alt prekrasna timbra Marijane Mijanovic (rodom iz Valjeva, školovane na Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu), učinio je od njezina tumačenja lika Daniela pravo malo remek-djelo vokalne interpretacije.

Marijana Mijanovic posljednjih se godina potvrdila velikim interpretacijama upravo u produkcijama baroknih opera. Među ostalim, briljirala je u Monteverdijevu Ritorno d’Ulisse in patria« prije tri godine na festivalu u Aix-en-Provenceu, zajedno s mladim, također već međunarodno afirmiranim, našim tenorom Krešimirom Špicerom (o kojem se u Hrvatskoj, dakako, najmanje zna), a koji je u ovoj nagrađenoj produkciji Williama Christieja pobrao najveće komplimente međunarodne javnosti i glazbene kritike. Kultivirano vokalno umijeće Marijane Mijanovic u ovoj je izvedbi Belshazzara, uz sudjelovanje i ostalih spomenutih interpreta koji se svi odreda odlikuju velikim glasovima i savršenom pjevačkom tehnikom, pridonijelo potpunoj perfekciji tumačenja Haendelove glazbe, ostvarenoj pod vodstvom Renéa Jacobsa i uz potporu maštovite vizualizacije redatelja Guillaumea Bernardija.

Gotovo paralelno s produkcijama briselskog malog ljetnog festivala Mostly Haendel berlinska je glazbena sezona privedena kraju, odnosno nastavljena tradicionalnim ljetnim koncertima na otvorenom. Ovaj put koncertna večer bila je posvećena Georgeu Gershwinu, a za pult Berlinske filharmonije pozvan je Seiji Ozawa. Istodobno, Berlinski simfonijski orkestar (BSO) zatvorio je sezonu u velikoj dvorani Konzerthausa nizom od tri koncerta pod ravnanjem novoga šefa dirigenta Eliahu Inbala i sa solistom, violinistom Pavelom Bermanom. Berman je s izrazitom lakoćom i naglašeno virtuozno odsvirao sedam Paganinijevih capriccia (iz opusa 1, od 24 capriccia za violinu solo), u verziji za violinu i komorni orkestar Giedriusa Kupravičiusa, pokazavši se apsolutno doraslim tim tehnički vratolomnim violinističkim minijaturama.

Drugi dio koncerta, posvećen Brucknerovoj Četvrtoj simfoniji (Romantičnoj), stavio je dirigenta Eliahu Inbala u prvi plan. Njegova preciznost i muzikalnost u spoju sa sposobnošću potpune kontrole nad glazbenim protokom i kvalitetom orkestralnog zvuka i ovdje su ga potvrdile kao dirigenta u kojega se orkestar može pouzdati u svakom trenutku. Zbog toga Inbal može imati povjerenja u orkestar koji pod njegovim ravnanjem postaje finim instrumentom, osjetljivima svaku i najminimalniju gestu.

U Berlinu vlada opće mišljenje da je BSO, otkako ga je preuzeo Eliahu Inbal, ostvario golem napredak u pogledu kvalitetu i njegovanosti zajedničkog muziciranja. Orkestar je pojačan i mnogim mladim snagama te se danas pod Inbalovim vodstvom sigurno penje na ljestivici kvalitete u vrlo oštroj konkurenciji berlinskih simfonijskih orkestara. Divna Brucknerova Romantična, u raskoši zvučne palete, u zanosu glazbenog izričaja, pokazala je Berlinski simfonijski orkestar u najboljem svjetlu. Kao ansambl sposoban za finu razradu detalja, za velike zvučne amplitude, s odličnim instrumentalistima u svim sekcijama, posebice u drvenim puhačima (izvrsna prva flautistica!), intonativno pouzdane puhačke vezivne grupe i vrlo kultivirana zvuka gudačkog korpusa.

Inbal, racionalan, ali s resursom nevjerojatne osjećajnosti, samouvjeren i odlučan u oblikovanju glazbe prema jasnoj koncepciji, u interpretaciji je Brucknerove Četvrte polagano i sustavno gradio luk cjeline. Snažan ritam protoka veličanstvenog Scherza djelovao je poput konačne točke uspona, iza kojeg se put prema velebnom finalu činio tek koračanjem po širokoj i otvorenoj cesti.