Da bi Galijot poletio

Da bi Galijot poletio

Za Milenu Lah — kao i za još neke — put prema suvremenosti izraza išao je u dubinu vremena, kroz otkrivanje regionalne i lokalne tradicije i kroz nalaženje prvobitnosti i osjećaju tvari, u sposobnosti redukcije na bitno

Diplomiravši 1949. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Milena Lah ušla je u hrvatsko kiparstvo u iznimno zanimljivu i plodnom razdoblju. Polovica stoljeća još nije označila čistu razdjelnicu između tradicionalizma s realističkom tendencioznošću i modernizma s autonomijom oblikovanja, ali je polarizacija bila već u zraku. Pohađanje Majstorske radionice Vanje Radauša za mladu je umjetnicu također moglo biti poticajno, jer se taj kipar (za razliku od ostalih voditelja-majstora, Augustinčića i Kršinića) lakše otvarao novim izazovima i mogućnostima. Čak i kad je oscilirao između diktata narudžbe i vlastitih kreativnih ambicija, Radauš je ipak bio skloniji eksperimentiranju, okušavanju, upoznavanju drukčijih putova.

Za Milenu Lah — kao i za još neke — put prema suvremenosti izraza išao je u dubinu vremena, kroz otkrivanje regionalne i lokalne tradicije i kroz nalaženje prvobitnosti i osjećaju tvari, u sposobnosti redukcije na bitno. S jedne joj je strane primjer pružila plastika stećaka, konfiguracija bosanskohercegovačkih (bogumilskih) nekropola, a s druge je poticaj dobila u lirskoj mitologiji, u poetičnom svijetu istarske pučke arhaike. Na neki način takvim morfološkim i simboličkim izvorima ostat će vjerna do kraja života, samo što će se od volumena i mase sve više odmicati prema znakovima u prostoru.

Nadahnuta kolektivnom prošlošću

Prvom samostalnom izložbom predstavila se 1954. u Salonu ULUH-a u Zagrebu, gdje je u okvirima figuracija i dominantna antropomorfizma iskušavala mogućnosti ekspresivnih deformacija i primarnih stilizacija. Uz nekoliko prijateljskih portreta niz naslova već sami po sebi govore o temeljnim preokupacijama. Narodna pjesma, Zurla i Bogumilski jahač svjedoče nadahnuće arhajskim slojevima kolektivne pršlosti, dok Veli Jože, Dragonja, Pave pod orihom, Bosiljak te, naročito, Galijot i Umirući galijot govore o najkonkretnijem lociranju u kvarnersko-primorsku i istarsku tradiciju doživljavanja svijeta.

Motiv Galijota posebno će je dugo i intenzivno zaokupljati. Riječ je o zasužnjenu veslaču, a u metaforičkom smislu i snazi i energiji koju treba osloboditi iz okova materije, iz ograničenja bloka, kadra, zatvorene forme. Radeći 1963. drvenu verziju za simpozij Forma viva u Kostanjevici na Krki Milena Lah je istesala trimetarskog Ležećeg galijota, a 1964. u Prilepu za Mermeren simpozij isklesala je jednako velika Galijota u kamenu. U oba slučaja bila je riječ o organički zaobljenim asocijacijama na udove tijela i jednako ovalnim prodorima, perforacijama u masi, nedvojbeno pod utjecajem murovskih rješenja.

Spominjanjem kiparskih simpozija ukazujemo na iznimno vrijednu i zanimljivu dionicu ostvarenja naše kiparice. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina pozivana je i odazivala se na brojne prilike rada na otvorenom, na izazove okušavanja s materijalom na terenu; u kamenolomima, u tvornicama, u gradskim naseljima. Odmjeravanje s ambijentom, uporaba priručnih sredstava, uspoređivanje s kolegama — sve to skupa dalo je njezinu radu neke specifične vrijednosti i olakšalo traženje čistoće, elementarnosti, prvobitnosti. Postaje toga kiparskog simpozijskog puta, uz već spomenute Prilep i Kostanjevicu na Krki, jesu: Kikinda, Bihać, Krastal (u Gradišću), Labin, St. Margareth, Tirgu Jiu, Rim, Sisak, Mauthausen, Beč, Neumarkt, Aranđelovac, Bad Kreuznach, Berchtoldsdorf, Obrovac, Zagreb-Maksimir, Saarbrücken.

Karakteristična ritmizacija elemenata

Osim internacionalizacije odjeka i svojevrsna uklapanja u kozmopolitsku nomenklaturu discipline Milena Lah je tijekom dva desetljeća kontinuirana sudjelovanja na simpozijima-radionicama temeljitije ovladala tehnologijom (neposredna izvođenja) i došla do karakteristične ritmizacije konkavnih i konveksih elemenata.

Atelijersko istraživanje vodilo ju je pak prema sve većem udaljavanju od čvrsta i zatvorena volumena, a prema prostornim rješenjima. Izložba u ULUH-u 1967. bila je sva u znaku ptica, dakle elevacija i krilatih ekspanzija u naporu svladavanja sile teže. Ciklus Galebovi, a pogotovo inačice Galebovi lete, znače pravo razrješenje kiparske aporije o pokretnosti za mirovanja. Naime, dinamični, spiralni, valoviti oblici stimuliraju igru svjetla i sjene, sugeriraju mijene vizura i utoliko tvore virtualno gibanje elastičnih nakupina-silnica. Od Galijota do Galegova ispunio se problemski krug od gravitacije do levitacije, a s obzirom na opsesiju letom i opterećenjem tjelesnosti nije slučajno da se tema Ikara metaforički i poetički nametnula u nizu kasnijih povoda.

Izložba Iskustvo poslije Ikarova pada (Gliptoteka JAZU, 1973) značila je bitan iskorak iz tradicije. Premda se već i prije ogledala u gotovo svim tehnikama i vrstama materijala (bronca, kamen, drvo, glina, keramika, beton) u tom je ciklusu uspješno kombinirala klasične i nestandardne tvari (broncu, staklo, gips, mramor i tkaninu), a pritom se poslužila i serijalnošću, multipliciranjem, standardizacijom elemenata, postavljenih međutim u slobodnim akumulacijama, nalik instalacijama ili scenografskim rješenjima.

Nasljeđe polustoljetnog opusa

Dva sljedeća ciklusa, Vrijeme našeg pamćenja u mramoru i bronci (1978) i Ikarov krug (1982) obilježila su zrelost početne intuicije i neortodoksnu sintezu inventivnosti i stereotipije. Naime, kristalne glave dječačke odlivene su po istom uzorku, ali je njihov postav uvijek drukčiji, očuđujući, metafizički.

Nema dvojbe da je polustoljetnim opusom Milena Lah dala osobni prinos bogatstvu i raznolikosti hrvatskoga kiparstva, da je proširivanjem disciplinarnih okvira i potrebom za transcendiranjem zbilje ostvarila nove, originalne protege kiparskoga izraza. Zanosom za društvenu komunikaciju oblikovanja također je dala važan naglasak tendencijama na razmeđi klasičnih tehnika (klesanja, modeliranja, rezanja) i nove medijske prakse sudjelovanja u svakidašnjici. Stoga zaslužuje trajan spomen.

Tonko Maroević