Bezvremenska ljepota

Bezvremenska ljepota

Premda se Tykwera ne mora nužno označiti kao fatalista, on u Heavenu pedantno evocira horor slijepe sudbine

Funkcionirajući kao europski art film par excellence, ali umotan u Miramaxov paket, koji je bio otvoren bez pompozne postoskarovske reklame koja najčešće prati najnovije projekte Weinsteinovih pulena (Hallstrom, Minghella & Comp.), Heaven je doista neobični autorski amalgam. Snimio ga je Tom Tykwer pod budnim okom Anthonyja Minghelle, prema scenariju Krzysztofa Kieslovskog, kojim je trebala biti inaugurirana Poljakova nova filmska trilogija, danteovski nazvana Božanstvenom komedijom, iako projekt nije bio realiziran zbog njegove prerane smrti. No, tu zavrzlame ne prestaju.

Tykwer je u razgovoru izjavio da je izvorni scenarij filma, koji broji šezdeset stranica, najprije bio preveden s poljskoga na francuski jezik, a potom na engleski. Zatim je s engleskog preveden na njemački jezik. A onda je s njemačkoga opet bio preveden na engleski. Krug se time zatvara. Ostaje pitanje što je nakon svih tih prevoditeljskih intervencija ostalo od njegova poljskog izvornika.

Prije spavanja

Sve je to jako iživciralo filmofile koji ne mogu zaspati prije no što progutaju kompletno DVD-izdanje Dekaloga, očekujući valjda da će Tykwer s Kieslowskim učiniti ono što je Ozon učinio s Fassbinderom (šifra: Goutters d’eau sur pierres brulantes) ili ono što je Haynes učinio sa Sirkom (šifra: Daleko od raja). No, to se ipak nije dogodilo. Jer, riječ je o dvojici autora vrlo dijametralnih senzibiliteta. Dok Kieslowski traga za poezijom u jeziku i slikama ispunjenim dostatnom dozom lirskog pesimizma, Tykwer traga za poezijom u energiji. U Heavenu je, doduše, oslobodio pritisak na papučici za gas, ali ispod naizgled mirne teksture filma ipak proviruju mišići. Osim toga, Tykwer se u filmu ne želi osloniti na onaj prepoznatljivi ludi misticizam koji je obilježavao kasnu fazu poljskog redatelja.

No, Tykwerova je fascinacija Kieslowskim postojana. Zato se njegov hit Trči, Lola, trči može promatrati kao techno verzija Poljakova filma Przypadek (Slijepa sudbina) iz 1981. U oba filma imamo jednu te istu priču ispričanu iz nekoliko različitih uglova. U prvoj priči njegov će junak ući u vlak, upoznati nekog staljinista i učlaniti se u Partiju. U drugoj priči zakasnit će na vlak i završiti u zatvoru s disidentima. A u trećoj priči nanovo će propustiti vlak, ali će zato završiti u apolitičnom braku. Dakle, pristup je identičan, samo što vlak zamjenjuje u Loli banka, a vlak kao metaforu poljske budućnosti zamjenjuju u Tykwera dizalice kao simbol njemačke budućosti. No, Lolina frenetična videoestetika razotkriva u Heavenu svoj pandan u majstorski orkestriranoj uvodnoj sekvenci filma, pri čemu je video zamijenjen estetikom simulatora leta. Samo što Tykwerove aerodinamične kompozicije ovdje igraju na statičnu i izbalansiranu kartu. No, premda se Tykwera ne mora nužno označiti kao fatalista, on u Heavenu pedantno evocira horor slijepe sudbine. To postaje evidentno u trenutku kad njegova junakinja Philippa izlazi iz dilerova ureda u kojem je netom postavila bombu kako bi osvetila smrt svog muža narkomana, dok u drugom planu letimično opažamo vanjsko dizalo koje vodi neznane žrtve u smrt.

Višestruka dvojnost

Poput Kieslowskog, Tykwer se također voli oslanjati na dualitete. Sličnost u imenima likova, poput one na relaciji Veronique-Weronika (šifra: La double vie de Veronique), ovdje se manifestira na relaciji Philippa-Filippo. »Oče, iznenada se osjećam kao da sam sama na svijetu. To znači da je netko upravo nestao iz moga života«, kaže Veronique ocu. Te iste riječi mogla je ponoviti i Philippa voljenom karabinjeru Filippu. No, dualiteti nisu samo prisutni u njihovim imenima, nego i u njihovoj odjeći (obojica nose tamne hlače u kombinaciji s bijelim T-shirtom i obojica će obrijati glave). No, koliko je doslovan originalni naziv filma (Nebesa)? Tykwer ne želi suditi svojim junacima i nanovo se vraća na svoju omiljenu temu ljubavnika u bijegu. Anđeo osvetnik i njegov pali anđeo zaštitnik pokušavaju raskinuti zemaljske spone bijegom u toskanski raj. Ono što je u Princezi i ratniku bila osamljena vila na morskoj litici, to su u Heavenu rajski vrtovi Toskane. Prazni, virtualni i gotovo bezvremenski u svojoj ljepoti.

Dragan Rubeša