Bez buržoaske metafizike

Bez buržoaske metafizike

Michael Hardt, Antonio Negri, Imperij, prev. Živan Filippi, Multimedijalni institut/Arkzin, Zagreb, 2003.

Malo je koja knjiga u posljednjih nekoliko godina izazvala toliko polemika i komentara kao zajedničko djelo dvaju političkih filozofa koji su se odvažili na po načinu argumentacije posve konvencionalan, no po zaključcima prilično avangardan projekt nazvan Imperij. U protekle tri godine, koliko je prošlo od objavljivanja izvornika, reagiranja u inozemnoj akademskoj, alternativnoj i široj kulturnoj zajednici nisu se beziznimno podijelila u dva suprotstavljena tabora, nego je rasprava primarno bila usmjerena na dva osnovna pitanja: u kojoj su mjeri autori uspjeli artikulirati svoja stajališta te imaju li njihova stajališta uporište u trenutnoj političkoj i ekonomskoj konstelaciji suvremenog svijeta.

U čemu se sastoji glavna vrijednost knjige i koja je njezina osnovna teza, koja je i potaknula raspravu? Hardt i Negri smatraju da se zajedno s globalnim tržištem i globalnim krugovima proizvodnje pojavio globalni poredak, nova logika i struktura vladavine — ukratko, nov oblik suverenosti koji oni nazivaju Imperij. To je politički subjekt koji djelotvorno uređuje te globalne razmjene i ujedno suverena moć koja upravlja svijetom. Imperija se ne ustrojava na osnovi ugovornog ili sporazumnog mehanizma, nego izvor imperijalne normativnosti proizlazi iz globaliziranoga biopolitičkog stroja. Imperij ne uspostavlja nikakvo teritorijalno središte moći — on je decentralizirani i deteritorijalizirani aparat vladavine kojem je »središte posvuda, a periferija nigdje«.

S obzirom da u današnjem razdoblju postmodernizacije globalne ekonomije stvaranje bogatstva ujedno postaje biopolitička proizvodnja društvenog života, Imperij je također paradigmatski oblik biomoći. Stoljetni kapitalistički san — povezivanje ekonomske i političke moći — ovdje je ostvaren neoimperijalnim supranacionalnim oblikom političke moći koji je, smatraju autori, začuđujuće efikasan, no ne i neranjiv. Namjera je Hardta i Negrija ukazati na način funkcioniranja Imperija i prokazati njegove slabe točke. Oni se stoga ne bave samo političkim i ekonomskim faktorima, nego na stanovit način zagovaraju politiku otpora služeći se diskursom emancipacije. Upravo se ovdje nalazi središte knjige i razlog zašto je ona često shvaćana kao aktivistički manifest.

Kao što je već rečeno, izvor imperijalne normativnosti proizlazi iz globaliziranja biopolitičkog stroja te autori ovdje otvoreno koketiraju s Foucaultovim tezama, poput npr. one poznate da je »život postao objekt moći«. U tom smislu Hardt i Negri slijede trendovsku temu biomoći, potpune kontrole života u današnjem društvu, kao i shvaćanje života kao pukog života, što su teme kojima se danas bavi npr. talijanski filozof Giorgio Agamben. Dakako, na prvi pogled najzanimljivije je pitanje ono koje se bavi teorijom urota.

Razmatrajući politički ustroj sadašnjosti, ne treba biti posebno obrazovan čitatelj da bi se postavilo pitanje postoji li nekakva urotnička teorija globalizacije? Nije li Imperij (onako kako ga definiraju autori knjige) zapravo lukavi koncept ekonomskog i političkog ovladavanja svijetom? Nije li on smišljen da bi jedna nacija (dakako američka) imperijalnim modelom pokorila ostatak svijeta i iz njega izvlačila profit?

Krajnji doseg kapitalizma

Analiza ne ostavlja mjesta dvojbi: prvo, Imperij nije imperijalni poredak, napose ne onakav kakvo je bilo Rimsko Carstvo ili Europa od renesanse do 19. stoljeća, već njegova ideološka dekonstrukcija i stoga neka vrsta parazitskog stroja. Drugo, on sam po sebi nema moći, jer je u punom smislu riječi bez-mjestan, u-topijski. On briše granice vanjskog i unutrašnjeg te prihvaća multikulturne razlike da bi njima ovladao: to je njegovo najveće lukavstvo. Treće, Imperij ne predstavlja SAD ili obratno: on nije proizvod neke financijski bogate grupacije ili vlade bilo koje države na svijetu, pa tako ni one najmoćnije.

Njime ne upravlja predsjednik ili transcendentni suveren, nego se njegova moć raspodjeljuje putem pokretljivih mehanizama biopolitičkoga nadzora. Upravo zato on se doimlje toliko tajnovitim, nedostupnim i opasnim. On je krajnja točka u povijesnom, ekonomskom i intelektualnom razvoju kapitalizma. Srž kapitalizma bio je imperijalizam i proizvodnja materijalnih dobara. Srž Imperija globalizirana je proizvodnja života i nematerijalnog rada. Moderna suverenost više se ne nalazi u obličju vladara, nacionalne države ili vlade (kao što to zna i Claude Lefort), nego u rođenju biomoći. A to je činjenica koju, svidjela se ona nama ili ne, treba respektirati i prema njoj zauzeti angažirano stajalište.

Imperij je knjiga koja zauzima nedvosmisleno stajalište prema političkoj i društvenoj situaciji koju opisuje. No ta knjiga nije politički pamflet, nego vješto sročena studija koja odaje upućenost autorH, njihovu inovativnost i dobro poznavanje povijesti političke filozofije, jer bez nje nemoguće je u potpunosti shvatiti čitav koncept Imperija. Dakako, jedna je stvar prepoznati Imperij kao promjenu paradigme u svjetskom ekonomskom i političkom poretku, a druga je stvar iznaći načine efikasna otpora kojim bi mu se trebali suprotstaviti. Pod uvjetom da se uopće treba suprotstavljati, jer upravo se na toj dvojbi lome koplja recentnih rasprava, a i ne samo onih potaknutih ovom knjigom.

Gdje je pravi neprijatelj

Hardt i Negri nisu ikone antiglobalizacijskoga pokreta niti to mogu postati. Napokon, sa svim tim aktivističkim pokretima oni, teorijski gledano, nemaju mnogo veze. S jedne strane oni čvrsto stoje na Marxovim pozicijama da ljudska sloboda mora biti univerzalni projekt, no od prilično glasnih protivnika globalizacije razlikuju se u pristupu koji favorizira stvaranje Protuimperija, a ne ponovni pad u partikularizam i izolacionizam. Gdje onda treba prepoznati utopijski potencijal? Gdje je pravo mjesto emancipacijske prakse? Pitanje ne glasi zašto se buniti nego gdje se uistinu nalazi pravi neprijatelj?.

Paradigmatski primjer politike oslobađanja Hardt i Negri prepoznaju u liku Bartlebyja iz romana Hermana Melvillea. U njegovu apsolutnom odbijanju oni vide teorijski model i praktični potencijal mogućeg otpora, Protuimperija koji također treba biti globalan poput Imperija sama. Teorijski refleks ovdje potječe od iznimno korisna i aplikabilna termina mnoštvo, koji izvorno potječe od Spinoze. Redefinirajući taj pojam, autore zanima kako mnoštvo može postati politički subjekt u kontekstu Imperija.

Klasična teorija tom je problemu pristupala ovako: narod predstavlja mnoštvo, nacija predstavlja narod, a država naciju. Hardt i Negri idu malo dalje od toga: podupirući postmodernu praksu koja beziznimno utjelovljuje glasove eksploatiranih i marginaliziranih, oni (poput pravih reformiranih marksista) skreću pozornost na to da su pobunjene mase uvijek težile globalizaciji i internacionalizaciji, pa stoga a priori čine snage Protuimperija.

Moć mnoštva da stvara povijest stara je stvar: Francuska i Oktobarska revolucija najsvjetliji su primjeri. Uostalom, pojam Imperija još je od antike pretpostavljao krizu, a mnoštvo opasan revolucionarni potencijal. Imperij se oblikuje onda kada jezik i komunikacija postaju vladajuća proizvodna snaga te moć mnoštva danas mora počivati upravo na toj premisi. Barikade na summitu ili protuglobalizacijski pokret koji se kotrlja ulicama grada stoga može biti manje-više uspješan fizički otpor, ali u bitnom smislu ostaje uzaludan jer ne pogađa pravi cilj.

Kao što je poznato, kapitalizam ne proizvodi samo robu nego i subjektivitete. Ontološko tkivo Imperija skriva se upravo u nematerijalnoj proizvodnji. U političkom smislu trebalo bi napokon shvatiti da nema više povratka na staro i da više ne postoji takva nacija-država koja bi nas štitila od globalnoga kapitala. To je upravo ono što Žižek na jednom mjestu naziva postpolitički Denkverbot: nemogućnost da se uopće zamisli alternativa globalnom liberalnom kapitalizmu.

Na radikalan i prilično jeftin način tu su pobjedu liberalizma slavili autori poput Fukuyame i Huntingtona i shvatili kao radikalizaciju hegelovske teleologije. Hardt i Negri međutim imaju drukčije mišljenje. Za njih se šansa zamišljanja alternative Imperiju nalazi upravo u mnoštvu. Završni akordi ove opsežne knjige posvećeni su sv. Franji, koji se svojom koncepcijom posvemašnje radosti ljudskog bića suprotstavlja bijedi siromaštva. Oni skloniji takvu razmišljanju radost bića shvatit će kao radost nanovo otkrivena komunizma, reformirana i utemeljena na najvrednijim kršćanskim vrednotama.

Imperij, usprkos svemu, nije postmoderna inačica Manifesta komunističke partije. Iako ima snažan mobilizacijski potencijal, on ne priziva zle duhove šezdesetosme niti zapada u jeftinu buržoasku metafiziku. To je ponajprije inteligentno napisana knjiga čiji je najvažniji potencijal artikulirana emancipacijska praksa, koja mnoštvu dodjeljuje vrlo pozitivnu ulogu u procesu političke modernizacije.

Tonči Valentić