Adaptacijski debakl

Adaptacijski debakl

Namjesto fine implicitne ironije Avary je ponudio artificijelnost u obliku jeftinih kompozicijskih i stilskih trikova, eksplicitnu satiru i eksplicitan prezir prema vlastitim likovima, uglavnom svedenima na puke karikature

Bret Easton Ellis, možda najveći američki pisac u posljednjih dvadesetak godina, iz čije je kabanice izašla i najveća aktualna zvijezda tzv. ozbiljne književnosti Michel Houellebecq, nema sreće s filmskim adaptacijama. Njegov senzacionalni nihilistički debi Manje od nule brzo je popratila ekranizacija Britanca Mareka Kanievske, koja je usprkos režiserovoj reputaciji (kultna Druga zemlja) ispala standardnom holivudskom moralizatorskom limunadom, a jedina dobra stvar vezana uz nju jest što je omogućila afirmaciju karizmatičnih osobnosti Roberta Downeyja Jr.-a i Jamesa Spadera, dok za podjednako karizmatičnu junakinju filma, Jami Gertz, Hollywood nije imao sluha pa je danas gotovo zaboravljena.

Tanki kreativni potencijali

Američki psiho, najglasovitiji i najozloglašeniji Ellisov roman, i dalje štivo koje uzbudljivošću i superiornom ultraironijom ne može naći premca, filmsku je adaptaciju doživio desetak godina nakon što je objavljen, a potpisala ju je Mary Harron, redateljica koja je već svojim debijem Pucala sam na Andyja Warhola pokazala znatne ambicije i tanke kreativne potencijale; filmska verzija najšokantijega svjetskog romana devedesetih i šire pokazala se bezlično-korektnim uratkom, no iskreno rečeno autentična adaptacija tog uratka bila bi vjerojatno moguća samo u poluunderground-produkciji i pod redateljskim ravnanjem osobnosti poput Larryja Clarkea ili Harmonyja Corinea.

Premda su dosadašnje prilagodbe Ellisovih romana bile više ili manje nezadovoljavajuće, vjerojatno se malo tko mogao nadati da će se one doimati posve pristojnima u odnosu na ono što će proizvesiti Roger Avary pri adaptaciji Ellisova drugog romana Pravila privlačnosti, koji se upravo ove godine, šesnaest godina nakon američkog izvornika i četrnaest godina nakon srpskoga prijevoda, pojavio u hrvatskom izdanju. Roger Avary još je 1994. zablistao na filmskom nebu kao Oscarom nagrađen suscenarist Tarantinova Pulp Fictiona te kao autor sugestivno kaotična kriminalističkog filma Killing Zoe. No, samo dvije godine kasnije napravio je ultraniskobudžetni SF Mr. Stitch, film čiji sugestivan početak djeluje kao da je nadahnut Babajinim Carevim novih ruhom, da bi se negdje oko sredine počeo nepovratno srozavati na razinu eksploatacijske mizerije. Taj debakl udaljio je Avaryja od režije sve do Pravila privlačnosti, a bilo bi bolje da mu šansa za povratak nikad nije pružena.

Jeftini trikovi

Namjesto romanesknoga realističkog prikaza egzistencijalne praznine i beznađa studenata prestižnog koledža u Novoj Engleskoj, namjesto emocionalno i duhovno ispražnjenih likova koji međutim itekako imaju okus, boju i miris i iz čijeg backgrounda tiho odzvanja tuga, namjesto fine implicitne ironije Avary je ponudio artificijelnost u obliku jeftinih kompozicijskih i stilskih trikova, eksplicitnu satiru i eksplicitan prezir prema vlastitim likovima, uglavnom svedenima na puke karikature, da bi potkraj filma posegnuo i za malom dozom moraliziranja, posve stranom izvorniku. Namjesto gotovo savršene narativno-dramaturške konstrukcije romana koja podupire karakterizaciju likova dobivamo dramaturški diletantizam filma sukladan karikaturalnoj psihologiji protagonista.

Tužno je gledati Jamesa Van Der Beeka, simpatičnog Dawsona iz tinejdžerske sapunice Dawson Creek, kako misli da će postati ozbiljan glumac izvodeći grimase i snimajući prizore u kojima kopa nos i briše stražnjicu, a još je tužnije svjedočiti uludo potrošenoj osebujnoj ljepoti slatke Havajćanke Shannyn Sossamon (Legenda o vitezu). Najtužnije od svega ipak je saznanje da je Avary od pretežnoga dijela američke kritike dobio pozitivne ocjene za ovo nedjelo i da već priprema adaptaciju posljednjega Ellisova romana Glamorama.

Damir Radić