Žuta prisutnost

Žuta prisutnost

Ante Tomić, Ništa nas ne smije iznenaditi, Fraktura, Zagreb, 2003.

Bliži se ljeto, festivali... Na brojnim zabavnoglazbenim priredbama koje slijede teško da će se naći koje književno ime, no zato se na dramaturškom materijalu za neke buduće filmske festivale radi punom parom. Tako bi nas s velikog platna uskoro trebale bombardirati rečenice nekolicine suvremenih domaćih literata na čelu s Josipom Mlakićem, Juricom Pavičićem i Antom Tomićem. Posljednji se i jedini može pohvaliti(?) određenim iskustvom na tom području. A iako on tvrdi da je serija Novo dobo bila nešto najbolje što je posljednjih godina proizvela Hrvatska televizija ta činjenica, nažalost, više govori o bijednoj kvaliteti domaćeg TV-programa nego o dramskoj kvaliteti same serije. Ali možda bude drugo pa muško. Naime, Hrvoje Hitrec u svoje ruke uzeo je Tomićev hit-roman Što je muškarac bez brkova.

Opasni teritorij i za klasne optimiste

Iako Tomićev scenaristički rad nije pratilo osobito oduševljenje, a i njegovi novinski komentari društveno-političkih zbivanja često su izazivali burne reakcije, kako pogođenih strana tako i nepristranih čitatelja, što se njegove literature tiče — svi su uglavnom bili jednoglasno optimistični. Doduše, davne 1997. kvalitetu Tomićeva prvenca, zbirke Zaboravio sam gdje sam parkirao, zapazili su tek rijetki, no svoju su grešku mogli ispraviti s drugim, dopunjenim, izdanjem nekoliko godina poslije. Tu je, naravno, i nezaobilazni Muškarac bez brkova, koji je definitivno potukao sve domaće rekorde čitanosti lansiravši Tomića visoko na ljestvice popularnosti. (U ovoj kratkoj bibliografskoj rekapitulaciji nije slučajno preskočena Smotra folklora, koja ipak nema previše veze s književnošću.)

Moglo bi se, dakle, reći da je Ante Tomić jedan od naših najprisutnijih pisaca — ne samo da ga ima na malim, uskoro i velikim ekranima, nego i po novinama, u kazalištima, na internetskim forumima, a i u knjižarama. U njihovim se izlozima, tako, pored šestog izdanja spomenutog Muškarca... sada žuti i polugolišava naslovnica njegova najnovijeg romana Ništa nas ne smije iznenaditi. Otišavši prilično daleko od Splita, Smiljeva, Imotskog ili Zagreba, do same albanske granice, te vrativši se nekoliko desetaka godina u prošlost Tomić je tu zakoračio na opasni teritorij. Kada još postane jasno da su u blizini puške, oficiri i cijela vojna mašinerija, stvari zvuče sve ozbiljnije. No, kada tome dodamo nekoliko nediscipliniranih regruta, karaulu bogu iza nogu i lakši slučaj sifilisa — pomalo nam se, ipak, vraća optimizam. Konkretnije — Siniša Siriščević, mladi splitski liječnik duboko razočaran u ljubavi, odlazi obaviti svoju domoljubnu dužnost. Stjecajem okolnosti svoje vojničke dane privodi kraju u planinskoj zabiti pokraj Struge. Vrijeme mu krate uobičajene vojničke nepodopštine i razmišljanja o ljubavi (i seksu), a najveći mu je gušt druženje s beogradskim zavodnikom i vjetropirom Ljubomirom Karanovićem zvanim Vrapče. Spolna bolest njegova pretpostavljenog, poručnika Imre Nađa, te najnovija subverzija Ljube Vrapčeta na neko će vrijeme znatno promijeniti Sinišinu ustaljenu svakodnevicu sastavljenu uglavnom od očekivanja kraja obuke.

Iznenađujuće (ne)ozbiljno

Predstavljanje svojevrsne verzije muške Noine arke naroda i narodnosti Jugoslavije odmah na početku knjige najviše je što se Tomić konkretnije dotaknuo politike u ovom romanu. Tu su tako Splićanin, Beograđanin, Rom, Crnogorac, Sarajlija i drugi jednako specifični sporedni likovi. Iako su vojna sredina i vremenski smještaj radnje (sredina 1980-ih) pružali Tomiću mnogo više mogućnosti za društveno-političke komentare, on se ovaj put odlučio za nešto hermetičniji pristup. Ograničio se, dakle, na konkretan prostor karaule i Struge te na mali broj osnovnih likova (Sinišu, Ljubu, poručnika Nađa i njegovu ženu Mirjanu). Zapravo, neku konkretniju sličnost s Tomićevim romanesknim prvencem ovdje i donose tek likovi — živopisni sporedni karakteri te realistični i pažljivo ocrtani glavni likovi. No, čini se da je sa svakom novom knjigom Tomić napredovao i u razradi svojih junaka pa su tako ovi najnoviji definitivno njegov dosad najbolji proizvod. Također, Tomić kao da je u Što je muškarac bez brkova pretjerano pokušavao izbjeći svaku ozbiljnost, pomalo neprirodno ustrajavajući na humoru i ironiji. U odnosu na taj roman, već je i zbirka donijela neka poboljšanja. No, tek u ovoj knjizi Tomić neskriveno ozbiljno razmišlja o životu, iza naizgled zabavna i pitkog stila otkrivajući i neke mnogo manje smiješne činjenice. Nije to neko duboko traženje smisla, otkrivanje velikih životnih tajni u kompliciranim rečenicama s rijetkim točkama i igrama značenjima ili, pak, neka opaka kritika modernog društva u stilu Houellebecquea — riječ je o realnu, dojmljivu prikazu stvarnoga života kakav većina ljudi i poznaje, lišenu pretjerana politiziranja.

Treće pa — muško

No, upravo su najjači adut Ništa nas ne smije iznenaditi opisi tih malih stvari, životnih sitnica koji Tomićevim djelima daju uvjerljivost i oblikuju iskreni humor, a koje mnogi veći autori nerijetko zanemaruju. Naime, iako je glavna tema romana JNA i život regruta, s čime će se jedan veliki dio ljudi sasvim sigurno moći poistovjetiti, i oni ostali (pa i ženski dio čitateljske populacije) moći će se u romanu nasmijati nekim svojim situacijama, razgovorima i razmišljanjima. Jedina je mala zamjerka, i to uglavnom stoga što nam je zapravo žao što jedan tako dobar roman nije još i bolji, činjenica što jedan broj likova i situacija velikog potencijala nisu uspjeli doći do većeg izražaja. U tome ih je dijelom sigurno spriječila i ograničena forma od posve pristojnih dvjestotinjak stranica. No, na primjer, vrlo važan odnos između Siniše i poručnikove žene Mirjane ili iznenadna promjena stajališta vojnika Vrapčeta glede odlaska do Kuće cvijeća mogli su se ipak malo podebljati. U svakom slučaju, čak i oni koji su prema Tomićevim književnim mogućnostima do sada bili pomalo skeptični na kraju će se morati složiti da je Ništa nas ne smije iznenaditi zreo, kvalitetan i pravi muški roman.

Jelena Gluhak