Zemljopis u garderobi

Otok Bikini i nije tako prpošan kao kupaći kostim nazvan po njemu. Ondje je 1946. izvedena pokusna nuklearna eksplozija pa su uzorci iz prirode nakon te eksplozije ušli — a kamo nego u američku modu

Od vrućih dana ljudi su oduvijek nastojali pobjeći s užarena asfalta na more ili u planine. Dok sam bila dijete, putovanje je bilo i nekomfornije i napornije nego danas, no bilo je pravi doživljaj. Naravno, uključivalo je i duge pripreme. Jedna je bila šivanje ljetne garderobe. Zato se ovih sparnih dana sjećam svojih teta Marijane i Jozefe. Bile su krojačice. Sve su mušterije htjele »nešto lagano za plažu« (štrandklajd, njem. Strand — plaža; Kleid — haljina), za svaki dan (za štrapac; tal. strapazzo — naporan rad) i za večernje hlađenje na nekoj terasi uz more.

Koliko je durhciganja i heftanja (sastavljanje tkanine velikim bodom za prvu probu), ciganja (nabiranja) i apciganja (oduzimanja), ajnera (ušitaka) i falda (njem. Falte — nabor), plisea (franc. plissé — pravilni nabori na ženskim haljinama i nabor općenito) i dekoltea (franc. décolleté — izrez na ženskoj haljini oko vrata i na leđima) prodefiliralo kroz njihov salon!

Tkalačko putovanje

Tete su padale s nogu i prije dopusta (mušterijinih) šivale danonoćno. Često su s klajdama trčale na kolodvor i tako »vrućom iglom« sašivene canjke (njem. Zanke — krpa, cunja, dronjak) lifrale (njem. liefern — isporučiti) mušterijama na vratima šlafvagna (spavaćih kola). Nisu znale da pred njihovim očima promiče dobar dio zemaljske kugle. Tkanine koje su milimetar po milimetar prolazile kroz njihove neumorne spretne ruke spajale su ih s mjestima do kojih nikada nisu došle.

Svilenkasti damast (nazvan po sirijskom Damasku), atlas (satenska tkanina, zbirka zemljovida, jezika, biljaka, životinja itd., ali i jedan od titana iz grčke mitologije koji su se borili protiv Zeusa, pa za kaznu mora na ramenima držati nebeski svod; nakon svoje smrti taj se div pretvorio u 200 km dugačko gorje Atlas u Maroku), jeftini kreton (po selu Cretonu u sjev. Francuskoj, gdje se nekoć proizvodio) sa štampanim uzorkom za šarene ženske oprave (u Bosni basma — tur. basmak — štampati, udariti, pritisnuti; čuje i cic — tur. çit — šarena pamučna tkanina), elegantni šantung (tkanina za ženske haljine od prirodne i umjetne svile s karakterističnim kvržicama, nazvana po najvećoj kineskoj luci, odakle su se izvozile svile kineskih sviloprelja), lagana panama (nastala tkanjem više žica koje se pridaju jednoj osnovi, pa izgleda više kao pletena; panama je i vrsta ljetnog muškog slamnatog šešira, a Panama, naravno, država u Srednjoj Americi), fini mus(e)lin (preko franc. mousseline, po iračkom gradu Mosulu) te batist ili kambrik (po franc. gradu Combraiu) za ugodne bluze — samo su dio svjetske geografije u našoj garderobi.

Ljetna golišava moda lansirala je i bermude (kratke hlače ili kupaće gaće do koljena, prema Bermudskim otocima u SZ dijelu Atlantskog oceana), i japanke (vrste natikača, dio japanske tradicionalne nošnje), i bikini (dvodijelni oskudni ženski kupaći kostim). Otok Bikini i nije tako prpošan kao kupaći kostim nazvan po njemu. Ondje je 1946. izvedena pokusna nuklearna eksplozija (pokusi do 1958) pa su uzorci iz prirode nakon te eksplozije ušli — a kamo nego u američku modu: povaljene palme, lepršavo lišće, šarene papige, izvaljeni brodovi našli su se na poslovično »ukusnim« američkim muškim košuljama i kravatama. Kasnije, da se zatre svaka veza s atomskim pokusima, te su kričave »šulje« nazvane havajkama — po Havajima, ugodnije konotacije.

Modno, ugodno i korisno

I odjeća za hladnije dane lansirana je iz nekoga kutka koji se utkao u njezino ime. Recimo, vrlo popularni tvid, vunena tkanina za kostime i kapute od raznobojnih prediva grubljih vuna škotskih ovaca, dobio je ime u 19. stoljeću od eng. twill — kružno tkati, twilled — kružno tkan. Isprva su se te škotske tkanine kućnoga tkanja zvale Harris-Tweed po otoku Harrisu (u Hebridima), a neki misle da se u ime nekako uplela i rijeka Tweed. Džersej bez ikakve dvojbe upućuje na otok Jersey između Francuske i Engleske u La Mancheu. Ugodna tkanina valovita lica dobro se modelira, podatna je, mekana i fino prianja uz tijelo.

Topao i lagan šal od kašmira (Tibet, Himalaja) spojit će modno ugodno s korisnim, kao i uvijek rado nošeni puloveri od šetlanda, vune ovaca s istoimenoga engleskog otočja (Shetland). Donegal je grad, grofovija i luka u Irskoj, ali i vunena tkanina za muška odijela i ženske kostime s karakterističnim raznobojnim pjegicama i čvorićima (»špricana tkanina«), a alster (Ulster, dio pokrajine u Sjev. Irskoj, često krvav) dvostruka teška vunena tkanina za zimske kapute, koji će, široko i udobno, obuhvatiti i muškarce i žene. Marengo je pak uzorak (bijele točkice i sitne pruge) i istoimena tkanina od grebenaste vune tamnosmeđih boja na crnoj pozadini sa sitnim bijelim prugama, nazvana po tal. gradu Marengu.

Na glavu ni za živu glavu nemojte staviti šubaru od pravoga astrahana, jer za pokrivalo vaše ruse glave, ovratnik, orukavlje na kaputu ili — još gore — za cijelu bundu treba ubiti mnoštvo 4–8 dana stare janjadi karakul ovce. I ovca i njezino krzno našli su se ovdje po geografskom ključu: Astrahan je grad u Rusiji, a Karakul (preko rus. izgovora) grad u Uzbekistanu.

Soba za odjeću

Sve to (i još štošta drugo) čini ljetnu ili zimsku, mušku i/ili žensku garderobu. A što znači sama riječ garderoba? Francuski glagol garder znači čuvati (gard u boksu, stav kojim se boksač brani, čuva od protivničkih udaraca; garda je straža koja čuva šefa države, a gardist član te vojne postrojbe). Imenica robe znači haljinu, opravu, dakle garderoba je ormar (u izdašnijim vremenima soba) za odjeću. Garderoba je i sva odjeća jedne osobe. Kolodvorska garderoba oslobodit će vas od kovčega i ine prtljage da je ne morate vući sa sobom između dva vlaka, a u kazalištu postoje dvije vrste garderoba: za publiku i za glumce. Za glumačke garderobe rabili su se u 19. st. i nazivi odjevnica, risnica i rušnica (prema ruho). O tom ruhu brigu vode garderobijeri (izvrstan istoimeni engleski film) i garderobijerke, odnosno danas uglavnom neprepoznatljivi rušničari.

Ni spominjanje kazališta ne ide mi bez gardedame. To danas »čuđenje (i čudovište) u svijetu« nekoć je pratilo mladu djevojku (do punoljetnosti, koja je nastupala nakon 21. godine) npr. na ples ili slična društvena mjesta, a mene je moja gardedama (teta Elica, »teatralka«) dugo vodila u kazalište, strpljivo čekala pred glumačkim izlazom dok nije prošao i zadnji zborist te pješice pratila kući kad su i zadnji tramvaji već poodavno otišli s Jelačićeva trga. Hvala i njezinoj krojačkoj igli, kojom mi je do svoje duboke starosti šivala garderobu, i njezinoj kazališnoj žici, koja mi je otkrila čaroliju zvanu kazalište u pravo vrijeme.