Vječna filozofija u čitljivu ruhu

Vječna filozofija u čitljivu ruhu

Marijan Cipra: Temelji ontologije, Matica hrvatska, Zagreb, 2003, prir. Damir Barbarić

Kada je prije desetak godina norveški književnik Jostein Gaarder napisao opsežni roman Sofijin svijet, postalo je jasno da filozofija ne mora biti kao najopćenitije znanje zatvorena sama u sebe, nego da može biti i zanimljivo preneseno znanje. Gaarder je, naime, u obliku pisama djevojčici Sofiji, odnosno u obliku jedne romaneskne priče, prenio čitavu povijest filozofije, odnosno ontologije, te ju omekšao u literarnom ruhu kako bi postigao svojevrsni, aristotelolovski rečeno, nagovor na filozofiju, vjerujući, baš kao i Aristotel, da ljudi prirodno teže znanju.

Knjiga je, unatoč složenoj intelektualnoj temi (Gaarder nije banalizirao filozofiju, samo je promijenio medij) postigla neočekivano veliki uspjeh i izvršila je veći utjecaj na javnost nego bilo koji udžbenik filozofije. Tako je pokazano da filozofija nije samo ljubav spram mudrosti nego i umijeće prenošenja mudrosti. Filozof, upravo zato što se bavi najopćenitijim znanjem, bićem kao bićem, odnosno bitkom koji nije odrediv pa ne podliježe ni definiciji, mora biti vrlo oprezan i vješt stilist, kako neodredivost, odnosno samosvrhovitost filozofskih problema ne bi prešla i u samosvrhovitost pisanja. Drugim riječima, Gaarder je, zaodijevajući filozofiju u beletristički celofan, najjasnije pokazao da se i o ontologiji može pisati zanimljivo i slikovito, a da se pritom ne naruši dostojanstvo filozofske misli.

Bez mistifikacije

Iako netom izišla knjiga Marijana Cipre Temelji ontologije u izdanju Matice hrvatske nema veze s literaturom (ona je povijesni pregled razvoja zapadnjačke metafizike, od Aristotela do Heideggera), ipak se ističe upravo tom sintezom složenog mišljenja i zanimljivog pisanja, sposobnošću da se najopćenitije znanje sroči, kako se filozofija ne bi još više udaljila, čak i od samih filozofa. Marijan Cipra, ugledni filozof, autor kapitalnih djela iz područja filozofije — Misli o etici i Metamorfoze metafizike, uspio je povijest ontologije svesti na svega sto i četrdeset stranica u knjizi malog, gotovo džepnog formata, ne mistificirajući je tako opsežnošću, nego je čineći dostupnim znanjem.

Napisati ovakvu, dosad nepostojeću knjigu u nas, nije bilo jednostavno i stoga što Cipra ne obrađuje određeni filozofski smjer ili sustav, nego u malom nastoji zahvatiti ono sveobuhvatno i vječno u filozofiji, zastupajući svoju tezu o philosophiae perennis. Ta filozofija, koju je u 16. stoljeću spomenuo A. Steuchus kao drugi naziv za kršćansku filozofiju, čuva dostojanstvo klasične filzofske misli, polazeći od toga da u filozofiji postoje vječne istine, odnosno da postoji vječna filozofija koja kroz povijest samo doživljava različite manifestacije. Tu vječnu istinu i Cipra na koncu poistovjećuje s Božjim bitkom, definirajući na kraju knjige otvoreno philosophiae perennis kao kršćansku filozofiju, koja temelj istine ipak traži u Božjoj Objavi, a ne u razumskoj spoznaji. Taj okret prema kristocentričnoj metafizičkoj etici (vidljiv i u djelu Metamorfoze metafizike) može se shvatiti i kao svojevrstan protest protiv današnjeg doba materijalizma i egoizma u kojem se, kako bi rekao prorok nihilizma Nietzsche, ne pita više zašto i čemu, pa se posvemašnja ispraznost može samo ispuniti spiritualizmom, što će pokazati i mnogi drugačiji pokreti, primjerice sve rasprostranjeniji pokret New agea.

Zagovornik klasičnog mišljenja

Govoreći o vječnoj filozofiji, Cipra ne odustaje od klasičnog filozofskog mišljenja (zamjerat će mu okretanje leđa suvremenosti, jer njegov diskurs završava uglavnom s Heideggerom i Hartmannom), odnosno on očito ne dijeli filozofiju na zastarjele sustave i na suvremenu, u koju bi primjerice spadala esejistička filozofija koja često problematizira aktualnu stvarnost, preplećući filozofiju s publicistikom. Kao što u umjetnosti postoje klasični umjetnici koji smatraju da umjetnost izlazi iz duše i da otvara esencijalne probleme u kontekstu života, bez obzira na prostor, vrijeme ili modu, tako i u filozofiji postoje oni koji njeguju njezinu vječnu transcendentnu sferu, okrećući se nastarijem filozofskom pitanju, a to je pitanje o bitku.

Knjiga Temelji ontologije prati povijesni razvoj ontologije (koju je kao filozofsku disciplinu prvi put spomenuo Johannes Clauberg 1656, kao općeniti nauk o biću, iako je još Aristotel podrazumijeva kao prvu filozofiju, odnosno metafiziku), bez strogog kronološkog reda. Cipra, naime, stvari postavlja problemski, pa knjigu dijeli na poglavlja o problemu bitka, o ontološkoj diferenciji bitka i bića, o hijerarhiji bića itd. Svako poglavlje daje iznova pregled razvoja metafizike kroz dijaloge sa starim misliocima — od Platona i Aristotela koji su zacrtali obzore ontologije, preko Kanta koji će odbaciti klasičnu metafiziku definirajući ograničenost ljudske spoznaje u Kritici čistog uma, jer je svijet uvijek dan kao predodžba a nikada kao stvar po sebi. Kantov kritički agnosticizam bacit će tako, pred prevladavajućim novovjekovnim spoznajnim problemima, bitak i biće u zaborav, da bi problem bitka ponovno otvorio Martin Heidegger u kapitalnom djelu Bitak i vrijeme. Europska metafizička misao ima destruktivan hod, jer se na kraju utapa u nihilizam, čiji je prorok Nietzsche; opada u svijesti o napuštenosti čovjeka od bitka tj. Boga, o uzaludnom egistencijalnom naporu da se dosegne punina bitka. I Hegelova povijest kao napredovanje svijesti o slobodi prelazi u viziju nesvrhovite povijesti kao Sizifovog uzaludnog vraćanja istog, koju će razviti najdomljivije Schopenhauer i Nietzsche.

Prodor u mistično

Ali, toj povijesti europske metafizike kao povijesti otuđenja od bitka, Cipra nalazi svojevrsni terapeutski lijek, pokazujući sklonost (ne nametljivu) prema mističnoj teologiji. Mistika srca koja srce pretpostavlja razumskoj spoznaji nije zapala u otuđenje od bitka, a ona, osim toga, najbolje rješava ontološku diferenciju bitka i bića, što je jedan od najsloženijih problema u okviru ontologije. Kako naime od bitka, kao jednog i nepromjenljivog, proizlazi mnoštvo bića, tradicionalno je pitanje metafizike koje je vazda um zapletalo o antinomije, a mistična teologija — zastupajući ekstazu (za spoznaju transcendentnog i subjekt treba sebe transcendirati) rješava i problem ograničenosti ratia. Samo u ekstazi bitak može biti istodobno transcendentan i imanentan subjektu. I mistična teologija upisana je u tradiciju europske duhovne misli, od Platona koji je shvatio da se svijet ideja spoznaje bljeskom, preko novoplatoničara (osobito Plotina i njegove teorije emanacije), pa preko kršćanstva čiji je misticizam vidljiv u shvaćanju da se Isus rađa u srcu onoga tko traži Boga), sve do Schellinga koji će okrenuti pozitivnoj filozofiji mitologije i objave.

Iako su Temelji ontologije povijesni pregled raznih metafizičkih sustava, a knjiga se može čitati u jednom ključu, a to je odnos vjere i uma koji su dva jednakovažna pravca europske metafizike, odnosno može se doživljavati kroz vječnu spregu filozofije i teologije. Stoga će i povijest ontologije, poput Heideggera, Cipra shvatiti kao povijest ontoteologije, jer filozofijski bitak samo je religijskim jezikom preimenovan u Boga. Iako se filozofska i teološka spoznaja bitno razlikuju (filozofija govori o bitku koji se spoznaje umom, teologija o Bogu koji se spoznaje putem Objave, za grčku filozofiju svijet je stvorena materija, za kršćanstvo je Stvoritelj ni iz čega stvorio sve itd.), katkada se filozofska i teološka misao dodiruju unutar same filozofije. Tako je, primjerice, u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj tradiciji bitak shvaćen kao duh, a i njemački klasični idealizam nije negirao kršćansko podrijetlo duha, pa i Hegel kršćanstvo vidi kao apsolutnu religiju. Pomirenje filozofije i teologije, ili, slikovito kazano, Atene i Jeruzalema, izvršio je Toma Akvinski, smatrajući da teologija nadopunjuje filozofiju u pitanjima koja nadmašuju intelektualnu moć (»vjerujem da bih spoznao« moto je kršćanske filozofije) i stoga mu je Cipra, sklon teološkom svjetonatoru, posvetio zasebno poglavlje.

Veliko u malom

Knjiga završava pregledom novovjeke metafizike koji je najviše kronološki postavljen, od analize panteističkog sustava Giordana Bruna koji se idejom zajedničkog beskonačnog svemira suprotstavio skolastičkom hijerarhijskom dualizmu (gornji i donji svijet), preko racionalističkih sustava Descartesa, Spinoze, Leibniza, pa preko Kanta koji se suprotstavio dogmatskom racionalizmu u ime slobode volje, sve do Hegela s kojim završava veliko razdoblje metafizičkih sistema novom vijeku.

Prikazujući povijest filozofije kao zajedničku povijest ontoteologije, Marijan Cipra, zadivljujuće čitljivim stilom, uspio je sažeto predstaviti mnoge metafizičke svjetove, produbljujući sve ontološke teme, kao što su mišljenje bića na više načina, stupnjevanje bića s obzirom koliko participiraju u bitku, razne dokaze za postojanje Boga itd., pokazujući time kako je dobar filozof istodobno i dobar mislilac i dobar stilist. Stoga se može bez pretjerivanja reći da Temelji ontologije Marijana Cipre mogu pružiti jasniji i vjerodostojniji pregled razvoja filozofske misli negoli mnoge povijesti filozofije. To je umijeće predstavljanja velikoga u malom.

Lada Žigo