Usputne ćakule

Bog, potomstvo, intelektualci, Perdita Durango i ostalo

Uz Papino poslanstvo u Hrvatskoj, a što nego da se sjetimo Boga.

O postojanju ili nepostojanju Boga — o tome za protekla tri stoljeća postoji golema literatura i potoci krvi, naravno. Gott mit uns. »Bog i Hrvati«.

Ali već i sama pomisao da Bog postoji... da bi mogao postojati... (nešto je tako veličanstveno, smjesta me tjera da širim ruke u nagonskoj ljepoti i naglom shvaćanju kako se time sve mijenja...) Sve dobiva svoje značenje i mogućnost neke neopisive unutrašnje sreće — a mi ne znamo što je to, mi to samo spoznajemo kao moguće mjesto... O tome je, općenito, nemoguće razgovarati s ljudima koji nisu spontano imali svoje mistično iskustvo ili ga nisu uzeli ozbiljno...

Ne znamo, dakle, je li Bog postoji, ali u nama apsolutno, htjeli-ne htjeli, postoji Njegovo Mjesto. Svaki se ateizam ionako određuje samo prema tome mjestu, te je bez njega bespredmetan. Kako je to mjesto Ništa, sve što potječe od njega samo je još naš Neizgovoreni Govor. To vrijedi i za pobožne i za bezbožne.

Od svega toga nema nam ama baš nikakve praktične ili konkretne koristi, to nije ništa »za pojesti«, ne tjera me više ni na kakvo »stvarno ostvarivanje« nekih ciljeva; njih više ni nema i ne bih ni znao nabrojiti ih. Tu postajem sumnjiv drugima, sumnjičav prema sebi. Kako život više nije svetinja nego još samo tehničko pitanje, zastajem. Pomišljam o nekom budućem svijetu.

Žalostan užitak

Uopće me ne čudi što se mladi ljudi danas vrlo teško odlučuju, recimo, imati djecu. Ne odustaju oni od toga samo zbog »većeg vlastitog uživanja«. Užitak po sebi je, naposljetku, žalostan. Nema li u nama nekog unutrašnjeg predvidljivog i postojanog zavičaja u kojem djeca mogu odrastati, ona su suvišak, teret, briga, hitac izbačen u prazno, a ne naravni produžetak naše uzajamne radosti. Kadšto me čudi, oko čega se ljudi onda još trude. Oko love ili nove mode? Oko ugleda i taština?

Čovjeku se, doista, ne može dogoditi ništa strašnije osim da bude Sam Svoj Apsolutni Gospodar, bez priziva i utočišta. Onda on sve vidi, sve razumije, a ne može ništa, nego sa svime što može stalno upropaštava sam sebe. Ali prizvati se na nešto, uteći se nečemu — ima li išta ljudskije? Bez toga, svi se stalno pozivaju na tzv. »zapovijedi božje« i mirne duše ubijaju u ime svoje jednostrane slike čovjeka. Gott mit uns.

Upravo to njegovo Nepostojeće, ali neporecivo Mjesto, tjera me na potpunu promjenu ponašanja: na sve ljude gledam kao na djelić Svetog, bez obzira na njihovo praktično-korisnosno ili osobno podlo ponašanje. Ne uzimam u ruke kamen, stao sam opet ljude uzimati nevino, onu njihovu uvijek bolju stranu. A zamislite, nisam uopće nikakav vjernik, ili jesam, samo možda ne znam. Neka se za to vrijeme drugi probijaju na čelna mjesta svojih političkih namisli.

Brada iznad vode

Od Petera Sloterdijka pa do Žarka Paića i dalje, sve je još naš prosvjetiteljski pokušaj da se uvjerimo kako smo svi mi ipak razumna, racionalna bića. To je, zapravo, i naša jedina nada, druge nemamo. Svi intelektualci trude se nekako razumski sabrati čovjekove »dileme« i »alternative«; svaki naš »kinizam« je, zapravo, pokušaj racionalizirati već nepodnošljivo neshvatljivu praksu, svaki naš »oceanski osjećaj« još je neki pjesnički pokušaj, ipak, urazumljenja o realnoj vrijednosti življenja; svatko hoće sačuvati još neku temeljnu ljudsku razumnost koja nam drži bradu iznad vode, a da se duševno ne utopimo, dok svaki naš dan proturječi svakom našem pokušaju da još budemo razumni ljudi u razumnome svijetu, to jest da svojim osobnim snagama steknemo nešto što bi se moglo nazvati »domom«, »zavičajem«, nečem u čemu smo ljudi sa svim svojim razlikama i sposobnostima, nekakvim »ljudskim« svijetom. Jer inače, što hoće svi ti ljudi koji danomice stoje ili sjede po »kafićima«, prividno buljeći u prazno, mrzeći jedni druge?

Ah, »intelektualcima« je tako lako dodavati o tome koju kritičnu i distancirano pametnu riječ, koju izgovaraju čak i ozbiljno. A što kad sve distancirane i kritične riječi više nemaju moć razabiranja, kad više nitko ne zna što je pravo, a što krivo? Kad se svi skutre bojeći se izgovoriti bilo što, jer ih to previše košta u okvirima neumoljivih nužnosti?

U međuvremenu, a u svezi s književnošću (a ona je ipak i nekakva niža filozofija), u Hrvatskoj se događaju medijski mirakuli. Naš Tadija, i sam već »vekivečni« simbol, pred bjelosvjetskim kamerama poklanja Papi svoje stihove, »znak zavičaja«. S druge krajnosti, medijski također dobro pokriven, naš Bora Radaković dovodi u Hrvatsku Barrya Gifforda, pisca vrlo uspjelih off-proza (a što danas nije off?). Od toga pisca znam samo za scenarij filma Perdita Durango, što je potresna pripovijest o velegradskim ljudskim štakorima, zločinu, revolverima i jednoj mladoj lijepoj ženi koja u tome gubi sve. Nema sumnje da je ta štakorska stvarnost — stvarnost. Sebi, pak, u bradu tiho kažem da sam Perdito Durante (izgubljen koji traje, ako hoćete), u potrazi za svojom prvom običnom riječju. Kadšto mi se noću ruke šire same od sebe, ali to je moja privatna stvar i racionalno neobjašnjiva. A dalje, vratimo se stvarnosti.

Nagrađeni profesor

Nazorovu nagradu za životno djelo u književnosti dobio je prof. dr. Gajo Peleš. Mnogi se čude, a mnogi i ne. Osobno sam doista zadovoljan što je tu nagradu dobio profesor koji se medijski nikada i ničime nije isticao: držao je desetljećima svoja predavanja, napisao svoje knjige. Međutim, njegov utjecaj na studente bio je potkožan, ozbiljan i na dugi rok — velik. Još i danas srećem damu koja mi kaže: da nije bilo Gaje Peleša, ja nikad ne bih ni shvatila tko je bila ta Madame Bovary. (Kraj Perdite Durango, to je već ionako svejedno.)

Dobro, sad neki misle kako bi on onda trebao dobiti nagradu za pedagogiju, ali kad na ulici sretnem tog samozatajnog čovjeka, on meni, nekako, utjelovljuje onu iskrenu i dezinteresiranu ljudsku ljubav za književnost, a kad toga nema, i trud svakog pisca postaje uzaludan. Neka se ostali kandidati tješe: dobit će tu nagradu. Godišnjeg Nazora za književnost dobila je, pak, Andriana Škunca. Dobila ju je s pravom, zbog ljepote i dosljednosti okvira u kojem i o čemu pjeva. Uvijek sam joj govorio: »Blago tebi, ti baš kao i Oton Gliha imaš svoj otok, a ja sa svakom pjesmom uvijek moram nanovo izmišljati svoju prvu riječ, svoj sljedeći, nepostojeći mentalni zavičaj.«

Nadalje, dobivam poštom dopisnicu/fotografiju: Miljenko Jergović, koji izvanjskim likom polako sve više sliči Kristu prije raspeća, poziva nas svojim vrlo samosvjesnim fotoportretom na čitanje poglavlja svoga novog romana. To se, u Hrvatskoj, dugo nitko nije usudio. Ne znam hrvatskog pjesnika koji bi s petljom rekao: sutra u sedam uvečer čitam svoje nove pjesme, pa, ljudi, dođite. Jako poštujem tu gestu: to, inače, čine ljudi koji stoje iza onog što pišu, ne čekajući tuđi sud. To je nekada radio Thomas Mann. No, dobro: nitko nije obvezan slagati se s Jergovićevim dnevnopolitičkim člancima, ali, na svoj način, volim Jergovićevu sarajevsku nostalgiju i pasatizam, sviđa mi se što nije nikakva luda avangarda, nego čovjek koji nešto hoće promisliti iz svoje ljubavi za već nepostojeće i svog dobrog pisanja. Uostalom, neka se valjani Hrvati ne užasavaju na ove moje riječi: izvan Hrvatske, ni njemu ni njima nema baš mnogo značajnog života...

Na kraju, sve je to književnost, ona više i nije nešto od čeg se danas »duševno živi«, premda samo od nje živimo. Pogon inače stalno radi, neprestano se održavaju »promocije« knjiga, svi su društveno nazočni, a nitko ne čita ništa. Izdaju se cijele antologije eseja, a da pritom mnogi dobri i novi tekstovi ostaju u »limbu«: od sastavljača je prezahtjevno tražiti da kao antologičar godinama čita još i tekuće časopise! Vrijedi to i za poeziju. Ali, kad se već čita, čita se za sebe kao što se i piše, u potaji, za svoju dušu, kao kad nešto krademo od života; čita se da bismo mišlju onih pametnijih ili strastvenijih od nas samih doveli u neku ravnotežu svoju vlastitu dušu; čita se zato da kad na ulici ili u tramvaju osjetimo sekundu beskraja, odmah trznemo i znamo: »kako je to ono onaj pametan čovjek bio rekao...?