Upravo suprotno

Upravo suprotno

Pokušat ću ovim reagiranjem zaključiti polemiku sa Žarkom Paićem. Sve je počelo od njegova teksta Plemenski zavjet krvi koji, suprotno Paićevim tvrdnjama u posljednjem reagiranju, jednostavno nije bio »jasno artikuliran prosvjed protiv teorije i zbilje nedosljednog političkog univerzalizma Zapada, prakse multikulturalizma i (...) primitivizma patrijarhalnih kultura tzv. Trećeg svijeta«. Upravo suprotno, bio je to izrazito neartikuliran tekst u kojem doista nije bilo lako utvrditi autorova stajališta, što potvrđuje i činjenica da je i sam osjetio potrebu da objasni vlastite pozicije u dva dodatna reagiranja.

Tim reagiranjima Paić je napokon uveo red u javno prezentiranje svoje vizure na odnos liberalnoga načela i kulture Drugog odnosno političkog univerzalizma i multikulturalizma. No ono što Paić i dalje ne shvaća ili ne želi shvatiti jest da u odnosu liberalnog načela i ideje multikulturalizma, u odnosu prema Drugom, nikakav paradoks nije nužan. Situacija je zapravo jednostavna: liberalno načelo u skladu je s posebnošću raznih kulturalnih zajednica kao izraza individualnosti na (uže)kolektivnoj razini, ali ne može tolerirati eventualnu nasilničku praksu u nekim od tih zajednica, praksu koja dokida temeljno liberalno načelo o slobodi pojedinca koja može biti ograničena samo istom takvom slobodom drugog pojedinca. Kad neka kulturalna zajednica ne poštuje liberalno načelo, legitimno je pravo, ali i dužnost liberalno utemeljene države (države čiji je smisao u zaštiti slobode pojedinca), iz pozicije nositelja političkog univerzalizma, zakonski sankcionirati pojedince iz te zajednice koji su konkretni kršitelje prava na individualnu slobodu.

Pogreška je Žarka Paića u tome što on sve emanacije Drugog svrstava u isti skup, ne praveći individualne razlike između raznih Drugih po pitanju (ne)kršenja slobode pojedinca. I u svom eseju, i u dva reagiranja koja su nakon njega usljedila, Paić uporno, meni neobjašnjivom tvrdoglavošću, u isti skup svrstava obrezivanje dražica, obrezivanje kožice penisa i piercing, ne želeći shvatiti da je obrezivanje dražica čin bitnog kršenja slobode pojedinca (lišava žensko biće mogućnosti punog seksualnog užitka), da se obrezivanje penisa može tumačiti kao čin manje bitnog ili nebitnog kršenja slobode pojedinca (ne lišava muško biće seksualnog užitka, dok se o estetskim posljedicama može raspravljati), a da je piercing čin slobodnog izbora slobodnog pojedinca te se ni pod kojim uvjetima ne može svrstati u isto Drugo kao i obrezivanje dražica. Obrezivanje dražica jest opresivno Drugo, piercing to nipošto nije, jednako kao što opresivni nisu ni sadomazohizam (mislim dakako na slobodno izabranu sadomazohističku praksu odnosno životni stil), ili homoseksualnost.

Paić jednostavno ne razlikuje mnoštvo individualnosti unutar pojma Drugog, odnosno unutar pojma queer na koji se također referira. I zato ne može shvatiti da prijedlog zakona španjolske vlade o zabrani obrezivanja dražica u djevojčica (dakle ne brani se odraslim pojedinkama da po eventualnoj vlastitoj volji amputiraju vlastiti klitoris) nije »zakon protiv kulture Drugoga«, nego zakon protiv kršenja prava slobode pojedinca. Nema dakle nikakva proturječja u liberalno motiviranom donošenju tog i svakog drugog sličnog zakona, jer taj zakon, ponavljam, nije zakon protiv kulture Drugog kao generalne kategorije, nego protiv specifičnog Drugog, onog Drugog koji provodi opresiju nad neotuđivim pravima pojedinca. Paić je u pravu kad kaže da prosvjetiteljskom praksom takva Drugog treba privesti univerzalnom liberalnom načelu, ali u zabludi je kad misli da donošenje zakona poput onog o zabrani obrezivanja dražica u djevojčica potkopava samu ideju liberalizma; u zabludi je jer ne shvaća bitnu narav liberalne ideje. Prosvjetiteljska je praksa nužna, ali ona traje, a ugroženi pojedinac nema vremena čekati godine i desetljeća na svoju slobodu. Zato je zakon nužan, on je štoviše moralni imperativ.

Damir Radić