Unutrašnji nemir

Unutrašnji nemir

Ivica Magyar rođen je godine 1947. u Zagrebu, gdje je završio školovanje. Po zanimanju je diplomirani ekonomist vanjske trgovine. Veći dio radnog vremena proveo je radeći u poduzeću Textil export-import u Zagrebu, te kao direktor mješovite firme u Münchenu Ecotex GmbH (1989-1992) Od tada nadalje vodi vlastito poduzeće za uvoz-izvoz i veletrgovinu.

Član je Fotokluba Zagreb od godine 1963. U Klubu je obnašao dužnosti potpredsjednika i predsjednika Kluba. Bio je također tajnik 17, 18, 19. i 27. Zagreb salona, kao i niza drugih izložbi.

Izložbenom djelatnosti počinje se baviti od godine 1965. pa sve do odlaska u Budimpeštu (1979) kada se prekida njegova izložbena djelatnost. Sudjelovao je na više od dvjesto izložbi fotografije, u zemlji i inozemstvu, pri čemu osvaja 38 različitih nagrada i priznanja. Spominjemo najvažnije nagrade: Obelisk na Photokini u Kolnu (1968), a on je jedini naš autor koji je osvojio tu visoku nagradu, FIAP-Fotoforum za mlade u Berlinu (1967), III. nagrada na 12th CPA The International Salon of Photography Hong Kong (1971), Čelik i nafta u Sisku, Zlatno oko u Novom Sadu.

Tipičan je predstavnik generacije life-fotografije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Imao je i dvije samostalne izložbe fotografije, i to u Pirotu (1974) i Zagrebu (1975).

Živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Završivši tečaj fotografije još u srednjoj školi nije ni slutio kako će mu fotografija postati jednom od važnijih životnih preokupacija. Slučajno poznanstvo s Ivanom Oršićem, fotografom izrazito snažne osobnosti, odvest će ga u Fotoklub Zagreb, u čijem radu, sa stanovitim prekidima, sudjeluje još od 1963. sve do danas. Zatekavši se okružen izvrsnim fotografima, po prirodi nikad zadovoljan osrednjošću, upušta se u vlastitu fotografsku priču, onu koja će ga u sljedećih desetak godina označiti kao autora čiji radovi pripadaju u sam vrhunac izložbene fotografije u nas.

Od samih početaka odlučuje se za life-fotografiju. Te fotografije vrlo su točne slike i analiza vremena u kojem su nastajale, nema tu nespretna prepričavanja, one su trenuci kojih ni njihovi sudionici često nisu svjesni. Mjesta događanja su stvarna, a događaji istiniti. U svakoj od njih nalazimo i duboko uzbuđenog autora, koji počesto na njih prenosi i vlastite unutrašnje nemire.

Meni, a rekao bih i autoru, najdraža je njegova fotografija Trenutak koncentracije, djelo u kojem se zrcali sav interes i sve njegovo umijeće, ona je onaj znak oko kojeg se okuplja kratak, ali bogat i izražajan opus, misaono čvrst i likovno dorečen, dovoljno snažan da njegova autora doživljavamo kao jednog od nosilaca potpuno novih kvaliteta ostvarenih unutar generacije šezdesetih godina.

Danas Ivica Magyar stvara fotografije sa svim žarom kao nekad, ali na njima je, ipak, vidljiv trag narušena kontinuiteta. I sam sebe doživljava kao osobu koja ne teži isticanju u toj djelatnosti, ali svakako kao nekoga tko može i želi svoje znanje prenijeti drugima.

Zdenko Kuzmić