Umorni festival

Festival animiranog filma Annecy 2003. pokazao je ozbiljnu recesiju na tržištu i zasićenje izazvano hiperprodukcijom dalekoistočnih studija

U Annecyju sam bio bezbroj puta. I zimi i ljeti. Jedan mi je od najdražih europskih gradića. Smjestio se pored malog istoimenog jezera u Francuskoj, vrlo blizu švicarske granice. Reklo bi se: šminkerski kraj, bogat na prvi pogled. Bog ih je obdario dugotrajnim mirom, prvoklasnim vinogradima i idealnim padinama za skijanje.

Tamo živi i moja najbolja prijateljica Nicole Salomon. Vodi školu animiranoga filma i dobrih prvih desetak godina našega poznanstva nisam se nikada upitao odakle je tako bogata. Stanovao sam u njezinoj vili pored jezera, bio na prekrasnim tulumima i svjedočio neopisivim iskazima njezine velikodušnosti (posljednje godine života uzdržavala je na svome imanju i legendu animacije Aleksandra Alexeieva). Onda su mi zagrebački znanci otvorili oči. Naime, budući da ne skijam, normalno je da nisam pojma imao o izvorima njezina bogatstva. Bila je, naime, žena glasovitoga Salomona, jednog od najvećih svjetskih proizvođača skijaške opreme.

Garažirana vina

Bogati Salomon zaželio je pod stare dane mladoga komada, pa je ostavio moju Nicole, ali osim vile i doživotnog uzdržavanja (budući da ga je pomalo grizla savjest) ponudio joj je da uzme što god hoće još od njegova golema posjeda. Fućkalo se Nicole za njegove stvari, ali htjela ga je ugristi za srce. Pa mu je uzela vinoteku (kažu, jednu od najbogatijih u Provansi). Basnoslovno skupe bočice nemarno je strpala u garažu, pa kad ja tamo dođem nutka me vinima od petsto dolara i pritom se slatko smije kako to već Francuskinje znaju.

Godine 1992. usred rata došla je na Svjetski festival animacije u Zagreb (nijedan nije propustila) i donijela pun automobil filmova. Izabrali smo je za doživotnoga počasnog člana našega Vijeća.

U Annecyju je daleke 1960. osnovan prvi međunarodni filmski festival specijaliziran isključivo za animaciju. Tek dvanaest godina poslije započet će svoj život drugi — onaj u Zagrebu. U Annecyju se naša animacija nije nauživala priznanja kao drugdje. Istina, Dragić je tamo dobio Grand-prix za Krotitelja divljih konja, ja sam dobio prvu nagradu za Neboder, a Zimonić debitantsku nagradu za Album. Francuzi su doista bili ljubomorni i na Zagreb i na našu animaciju. Iako su odnosi naših festivala prolazili kroz bratska razdoblja, uvijek je bilo prisutno nadmetanje. Ono je kulminiralo devedesetih, kad je tadašnji direktor Annecyja Jean Luc Xiberas donio jednostranu odluku da Annecy ide — svake godine. Bio je to i odraz oholosti nakon uspješno organizirana animarketa koji je u Annecy dovodio tisuće producenata i TV distributera. Francuzi su odlučili od Annecyja napraviti crtanofilmski Cannes. Animarket je malo-pomalo pojeo čitav festival.

Nicole je ostala vjerna Zagrebu. Dosljedan svome kulturnom habitusu, gospodina Xiberasa jednom sam pred dvadeset ljudi poslao u onu stvar. Bog mu dao pokoj, umro je i nismo se stigli pomiriti. Zarekao sam se da više nikada neću u Annecy, samo privatno.

No, ove godine pogazio sam zakletvu. Što ti je muška riječ. Vijeće 16. svjetskog festivala animacije u Zagrebu odlučilo je napraviti pravi svjetski potez. Nedavno je (konačno) tiskana monografija našega festivala i odlučili smo je predstaviti baš u Annecyju!

Došli su svi živi

Festival je tamo održan od 2. do 7. lipnja. Otputovali su tamo svi koji su mogli iz organizacije našega festivala i iz Vijeća. Došao je i Ajan iz Švedske. Pretposljednjega dana Annecyja, u hotelu Splendid, najluksuznijem hotelu u gradu, organizirali smo predstavljanje monografije i primanje za dvije stotine ljudi. Svi živi su došli. Bilo je prekrasno, na čast i diku našoj zemlji i njezinoj kulturi.

Prošvrljao sam Animarketom. Tržište animacije u ozbiljnoj je recesiji. Došlo je do zasićenja zbog hiperprodukcije i ekspanzije dalekoistočnih studija. Na samom festivalu pobjedu je odnio japanski film Atama Yama redatelja Kojija Yamamure, premda je favorit publike bio izvrsni i duhoviti australski film Harvie Krumpet redatelja Adama Benjamina Elliota.

U takozvanoj panorami (informativnom programu) našao se i film Život je kao san Jadranka Lopatića iz FKVK ZAPREŠIĆ. Bio je to jedini hrvatski crtić u Annecyju 2003.

Annecy se doimlje doista umornim festivalom. Hvala ti bože što me nisu poslušali kada sam nadobudno navaljivao da i mi prijeđemo na svakogodišnji festivalski ritam.