Vijenac 243

Kazalište

Fernando Pessoa: Mornar, KUFER, Tvornica Jedinstvo, red. Oliver Frljić

Tri kao jedna

Glumice u predstavi funkcioniraju kao međusobni okidači, pa u nizu stilskih vježbi jedna drugoj umjesto šlagvorta daju psihičko stanje

Fernando Pessoa: Mornar, KUFER, Tvornica Jedinstvo, red. Oliver Frljić

Tri kao jedna

Glumice u predstavi funkcioniraju kao međusobni okidači, pa u nizu stilskih vježbi jedna drugoj umjesto šlagvorta daju psihičko stanje

Pet premijera u dvije godine postojanja daleko je od lošeg prosjeka, pogotovo ako se radi o bijedno dotiranom i zapravo neuglednom prostoru kazališnog istraživanja kakav je Tvornica Jedinstvo, gdje se smjestio KUFER. Pozadina akronima glasi Kazališna udruga frustriranih redatelja, te otkriva i drugu stranu ideje — ne samo onu spremnu na nomadski, nepospremljeni život, kakav njihova hala emanira iznutra i izvana, nego i na svojevrsnu pobunu. Kazalište na rubu grada, točnije na Savskom nasipu, otvoreno je predstavama osnivačica: Dora Ruždjak-Podolski postavila je Kamovljevu Tragediju mozgova, a Franka Perković Krležine Adama i Evu ovjenčane i pokojom domaćom kazališnom nagradom. Radionica sve samo ne raskošnih uvjeta nastavila je s radom, pa su iz nje izišli i Gospodin Klebs i Rosalie u režiji Mladena Vukića te Karlovac — (k)raj na Zemlji, kojeg je režijski potpisao Mario Kovač. Novi naslov KUFER-ovog repertoara je Mornar Fernanda Pessoe.

Istraživački rad

Jedinog dijalogiziranog teksta portugalskog pjesnika prihvatio se student zagrebačke Akademije dramske umjetnosti Oliver Frljić, znajući da ga prati aura neuhvatljivosti i nepostavljivosti. Hrabru odluku redatelja podržale su i tri glumice: Ivana Bolanča, Antonija Stanišić i Jadranka Đ okić, pristavši na produkcijske uvjete, što gordo zvuči; i osobit redateljski pristup jednog od osnivača radikalne performerske skupine Le Cheval, koja je zagrebačkim ulicama ostavila nemali broj uzbudljivih predstava, plativši ponekad umjetnički ceh i intervencijama organa zaduženih za javni red i mir.

Pessoinog Mornara Oliver Frljić ostavio je u arhaičnom prijevodu Mirka Tomasovića, vjerujući vjerojatno da će taj možda visoki, ali u svakom slučaju bivši stil otvoriti zaumne, fantazijske prostore teksta. Međutim, realizacijom je krenuo u posve suprotnom pravcu, pokušavajući Pessoinu multiidentitetnost pretočiti u tri neimenovana ženska glasa Mornara. Tri sestre, bilo Macbethove suđenice bilo Čehovljeve nesretnice, u Pessoinom tekstu oplakuju četvrtu; snatre o nekoj bivšoj postojbini u nekom bivšem vremenu i pitaju se jesu li i same izmaštane od mornara koji je na pustom otoku podigao izmišljeni grad kao surogat domovine gdje se ne može vratiti. Glumice u predstavi funkcioniraju kao međusobni okidači, pa u nizu stilskih vježbi jedna drugoj umjesto šlagvorta daju psihičko stanje. Rezultat je svojevrsna lančana reakcija koja na trenutke iz njih izvlači najbolje. Iznenađenje predstave je Antonija Stanišić, najaktivnija od tri jednake, no nije uspjela zasjeniti lascivno labilnu i suicidalnu Jadranku Đokić ni infantilno suzdržanu a opet sporadično ciničnu Ivanu Bolanča. One istovremeno funkcioniraju i kao tri neurotične dame iščupane iz konteksta, u ne zelenom nego plavom, vodenom laboratoriju, i kao shizofrena raspolućena osobnost štićenice neke ustanove, s dalekim odjekom u Psihozi 4.48.

Jedinstvena pozornica

Na jedinstvenoj vodenoj pozornici kojom dominira lijes, glumice se kreću u jednakim kostimima Tajane Štasni, haljinama nalik srezulji od materijala koji mijenja nijansu u susretu s vodom. Ambijentalni ukras koji čini refleksija svjetla od vodene scenske površine, prostorno pojačavajući svaki pokret izvođača, i ovdje je uspio — osim u Adamu i Evi, hala Tvornice Jedinstvo bila je prije nužno zlo nego prostor koji se, zbog svoje specifičnosti, može razigravati i drugim sredstvima. Ipak, u pozadini svega, pa i oniričkog Mornara, ostaje radionička predanost glumica koje su pristale na nesvakidašnju avanturu i unutarnju pustolovinu.

Igor Ružić

Vijenac 243

243 - 26. lipnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak