Treći svjetonazor

»Književna smotra«, časopis za svjetsku književnost, gl. ur. Dalibor Blažina, 2002, br. 126(4)

Od visokostručnog časopisa za svjetsku književnost, ugleda i kalibra kakav ima »Književna smotra«, navikli smo očekivati samo najbolje i besprijekorne znanstvene radove. Ovaj broj, međutim, ne ispunjava ta očekivanja.

Razočaravajuća je, ponajprije, već sama činjenica da gotovo trećinu broja ispunjava bibliografija, tj. popis članaka vezanih uz poljsku književnost, a objavljenih u hrvatskim književnim časopisima u razdoblju od 1881. do 1940. godine. Autorica Petra Gverić uložila je nedvojbeno velik napor i primijenila uzornu metodu rada u sastavljanju popisa, no njezin prilog naposljetku ipak ima tek vrijednost pripreme za pravu znanstvenu studiju recepcije poljske književnosti u Hrvatskoj. Čitatelju željnu konkretnih znanstvenih spoznaja jednostavno ne preostaje drugo nego taj dio »Književne smotre« — preskočiti.

Interdisciplinarno ili ne

Nadalje, razočaravajući su rezultati pokušaja tzv. interdisciplinarnog pristupa književnosti, zamjetnog u nekolicini priloga. Povijest, logika i filozofija svakako imaju dodirnih točaka s književnošću, ali način na koji su njihove metode nasilno primijenjene na književnost, bez senzibiliteta za specifičnost književnih i umjetničkih vrijednosti, upravo je demonstracija kako takav pristup može stvari zamagliti i učiniti nejasnijima, umjesto da ih razjasni i rasvijetli iz različitih perspektiva.

Tako Patrik Levačić u svom radu Misaona podloga Chrétiena de Troyesa analizu književnoga djela ne provodi pomoću književno-teorijskih i povijesnih termina, nego pomoću iz logike i matematike preuzete metode — uspoređivanjem odnosa između motiva podijeljenih u grupe i podgrupe A, B i C. Nastali tekst zamoran je za čitanje i nerazumljiv komparatistu književnosti, a primijenjena metoda ničim opravdana.

Goran Sergej Pristaš tekstom Situacija, događaj, sličnost raspravlja o misaonim postavkama teorije kazališta Denisa Diderota i zalazi u područje filozofije. Problem je u tome što se referira na brojne filozofe i teoretičare i koristi se mnoštvom stručnih pojmova iz dramaturgije i filozofije, a da se ni najmanje ne trudi čitatelja uvesti u problematiku i rastumačiti mu bit teorije na koju se referira. U bilješkama tek savjetuje koju je literaturu potrebno konzultirati ako se žele razumjeti njegove referencije.

Na samom početku svog rada Pismo Svećenika Ivana ustvrdivši da je Svećenik Ivan lik iz srednjovjekovne legende koji u stvarnosti nikad nije postojao, Vinko Grubišić u nastavku se ipak upušta u istraživanje osoba i kraljevstva koji su mogli poslužiti kao polazišta za legendu. Pritom se služi različitim izvorima, od povijesnih dokumenata kao što su zapisi pomoraca do drugih legendi. Usput gubi iz fokusa specifičnu književnu kvalitetu legende, a ne uspijeva je povratiti ni analizom teksta pisma Svećenika Ivana, svedenom na puko prepričavanje sadržaja.

Daleke pjesme

Zamjerke moramo uputiti i prilogu posvećenu poeziji Vittorija Serenija. Pjesme je preveo i priredio Juraj Gracin, opremivši ih biografijom pisca i bibliografijom, uz skromnu natuknicu da je riječ o poeziji bliskoj hermetizmu. Kako pjesme ne komuniciraju osobito dobro s čitateljem, tj. ne osvajaju ga svojom neposrednošću pri prvom kontaktu, nego traže udubljivanje, osjeća se potreba za time da nam ih se stručno približi, pa je šteta što je priređivač to propustio učiniti.

»Književna smotra« ipak se iskupljuje s nekoliko tekstova koje je zaista ugodno i vrijedno pročitati.

Kao svojevrsna tema broja kvalitetom se nameće prilog o zbirci aforizama Nepočešljane misli Stanislawa Jerzyja Leca, poljskoga pjesnika i jednog od najznamenitijih majstora aforistike 20. stoljeća. Priredio ga je Nino Žodan, zasnovavši ga na prijevodu detaljne studije Lidije Koüke, vrsne poznavateljice Lecova stvaralaštva, i na izboru iz djela. Produbljenom analizom L. Koüka pruža nam lijep uvid u osobitosti aforizma, u usporedbi s većim i jačim književnim vrstama daleko manje proučavana oblika književnosti. Tako ističe da disproporcija svijeta i riječi koja ga opisuje, inače boljka svakoga književnog izričaja, u zbirci aforizama ne ostaje zamaskirana prividima koherencije, jer se knjiga raspada na rečenice koje stoje u provizornu odnosu i kao takva analogna je svijetu u kojem je nastala. Tražeći slikovne ekvivalente svijetu, Lec ga reducira na parove temeljnih opreka, tako da su pitanje i odgovor, citat i komentar, u osnovi strukture većine njegovih aforizama. Kao važne osobine Nepočešljanih misli ističu se i humor, kao neki treći svjetonazor, između optimizma i pesimizma, paradoks, koji pokazuje antagonističnu dvodijelnost svijeta, te satiričnost i ironija.

Apstraktne osjetilne formulacije

Poučan je i zanimljiv i prilog Borisa Berića Windows XP i ikonografija duhovne poezije, koji se bavi vizualnom epistemologijom i njezinom primjenom u duhovnoj poeziji 17. stoljeća. Upoznaje nas s Baconovom spoznajnom teorijom po kojoj su amblemi ili ikone mnemotehnički likovi koji svode apstraktne intelektualne formulacije na razinu osjetila i tako olakšavaju njihovo pamćenje. U poeziju ih se može aplicirati ikonografskim predstavljanjem ili jednostavnim imenovanjem ikone u naslovu. Te su metode bile omiljene u 17. stoljeću vjerojatno i zbog tada rasprostranjena mišljenja da imena denotiraju ne samo tjelesni izgled stvari nego i njihovu bit.

Također, sasvim su čitko i suvislo napisani i tekstovi Natalije Vidmarović, koja istražuje razvoj stila poznata kao pletenje riječi od starogrčkoga govorništva do 15. stoljeća, i Dubravke Težak, koja u povodu stotoga rođendana Petra Pana donosi pregršt zanimljivih informacija o samom liku, njegovu autoru te adaptacijama i mogućnostima tumačenja priče.

Da nije one pretjerane ljubavi prema bibliografiji i pogrešno shvaćene interdisciplinarnosti, bilo bi s »Književnom smotrom« sve u redu.

Svjetlana Sumpor