Tajanstveni saksofon

Tajanstveni saksofon

Moderna je jazz-scena Sjedinjenih Država danas bogata saksofonistima, većinom nadahnutih Johnom Coltraneom. Ponajviše su to glazbenici koji sviraju i po nekoliko saksofona, najčešće mijenjaju tenor i sopran-saksofone, što je također sukladno njihovu spomenutom uzoru. Ukoliko nisu zadrti free džezisti, nastoje se držati harmonijskog predloška zadane teme, što ne isključuje sasvim i njihove odlaske u vode slobodne improvizacije. Ponekad ni u njih nije potpuno zapostavljena tradicija pa će se oni ponekad naći i u stilu hard-bop jazza, odnosno njegove inačice, neo-bopa.

Jedan je od tih saksofonista, ime kojega nećemo lako pronaći u specijaliziranim knjigama o jazzu, tenor i sopran-saksofonist Carter Jefferson. Rođen u Washingtonu D. C. potkraj 1954, karijeru je poput mnogih drugih obojenih glazbenika započeo u crnačkim rhythm & blues sastavima, da bi je ubrzo vrlo uspješno nastavio u komercijalnim grupama Little Richarda, Ikea i Tine Turner, Dionne Warwick i The Supremes. Tu jamačno i leži uzrok Jeffersonove relativne džezističke anonimnosti, iz koje će ga potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća izvući nesretno stradali trubač i krilničar Woody Shaw, prestrojivši ga u posve drukčiju okolinu, on će se sad naći u društvu profiliranih džezista poput Budda Johnsona, Jimmyja Heatha, Woodyja Shawa, Arta Blakeyja, Eddieja Jeffersona, Roya Haynesa i sličnih te sastava tipa klasičnih hard-bop kvinteta.

Tri autorske skladbe

Jedan je od tih kvinteta predstavljen i na disku The Rise of Atlantis s japanskim trubačem Terumasom Hinom, pijanistom Harryjem Whitakerom, kontrabasistom Clintom Houstonom i bubnjarem Victorom Lewisom. Uz taj sastav Jefferson prema potrebi poziva i neke goste, a program diska prepušta peru njegovih članova te iznimno spomenutom prezenteru Woodyju Shawu. Kao autor sam se Jefferson predstavlja trima skladbama, The Rise of Atlantis s rubato-uvodom i kompliciranom melodijom promjenjive 4/4, 6/4 i 7/4 metrike, Changing Trains tema nadahnuta je užurbanošću promjene vlakova na europskim željezničkim postajama i najeklatantniji je primjer hard-bop-interpretacije, a temeljena je na harmonijskim strukturama skladbi I Got Rhythm i Giant Steps, dok je treća Song For Gwen balada, u kojoj autor izražava divljenje prema svom uzoru Coltraneu, ali i legendarnom Lesteru Youngu. Skladba bubnjara Victora Lewisa Why? moderno je koncipirana samba srednjega tempa s uporabom vokala Lani Groves, dok je Wind Chimes kontrabasista Clinta Houstona prozračna skladba latinskog ugođaja s demonstracijom solističkoga sviranja autora. Završnu je temu, Blues For Wood napisao Woody Shaw, ona je up tempo blues u izvedbi kojega Jeffersonov sastav po načinu sviranja i zvukovno dosta podsjeća na ansambl The Jazz Messengers Arta Blakeyja. Carter Jefferson u toj izvedbi mijenja tenor i sopran-saksofon, a Terumasu Hina drugi japanski trubač Shunzo Ono. U tri posljednje izvedbe s diska Changing Trains, Song For Gwen i Blues For Wood Harryja Whitakera mijenja izvrsni pijanist John Hicks.

Mladen Mazur