Suptilni vezovi poetske čipke

Suptilni vezovi poetske čipke

U nas od piščeva rada žive izdavači, tiskare, urednici, grafičari, knjižnice, čistačice, knjižare, sekretarice, kritičari. Većina se urednika silno čudi kad pisac zahtijeva honorar. Zdušno nabrajaju silne troškove oko tiskanja knjige, hladnog pogona, tržišta. Kao da pisac mora imati razumijevanja i sućuti prema onima koji prema njemu ne pokazuje ni mrvicu zahvalnosti. Među izdavačima ima dakako i poštenih iznimaka, ali oni su tako rijetki

Poznata pjesnikinja Andriana Škunca dobila je za knjigu izabranih pjesama Predivo sve užih dana (knjižnica DHK-a, ur. Dražen Katunarić), niz najuglednijih priznanja: Godišnju nagradu Akademije znanosti i umjetnosti, Godišnju nagradu Vladimir Nazor, ali i Godišnju nagradu grada Novalje za 2002. godinu. Iako je Andriana Škunca priznata i kao spisateljica poetskih zapisa o likovnim umjetnicima te urednica nekoliko vrijednih književnih projekata, poput biblioteke suvremenih pisaca Kairos Hrvatske sveučilišne naklade ili cijenjenoga »Europskoga glasnika«, upravo knjiga izabranih pjesama, u izboru i uz pogovor Zvonimira Mrkonjića, potvrđuje da je riječ o iznimnom i autentičnom pjesništvu, koje je s »rijetkom dosljednošću razvijala tijekom više od tri desetljeća«.

Knjiga Predivo sve užih dana objedinjuje dugogodišnje pjesničko poslanje, a nastala je vrsnim spojem stihova i pjesama u prozi. Temelj njezina opusa u osam zapaženih zbirki sredozemno je ishodište, a uporište mitski otok Pag, točnije Novalja, gdje živi veći dio godine.

Andriana Škunca poznata je i po nizu autorskih fotografija koje je snimala hodajući otokom Pagom. U njima bilježi paralelno njegov vanjski i unutarnji krajolik. U spoju poetskog i taktilnog, vizualnog i metafizičkog, beskraja i otočke svedenosti na amblematične znakove, opus pjesnikinje poprima iznimne dimenzije.

Knjiga Predivo sve užih dana zbirka je vaših izabranih pjesama. Kako načelno doživljavate izdvajanje i trganje dijelova svog opusa od strane drugog?

— Imala sam sreću da je izbor i pogovor napravio Zvonimir Mrkonjić. On od samih početaka prati ono što pišem. Iz osam dosada objavljenih knjiga probrao je ono što je prepoznao kao poetiku otočnosti. Mislim da je napravio dobar izbor, što uostalom dokazuju i Nagrade.

Dakako da se takav posao uvijek može širiti ili sužavati. Mrkonjić je išao tragom unutarnje povezanosti rastrganih dijelova otoka i složio ih u čvrstu cjelinu. Zaokružio je segment poetike vezane uz Novalju i otok Pag, imenujući je poetikom otočnosti. Ima dakako i drugih tema kojima sam se bavila, ali podloga i temelj uvijek je bio prostor u kojem, kako bi rekao Italo Calvino, »sve neprestano može biti iznova pomiješano i raspoređeno na sve moguće načine«.

Višestruko nagrađivana zbirka spaja dvije bitne dimenzije vašeg stvaralaštva: zemljopisni i fizički prostor, ali i onaj neomeđeni, metafizički, nespoznatljiv i neuhvatljiv doli u dimenziji umjetničkog iskaza?

— U svojoj izduženosti i istanjenosti otok Pag konkretna je zemljopisna i vizualna činjenica. To je najdulji i najrazvedeniji otok u Jadranskom moru. Izbijeljen od soli, načet kišama i burama, uvijek se iznova slaže i preslaže. U jezgri tvrdine koja se trusi, odlama i taloži u neki drugi oblik miješaju se oprečnosti. Izmjenjuju svojstva. Tvrdoća stijena mrvi se, proteže do mekoće mora, mekoća kišnice tvrdne, taloži se u mineral.

Vjetrovi — ta ljekovita kupka mirisa, neprestano bičuju prostor. Nevere i bujice ispiru putove, čiste otok od suvišnih nanosa. Snažne elementarne sile iskušavaju tvrdinu, utiskuju brazgotine, brišu oslabljeno. Poniru u lokve i bunare, ispod kamenjara i temelja kuća, do moćna dna gdje se ponovno spajaju, izviru u vruljama i hlape u oblak. Tako se vidljivo isprepleće i spaja s nevidljivim. A fizički prostor s metafizičkim.

Inspirira vas otočki krajolik, njegov uznemirujući mir. Neke su pjesme posvećene pojedinim ljudima, ali ljudska su lica u njima samima sve rjeđa. Zašto?

— Sva je moja poetika prožeta otočkim krajolikom, ali podjednako i odsutnim ljudima. To što je izrijekom sve manje ljudi, a sve ih više zamjenjuju ruine, suhozidi, prazne kuće, napušteni vinogradi, znak je njihova odlaska. Lica su im utisnuta u oljuštena zrcala, stare fotografije, vratnice ormara. U trošne zidove, dvorišta, kamene klupe. Tragovi njihova obitavanja čitljivi su. Sjećanje ih još zadržava oko napuklih pragova, paučinom premreženih prozora, začađenih svjetiljki. Sve je protkano živima i mrtvima, tvarnim i imaginarnim.

Potraga za svijetom koji svakim danom sve više izmiče uvlači nas u prostor koji sam sebe reflektira, obnavlja iznutra, zrači iz nekog arhaičnog počela. Pišući o onome što jest pišem i o onome što tomu prethodi. Zanima me ono prvobitno, sačuvano u ostacima ruina i krhotina. Ili natrulim predmetima, ormarima i škrinjama. Vuče me to dubinsko poniranje za iščezlim, ali i onim preostalim — vidljivim. Vertikalna i horizontalna gravitacija u svojoj protočnosti okuplja nečujno, približava udaljeno. Obuhvaća sve strane što izmiču prostornosti.

Ispod površine dana svagda vrije grbin, ragan bure ili pocrnjeli kišni oblak. I najdublja tišina osluškuje nadolazak oluje, tutanj pohranjena groma. Izmjenjuje se silovitost koja naliježe na idiličnu sliku ljeta i ogoljela surost koju protkiva blaga sunčeva svjetlost.

Sve je na otoku nestvarno. Raspored godišnjih doba u nekim svojim nepredviđenim intervalima. Pomiruju se krajnosti. Iz ljeta u zimu, iz jeseni u proljeće nošeni jakim strujanjima zraka, omotani ljuskama svjetla ili posušenim borovim iglicama.

Pišete poeziju već više od trideset i pet godina. Kako pjesnik u svojstvu samostalne profesije danas može preživjeti?

— Književnik, a posebno pjesnik u svojstvu samostalne profesije, teško može preživjeti. Posvećenost pisanju daruje mukotrpne sate, dane. Ali postoji unutrašnja snaga, vjera i ljubav prema poslu koje ništa ne može zamijeniti ni nadoknaditi.

Pisanje podrazumijeva i drukčiji način života. Od osjećaja unutarnje slobode do poniranja u drukčije svjetove. S obrnute strane kruženja i sučeljavanja sila koje oslobađaju višestruke slike. Praznina se pretvara u kristalni oblik punine.

Koliko se u financijskom smislu vrednuje umjetnički, književnički rad? Možete li istaknuti neke pozitivne ili negativne primjere?

— Razgovori o financijskom vrednovanju književnoga rada uvijek se doimaju nepriličnim. Tobože se banalizira uvriježeni pojam uzvišenosti i eteričnosti pri spomenu pjesničke profesije. Nekako se čini nedostojnim da pjesnik/pjesnikinja, osim iznimna talenta i dara od Boga posjeduju i materijalna dobra. Što je dakako posve krivo. Uz duhovna, materijalna dobra trebala bi biti paralelna. Za svoj mukotrpni, višegodišnji rad, pisci bi trebali biti nagrađeni i adekvatno plaćeni kao i drugi ljudi. Jer ako su vrijedna, njihova djela ulaze u trajno, kulturno dobro naroda i države.

Naprotiv, u nas od piščeva rada žive izdavači, tiskare, urednici, grafičari, knjižnice, čistačice, knjižare, sekretarice, kritičari. Većina se urednika silno čudi kad pisac zahtijeva honorar. Zdušno nabrajaju silne troškove oko tiskanja knjige, hladnog pogona, tržišta. Kao da pisac mora imati razumijevanja i sućuti prema onima koji prema njemu ne pokazuje ni mrvicu zahvalnosti. Među izdavačima ima dakako i poštenih iznimaka, ali oni su tako rijetki.

Sužava li se medijski prostor za objavljivanje poezije?

— Prostor za objavljivanje poezije sve je uži. Još nedavno u svojim prilozima za kulturu pojedine su novine jednom tjedno objavljivale stihove. To je omogućavalo uvid u stvaralaštvo pojedinih pjesnika. Danas su sve te rubrike ugašene, počevši od: »Vjesnika«, »Večernjeg lista«, priloga za kulturu »Foruma«, »Slobodne Dalmacije«, »Jutarnjeg lista« i u kratkom razdoblju »Globusa«.

Za objavljivanje preostaju književni časopisi: »Forum«, obje »Republike« »Kolo«, »Mogućnosti«, »Europski glasnik«, Quorum. Tu su još dvotjednici »Vijenac« i »Zarez« te tjednik »Hrvatsko slovo«. Dakako i kultna emisija Poezija na glas, na III. programu Hrvatskog radija, koju godinama pomno uređuje Danijel Dragojević. Kao i petominutne emisije III. programa nazvane Pet u jedan, koja se emitira svake noći od jedan do jedan i pet minuta.

Jesu li novine prikladan medij za pjesme? S jedne strane putem novina dopiru do širega kruga čitatelja, ali novine su ipak nešto prolazno i potrošno, što se u konačnici nakon čitanja baca u koš?

— Novine su prikladni medij za objavljivanje pjesama. Jer putem njih poezija prodire u najšire slojeve, upućuje na taj oblik stvaralaštva. Nije problem što će nakon čitanja poneka pjesma završiti u košu. Nešto će ipak ostati u glavi. Već činjenica da je tiskana, da se vidi, sama je po sebi dostatna. Važno je medijski se približiti čitaocu, naviknuti ga na postojanje knjige. Ali, na žalost, ukinuli su i taj komadić prostora na novinskoj stranici.

Kako se danas po vašem mišljenju vrednuje poezija?

— Danas se poezija vrednuje onako kako se uvijek vrednovala. Neki vas kritičari razumiju, neki ne. Dakako, najdragocjeniji su oni koji vas uvode u skrivenu nit poetike. Osobno, mogu se pohvaliti da sam imala sreće jer su me pratila iznimna imena, od Željke Čorak, Tee Benčić Rimay, Gordane Benić, Branka Maleša, Tonka Maroevića, Slavka Mihalića, Zvonimira Mrkonjića, Hrvoja Pejakovića, Zdravka Zime do Andree Zlatar.

S pravom kritikom djelo raste. Ona konstruktivno ukazuje na slabosti i vrline. Autor naime nije uvijek svjestan vrijednosti svoga djela. Ili ga prevrednuje ili sumnja u njega.

Što vas osobito u krajoliku nadahnjuje i u koje doba godine, jer očito je da postoji nekoliko lica istoga pejzaža?

— Dolazeći na otok Pag dolazim u postojbinu svojih predaka i roditelja. U utočište tišine i paučinom ispredenih interijera u napuštenim kućama. U prisni svijet zatamnjelih soba, zrcala, komoda, svetih sličica. I dok hodam kućom, odmataju se unutarnje slike pamćenja. Ispredaju se iz neprozirnosti mraka i svijećom osvijetljenih zidova.

U krajoliku me nadahnjuje pješačenje. Osobito uzvisine s kojih se vide sva mora, pa i preko njih. Pag je tanka, izdužena crta podno Velebita. S uzvisine se vidi more. Hodajući, sa svakim korakom ponirete u drukčiji svijet. U raznovrsnost stijena: vapnenca, brušnjaka, parparota, breče. U sipkost odlomljenih kamenčića, zvonkih puževih kućica i fosila. U postojbinu ovaca. Njihovu razbježanu sjenu. U miris kadulje, smilja, koromača.

Nadahnjuju me brze mijene. Svaki se dan razlikuje od prethodnog po smjeru vjetra, nakupini oblaka, rasponu modrine. Po dugim i kratkim sjenama, i bjelini suhozida.

Postoji doista nekoliko lica istog pejzaža. Lice krajolika pokazuje se s godišnjim dobima, ali i s iznimnim danima. Onima koji se provuku ispod obruča zatamnjela neba. Zimi se otok pretvara u staklenu prozirnost, kristal izbrušen burama. U proljeće zelenilo prošara bjelinu kamenjara. Ljeti uzavreli krajolik isparava titravi obris brda. Jesen smiruje i uravnotežuje krajnosti. Kiše natope bunare i polja. Ulice prošara miris mošta, mladog vina, kuhane rakije.

Je li takva srodnost između kruženja slike i riječi u pjesničkom opisu onaj magični međuprostor u kojem se otkrivaju djelići i umanjuje razmak između postojanja i nepostojanja?

— Postojanje i ono čega više nema ili onog što se još održava u obrisima izmiješani su. Odnos života i smrti prožima se na kozmičkoj razini. Ne poništava jedno drugo. Riječ dopunja prostor. Ona ga stvara i razlaže. Dijeli na vanjsko i unutarnje. Prostor kuće i prostor otoka. Nebo i bunar. Grob.

Realni prizori za mene su jednaki imaginarnim. Svaka pojava, stvarna i zamišljena, imaju vlastitu zbiljnost, ali različitu. Kao ono što je udaljeno, a blizu. U vidokrugu imaginacije prožete konkretnim.

U kamenjaru su upisane kozmičke sile. Nazire se beskraj. Zvukovi su izdvojeni, spori. U samoći jasnije se gleda kao iz nekog duhovnog centra. Da bi se bolje vidjelo, treba zastati. Promatrati oko sebe. U tom prostoru imate osjećaj povlaštenosti. Sve vam se predaje. Doseže nas napušteno. Na vrhu nismo ništa viši od onoga na dnu. Sve se spaja u istoj udaljenosti u visini s oblacima.

Knjiga Novaljski svjetlopis (Matica hrvatska, 1999), u kojoj je uz pjesme u prozi objavljeno i pedesetak vaših fotografija, svojedobno je izazvala iznimnu pozornost kritike i čitalačke publike. Na koji se način slažu pisana riječ i konkretna slika, tim više što je to prvi put da netko na ovakav način spaja jedno i drugo?

— U Novaljski svjetlopis uvršteno je i pedesetak crno-bijelih fotografija, ali ne kao puka ilustracija tekstu, nego kao paralelna, zorna slika koja ukazuje, ili pokazuje, ono s čime sam se susretala, ili što me pronalazilo, za pješačenja otokom. Fotografijom sam pokušala zabilježiti izokrenuto središte koje se rasipa rubovima svog odraza. Snimala sam po buri, neverama, jugu, iza kiše, kada je sve pusto i osoljeno, u dramatičnom prepletu elementarnih sila.

Kad ragan bure raznosi more preko otoka, drobi brodice, opustošuje pašnjake. Kad se ljudi uvlače u kuće i iza zatvorenih škura očekuju prestanak nevera, mene je baš tada vukla neukrotiva snaga. U dvojakosti slabog i jakog, održivog i popustljivog, pokušavala sam naći jezgru iz koje je sačinjena održiva dimenzija prostora. Otkriti čime se potpomaže izdvojen otočki život.

Fotografije su prilijegale uz pjesme, jedno je ukazivalo na drugo. U tom kruženju tkala se slika otoka kakva je složena u knjizi Novaljski svjetlopis. U njoj je prvi put ostvaren autorski projekt koji pokazuje srođenost vizualnog i pisanog. Knjigu je osmislila vrsna urednica Jelena Hekman. Ona je istančanim osjećajem za detalj, mjeru, opseg, dimenzije i količinu uvrštena materijala znala iz mnoštva fotografija izabrati one koje su ravnopravno prijanjale uz tekst, nimalo ga ne zakrivajući niti potiskujući u drugi plan.

Što vas među onim što je utkano u ambijent otoka najviše potiče u poetskom građenju?

— Ono najljepše može se vidjeti i doživjeti hodajući. Sve što se pronađe u neprohodnu kamenjaru ima auru prvobitnoga, netaknutog posvećenja. Otok Pag obiluje ilirskim utvrdama, koje su građene na uzvisinama. Crkvicama u vinogradu, na skrovitim mjestima. One su čuvarice pašnjaka. Otok je neistražen, tek tu i tamo nešto se malo iskapalo. I baš iz tih nevidljivih dijelova, krhotina, podzemnih utočišta, emanira energija koja seže do stranice papira, ili se izokreće u optički pomaknutu sliku na tragu nadrealističkih nadahnuća. Ono stvarno, opipljivo, pretapa se u nestvarno. Ponire za svojom sjenom, urušava se u trošnim zidinama, zracali u zamućenoj nutrini predmeta.

Ta prisnost s prostorom, prepoznavanje bliskog i bitnog, potiče na pomno građenje stiha. Na redukciju i svodivost na čvrstu jezgru oko koje se zbijaju izabrane riječi. Blizina odsutnog potiče na tvarnost teksta, na zvuk kamena bačena niz strminu. Na njegovu odlomljenu jeku.

Kakva vas zagonetka Otoka privlači ili se pokazuje kao lajtmotiv u vašim pjesničkim knjigama?

— Zagonetka otoka jest sve ono što je skriveno pod zemljom ili zaraslo u kupinu i drač. Neodoljivo me privlače rasplinuta lica bivših žitelja i prhke stvari. Nezadrživa propadljivost napušenih kuća, trošnost interijera, samoodrživost praha i paučine. Crvotočni ormari i portreti ukućana. Plijesan koja konzervira ostatke interijera svjetlucajući iznutra.

Knjiga se ne zaustavlja na bilježenju stvarnih motiva, nego su oni membrane kroz koje promatrate skrivenu stranu otoka. Kakvim se putovima i detaljima zbližavaju svemirski i zemaljski znakovi?

— Ono stvarno, opipljivo, samo je podloga na koju naliježe nestvarno, eterično. Lokva nakon kiše odražava i sažima sav svemir. Ono što vidimo u njoj punija je, izoštrenija slika. U svojoj jasnoći obuhvaća i drugu, nevidljivu stranu. Naličje stvari i prostora. Nedohvatljivu dimenziju onostranoga koja nam se ukazuje kao parabola ili obrnuta slika poznatog.

Zimi, kad je sve ogoljelo, bez lišća i zaklona, noću smo položeni prema dubini svemira. U kristalno svjetlucanje zvijezda. Na otvrdloj kori otoka propuhuje nas solarni vjetar. Mjesec se spusti nadohvat ruke, prelijeva preko lica, u mliječnoj maglici osoljena strujanja. Bura pretvara more u kristal.

Čisti putove. Otvara pukotine kroz koje se zbližavaju nebo i zemlja, svemirski i zemaljski znakovi. Čovjek i Zornjača, crkvica i Kasiopeja, vinograd i Kumova slamica. A nad svime bdiju nevidljivi anđeli.

U čemu vidite poetsku zrelost vaše nagrađene knjige, i kakve su mogućnosti iskoraka iz vječnog kruženja otočkim predjelima?

— U nagrađenoj knjizi propitkujem u kakvim stvarnosnim odnosima danas može egzistirati metafizičko pjesništvo. Tako izmičem iz uska zemljovida otokom zadana kruga. U procijepima zbiljnost se ogleda u odrazima, oblacima, kišnoj kapi, posolici, na prašnom rubu stola. Ono što pišem snaži se i preoblikuje prema uvijek novim mogućnostima slaganja stvarnosnih znakova.

Hodajući otokom prepuštam se snazi prostora. Pa i njegovim skrovitim mjestima koja su sitnozorski bliska ili čak nevidljiva poput odjeka zarušenih bedema Kisse, grada koji je razoren i na čijim je temeljima niknula današnja Novalja.

On se javlja/otkriva u raspršenim česticama praha. U dašku vjetra koji nas dodirne tamo gdje ničega nema. Novalja je prostor u kojem se sjećanje obnavlja, sažima povijest i vrijeme. Vječni udar bure i neizbrisiva aroma posolice, posušene metvice, vrijeska, ružmarina i gospine trave.

Razgovarao Zlatko Vidačković

siječanj

danima već

pokušavamo

dotaknuti riječi

hladne se paučine

splele oko usana

prašina

pritisla slova

zatečeni

iskušavamo

knjige strunule po policama

podove smekšala vlaga

pa i drugi znaci

trebalo bi kažeš

sve to zaustaviti

razbiti

iako se odjeća raspala

na nama

dronjci otkrili rane

psi se umiljavali

oštrih pogleda

razjedali mravi

iznutra

riječi podgrizala studen

kao da ništa nije uz nas

kao da nikad nećemo ojačati

podići lice s tla

rasaniti san

koji nas zadržava

Sve te je manje

Svakim danom sve te je manje. Dođeš, odeš, ništa

od tebe ne ostaje. Samo umorno lice, san što te obu-

zima zarana, već s prvim sumrakom.

Govorimo malo kao da je sve rečeno pa se ne že-

limo ponavljati. Čak se ne dotičemo. Pokoja čaša piva,

sir, masline.

Što je? — pitam.

Ništa — odgovaraš.

I tako između ništa i ništa otječe naše vrijeme.

Onda se nešto vrati iz početka, zasvijetli u zido-

vima. Soba postaje pretijesnom za pramen magle, za

krošnje pune inja. Riječ se ledeni, puca na usnama.

Što je hladnije, to smo bliži lažnim vatrama. Idemo

za svime što nas je napustilo; čini se, ponovno će doći:

prigušeni dah, drhtanje, obilje rečenica.

Držeći se za ruke tvorimo karike što odzvanjaju

negdje izvan nas, vežući na s nekim drugim ljubavima.

Biti ti

Prostor

u koji ulazi noć

gasi pepeo ljeta

Što smo skupili

rasuto leži

vjetar

slaže

sol

po škrapama

Tiho je

nijemo odustajanje

masline zru

u kamenicama

Miriše noć

ne taknuvši

ipak sam te

dodirnula

Nemoćno je

što samo sebe poriče

neznano bdije

nad mijenama

Biti ti

zrcalo

premreženo sjenom

dok večer

prikriva

prozor

Bjelina

Dok pišem

nisam nigdje

i posvuda sam

Tko zna

u što uvučena

Papir je zid

o koji se oslanjam

Kada sam

i kako ušla

u tu bjelinu

koja se podastire

kako već mora