Struka naša svagdašnja...

Struka naša svagdašnja...

Razgovor se polako bližio kraju. Znao sam to, budući da je svaki naš susret završavao nekom njegovom anegdotom o Krleži. Tako je bilo i ovaj put. Srdačno me ispratio iz ureda. Još se jednom pozdravljamo... u međuvremenu sam mu zaželio još nešto reći, no već je davao neke naputke tajnici i u trenu nestao. Upravo tako — nestao je u trenu, kako će pisati mediji uslijed »nemilog događaja«. O, kako dekadentno hrvatski... »uslijed nemilog događaja«...

Posljednji sam se put s Vladimirom Malekovićem susreo, čini mi se, 13. svibnja, oko 15 sati. Dan je bio vruć i sparan. Nosio sam dogovoreni tekst kataloga retrospektivne izložbe o arhitektu Stjepanu Podhorskom. Kada bih dolazio, obično me najavljivala tajnica, a on bi izlazio iz svog ureda i srdačno me pozdravljao: »O, to ste vi, mladi kolega! Izvolite ući.« Prolazio bih preko njegova golemog ureda, s fascinantno velikim radnim stolom, uvijek pretrpanim knjigama i papirima. Obično bih na tome mjestu nakratko zastajao te pogledao poneku knjigu ili crtež koji bi se ondje zatekli. Sjećam se, tog je dana ondje uza sam rub stola ležao komplet knjiga 10 stoljeća arhitekture u Češkoj, meni draga izdanja koja redovito kupujem u Pragu. A onda je ispod neke hrpe iznenada izvukao par secesijskih crteža meni nepoznata varaždinskog arhitekta. »Vidite, kolega«, rekao mi je, »mi danas o njemu ne znamo gotovo ništa. A pogledajte samo taj crtež — vrhunska secesija!« Možda je još jednom ponovio to vrhunska secesija, nisam više siguran, a onda je zavladala tišina. Nakon kraće stanke, dok je zamišljeno promatrao crtež, kao i uvijek sjeli smo za manji stol na drugom kraju ureda. Tajnica nam je donijela piće, zamišljeno je prelistavao moj netom dovršeni rukopis, i to stranicu po stranicu, a bilo ih je nekoliko stotina. Postavljao mi je nebrojena pitanja. Razgovarali smo o secesiji, protomodernizmu, modernizmu i eklektici hrvatske arhitekture. Osobito se pomno zanimao za neka moja nova otkrića o hrvatskoj arhitekturi s početka stoljeća, o nepoznatim detaljima iz života Viktora Kovačića, Klubu hrvatskih arhitekata...

Posljednji pozdrav

I tako, dok smo razgovarali, veselio se skorašnjem odlasku u mirovinu i zajedničkom radu na Kovačićevoj retrospektivi, što je, kako mi je rekao, njegov životni san, i o kojoj smo u više navrata skupa maštali. Zatim je s police izvukao raskošnu monografiju o arhitektu Plečniku i zamišljeno listajući je više za sebe govorio: »...moramo učiniti od Kovačića upravo ono što su Slovenci učinili od Plečnika, ma čitavu državu moramo dići na noge...«. Razgovor se polako bližio kraju. Znao sam to, budući da je svaki naš susret završavao nekom njegovom anegdotom o Krleži. Tako je bilo i ovaj put. Srdačno me ispratio iz ureda. Još se jednom pozdravljamo... u međuvremenu sam mu zaželio još nešto reći, no već je davao neke naputke tajnici i u trenu nestao. Upravo tako — nestao je u trenu, kako će pisati mediji uslijed »nemilog događaja«. O, kako dekadentno hrvatski... »uslijed nemilog događaja«... Tišina mirogojskoga krematorija... zvon zvona... u daljini se čuju posljednji taktovi Gounodova Fausta...

No, vrijeme ide dalje, a svehrvatskoj tragikomici nikada kraja. Nekako istodobno s tim nemilim događajem grad Zagreb konačno je iznajmio na stotinu godina Muzičkoj akademiji zgradu Ferimporta. Za izradu projekata prenamjene zaduženo je Društvo arhitekata. Tijekom lipnja dodijeljeni su i Nazori. Za životno djelo nagrađen je arhitekt Ante Marinović Uzelac, a godišnja nagrada dodijeljena je arhitektu Lenku Pleštini za vilu na Pantovčaku 267 u Zagrebu. Kako stoji u obrazloženju nagrada, »ono što je uvijek izdvajalo« Marinović-Uzelca, »bio je njegov jasan i beskompromisan stav u funkciji jačanja ugleda urbanista, odvajajući struku od neprihvatljivih političkih i privatnih interesa«, dok Pleština Vilom 267 »iskušava izazove konzolnih istaka i dovodi ih do one statičke napetosti pri kojoj se znanosti i umjetnost arhitekture komplementiraju u doživljajnoj domeni lijepog«.

Iz šupljeg u prazno

I dok je u međuvremenu zaštićeno kulturno dobro nekadašnjega Zagrebačkog paromlina pretvoreno u javno gradsko parkiralište, u Društvu povjesničara umjetnosti, raspravljalo se, rekli bismo iz šupljeg u prazno, o sudbini obližnjih postrojenja Tvornice Janko Gredelj i njihovoj budućoj prenamjeni. I sve bi prošlo dosadno i nezanimljivo da se na tribini nije pojavio glavom i bradom sam on — Nečastivi, tajni (do)gradonačelnikov savjetnik za arhitekturu i urbanizam Slavko Dakić. Njegovo uprizorenje u Gajevoj 2b znakovit je događaj. Pitanje je, nije li donedavna to beskompromisno i nepotkupljivo društvo nakon kadrovskih promjena pokleknulo i paktiralo s Nečastivim? Zar su tako olako zaboravljeni i Dinamov stadion i Cvjetni trg i sve one druge prostorne nepodopštine nad kojima smo se cijelo desetljeće s nevjericom zgražali? Još donedavno, dok je spomenutim društvom predsjedao Radovan Ivančević, spomenutoga na sličnim tribinama nije bilo, rekli bismo, ni od korova, a kamoli da se koji put oglasio na one nebrojene upite što su mu s te iste adrese odašiljani tijekom posljednjega desetljeća prošlog stoljeća, kada su zagrebački urbanizam i arhitektura proživljavali nemilosrdnu destrukciju, što će nedavno kulminirati i fizičkim obračunom građevne mafije — pardon, građevnih poduzetnika, s donedavnim pročelnikom Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša Miljenkom Mesićem. No kao što Mefistofeles reče Faustu:

»Ja duh sam koji vječno poriče!

I s pravom baš: jer sve što rodi se,

Zaslužuje da propadne;

Stog bolje bilo bi kad nastajalo ne bi;

I zato sve što grijeh je tebi,

Razaranje, no jednom riječi, zlo,

Element moj je zapravo.«

Destrukcija kao obveza?

»Stvarno stanje u našoj arhitekturi«, pisat će Tomislav Premerl,« najuočljivije je i najbolnije vidljivo u izgradnji novih sakralnih objekata«. Jedan od, nadajmo se, i posljednjih mastodonata toga destruktivnog odnosa prema urbanom prostoru nedavno je javnosti predstavljena monumentalna zgrada Vojnog ordinarijata u elitnom zagrebačkom podsljemenskom naselju Ksaveru — ordinariatvs militaris rei pvblicae croatiae. Ta nadasve militantna kuća, na što nas upozorava i natpis na njezinu pročelju (Oprez, oštar pas ili Canis Domine), izgledom i dimenzijama, postavlja se agresivno i u odnosu prema čovjeku, ali i prostoru, gubeći izvorno duhovno značenje, ali ne slijedeći ni projektni zadatak kojim bi oblikovanje ove građevine trebalo »slijediti duh vojne jednostavnosti i sakralne smjernosti«. Svojom vanjštinom, prije svega monumentalnim kamenim postamentom, pristupnim stubištem i kolonadom trijema, Ordinariatus nas upućuje prije na mjesto održavanja nekog mračnog poganskog kulta, ne humanističke arhitekture antike, nego na one monumentalne zgrade fašističke Italije ili njemačkoga nacionalsocijalizma. I dok izvanjskim izgledom sugerira pseudomonumentalnost i vojničko-isusovačku strogoću reda, rada i discipline, unutarnjim tlocrtnim rasporedom i nagomilavanjem usitnjenih prostora s obiju strana osi hodnika s eliptoidnim predvorjem i stubištem, Ordinariatus daje bitno drukčiji dojam no što nam pruža iluzija njegove fasade. Riječju, između njegove vanjštine i unutrašnjosti dolazi do očita nesklada. Crna totalitarna fasada samo je privid naličja iza kojeg se krije ništa drugo no loša provincijska hotelska arhitektura. Stoga je i neuspjelo koketiranje projektanta (zgradu potpisuje APZ inženjering d.o.o.) s nekim elementima hrvatskoga modernizma. Iako na prvi pogled Ordinariatus pobuđuje asocijacije, primjerice (kolonadom trijema) na splitsku crkvu Gospe od Zdravlja (1936) arhitekta Lavoslava Horvata, odnosno (krovnom zonom) na crkvu Marijana Haberlea i Hinka Bauera na zagrebačkoj Selskoj cesti (1940), prije joj uzore valja tražiti u Piacentinijevoj zagrebačkoj Assicurazioni Generali (1938). Objema je zajednička ta, kao što rekoh, agresija i prema čovjeku i prema prostoru, a to je upravo i jedna od onih karakteristika loše arhitekture.

Krešimir Galović